Nerazuman čovjek

[W. Allen, SAD, 95 min, 2015.]

6.5

REŽIJA

Woody Allen

SCENARIJ

Woody Allen

GLUME

Joaquin Phoenix, Emma Stone, Parker Posey, Jamie Blackley

SAŽETAK

I osrednji Woody Allen i dalje je bolji od velikog dijela uobičajene mainstream kinoponude.

6,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

7,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Pavle Luketić

Što danas pametnog i novog reći o Woodyju Allenu? Sjećate li se kad je onaj francuski yuppie Frederic Beigbeder u gostima u Nedjeljom u 2 raspravljajući o Camusovom temeljnom filozofskom pitanju – ubiti se ili ne – kao razloge koji ga tjeraju da ustraje u svojoj besmislenoj egzistenciji naveo da ponekad poželi ispiti bocu pića i pogledati novi film Woodyja Allena? Solidni razlozi ako se mene pita, a i prikladna asocijacija te vjerojatno vrhunski kompliment slavnom redatelju sjetimo li se da on isti hommage odaje svom velikom idolu Grouchu Marxu u sjajnom filmu Hannah i njezine sestre u kojem lik kojeg Woody tumači nakon komičnog propalog pokušaja samoubojstva u potrazi za smirenjem živaca odlazi na projekciju Marxovog filma koji ga uspijeva oraspoložiti i odvratiti od mračnih misli o oduzimanju vlastitog života.

Uistinu, i ja se radujem svakom novom Allenovom filmu, a vidjevši tko mu ovaj put tumači glavne uloge te pročitavši kratki opis radnje, moram reći da sam očekivao autorov pravi povratak u formu, koliko god mi je njegov prošli pokušaj, Čarolija pod mjesečinom, zapravo bio simpatičan unatoč očitim manama. Ovaj put jedna od njih je uklonjena zamjenom sredovječnog Colina Firtha (meni) uvijek sjajnim Joaquinom Phoenixom za kojeg sam pretpostavljao da će biti puno uvjerljiviji u romantičnom zanosu s Allenovom posljednjom muzom u nizu, Emmom Stone, koja bi po mom (ne)skromnom sudu s Firthom mnogo uvjerljivije tvorila očinsko-kćerinski odnos. Kako bilo, odmah ću reći da mi unatoč tome očekivanja baš i nisu bila ispunjena.

bolest

Mnogi Allenovi filmovi mogli su nositi naslov Nerazuman čovjek, i kao i mnogi njegovi filmovi i ovaj se bavi tipičnim vudijevskim filozofskim temama, u ovom slučaju prvenstveno egzistencijalnom tjeskobom i moralom. Reciklaža tematike sama po sebi, jasno, nije nikakav problem, budući da mu je čitav opus prožet sličnim egzistencijalnim pitanjima i začudnom diskrepancijom između racionalnosti naturalističkog svjetonazora i iracionalnosti ljubavi, što je bio temeljni motiv obrađen u prošlom filmu. Međutim, u prošlosti je popularni Woody uvijek uspijevao ponuditi nešto novo i zanimljivom i često kompleksnom pričom uz standardnu dozu humora opravdati pozornost gledatelja. Ovim filmom Allen nažalost nastavlja niz light verzija vlastitog rukopisa koji obilježava njegovu hiperprodukciju posljednjih godina.

Nerazuman čovjek iz naslova zove se Abe Lucas (Phoenix), psihički i fizički oronuli profesor filozofije kojeg srećemo na putu prema novom poslu na ugodnom koledžu pokraj mora u Rhode Islandu. Abea more neki osobni demoni i teža zasićenost životom koju već neko vrijeme pokušava ublažiti ploskom punom dobrog single malta koju uvijek nosi sa sobom. Na koledžu počinje (isprva) platonski odnos s mladom, romantičnom i zauzetom studenticom Jill (Stone) koju odmah privuče svojom tobožnjom kompleksnošću i ranjivošću, kao i ne baš platonski odnos s udanom, ali prilično raskalašenom kolegicom Ritom (Posey), iako mu jedan od posljednjih problema ne predstavlja samo psihička impotencija. I tako mu dani prolaze u nabacivanju dobro poznatih misli velikih filozofa („Kierkegaard je rekao kako nam naša radikalna sloboda izbora izaziva vrtoglavu tjeskobu“, „Simone de Beauvoir rekla je kako se u društvu kojem upravljaju muškarci žene definiraju isključivo u odnosu na njih“, itd.)  i samosažaljenju, sve dok jednog dana u društvu s Jill slučajno ne čuje razgovor očajne majke u postupku razvoda kojoj život zagorčava korumpirani sudac. Abe se tada odlučuje na radikalan čin popravka svijeta uklanjanjem grozne osobe nakon čega doživljava potpuni psihički preporod, ali čime priča zapravo tek počinje.

BOND 2

Ako su Allenovom velikom uzoru Bergmanu nekoć prigovarali da je u svom remek-djelu Pričesnici izložio nedovoljno uvjerljiv razlog koji jednog od likova tjera na razmišljanje o samoubojstvu (Kina proizvodi atomsku bombu i djecu ondje odgajaju da mrze), Allena je trebalo izložiti ruglu koliko mu je šupljikav i neuvjerljiv povod koji bi jednog vrhunskog intelektualca trebao natjerati na umorstvo. Pored toga i već natuknute povremene otrcanosti scenarija, glavnu boljku ovog filma vidim u tome što je moralni problem ubojstva Allen već višestruko bolje, zanimljivije i originalnije obradio u filmu Zločini i prijestupi (Crimes and Misdemeanors) iz 1989., koji moja malenkost, ali i mnogi drugi smatraju njegovim najboljim ostvarenjem. Ipak, u plus ovome filmu ide nepredvidiv razvoj priče, a iako je u oba filma ubojstvo manje stvar suspensa, već prvenstveno dostojevskijevske etičke meditacije (kako i Abe u jednom trenu kaže, „Dostojevski je kužio stvar“), raspleti i zaključci im nisu nimalo slični. Također, premda je Allen često nastupao kao intelektualac koji se sprda s intelektualcima, zanimljivo mi je bilo vidjeti kako u ovom filmu jasnu prednost daje praktičnosti nad filozofiranjem. „Ako išta zapamtite od mene, neka to bude da je filozofija puka verbalna masturbacija“, u jednom trenutku poručuje Abe studentima, a čini se da i Woody u ovom filmu zauzima tome blizak stav.

Woody Allen navodno je nakon više od 37 godina prestao ići na psihoanalizu nakon što je spoznao pravu ljubav sa svojom nekadašnjom pokćerkom Soon-Yi Previn. Iako je ljekoviti učinak ljubavi optimistična vijest za sve neurotike diljem svijeta, pogled na redateljevu produkciju od tog trenutka mogao bi ići u prilog klišejastoj predodžbi o nužnosti „ludosti“ ili nesreće za stvaranje dobre umjetnosti. Ali šalu na stranu, ovo nije film sasvim nevrijedan gledanja, gomila gledatelja jamačno će ga doživjeti sasvim drugačije, a i na kraju krajeva, da i ja završim u posve otrcanom tonu, i osrednji Woody Allen i dalje je bolji izbor od velikog dijela uobičajene mainstream kino-ponude.

2 komentara za “Nerazuman čovjek

  • Dobar čovjek says:

    Razočarao i mene, čak i Watsonova. Ipak je gledljiv, a i izvukao se malo humorom pred kraj, al sve u svemu njeh.

  • Jelena Djurdjic says:

    iz godine u godinu se slažem(o) da je i osrednji Woody Allen bolji od 90% mainstream kino ponude. Poseban nivo nonšalantnosti

Leave a Reply

Your email address will not be published.