Nemogući susret

Piše: Vanja

Nemogući susret (The Adjustment Bureau, 2011.)

Režija: George Nolfi

Glume: Matt Damon, Emily Blunt, Terrence Stamp, Anthony Mackie

 

U školi moramo pročitati ono što je na spisku za lektiru, iako bi željeli nešto drugo. Valjda iz sličnog razloga recenziramo poneki ovakav film dok u nizu stoji deset drugih, dražih i boljih. Ova možda sadrži sasvim nebitne spojlerčiće koji ni u kom slučaju neće utjecati na gledanje filma, no ništa nije lakše no navući gledatelja savršenim reklamnim web stranicama…(kliknuti umjesto trailera, opcionalno!)

U prošlosti smo u više navrata imali prigodu uživati u obradama slavnog spisatelja znanstvene fantastike Philipa K. Dicka, u nas uglavnom poznatog uskom krugu zadrtih SF-ovaca no i gledatelja koji su uživali u uspješnim ekranizacijama njegovih romana. Njegov odnos s kinematografijom ovjenčan je uspješnicama poput manje-više klasika ovoga žanra (o gustibusima…), kao što su Blade Runner, Minority Report ili pak Total Recall. Odnos se i dalje razvija kroz vrlo neobičan i od većine publike dosta podcijenjen A Scanner Darkly. Jasno, bilo je tu i kojekakvih prčkarija, no…radi se o najsvježijoj adaptaciji, u režiji Gergea Nolfija, a to je The Adjustment Bureau. Ime govori sve, zbilja. Zapravo se ne može reći da je to adaptacija istoimene priče objavljene davne 1954. godine; to je više ili manje maladjustment iste (gdje i filmu definitivno treba to isto…), koja je tu i tamo povezana s originalom. Nema veze, i to se često radi. Kašnjenje u produkciji je gledateljima (ja) učinilo neminovno: podiglo razinu žeđi dosta visoko a istu je trebala utažiti vrhunska SF akcijska drama/politički triler, jer ipak je to Matt Damon u svom poznatom trči-zviz-pazi-uoči-zviz-preteci-razbij okruženju. Po mom skromnom mišljenju, krajnje interesantna i poput plastelina podatna ideja (kad smo već kod obrade…) prevedena je na ekran ponešto nespretno i stječem dojam kako je – zbog kašnjenja ili žurbe ili nedostatka sredstava? – prilično smlaćena. Jesu li otpočetka scenarij i režija napravili film takvim, ne bih znala, jer gluma je relativno (na mjestima čak i više od toga) uvjerljiva i film drži vodu. Ali … čista akcija i malo razrađenija spisateljeva ideja njih koji kontroliraju nas je ono čega je očito moralo biti u većim količinama. U biti, The Adjustment Bureau je ispao priča o zabranjenoj ljubavi. That’s all.

David Norris (Matt Damon) je najmlađi kongresmen u SAD ikad, a upravo se kandidira za senatora države New York. Prvih petnaestak minuta filma provodimo u blicanju foto-aparata, intervjuima, skupovima potpore, obećanjima, skupljenim viškom bodova u odnosu na oponenta. No, ono što neminovno slijedi je neviđeno originalno – iskopane su inkriminirajuće fotografije zbog kojih će David odustati od kampanje. Vježbajući u muškom WC-u govor pred svojim Brooklyncima (valjda taj šablon pali), susreće s neba bačenu plesačicu-balerinu Elise (Emily Blunt), isto u muškom WC-u (da, to je jedan od valjda neočekivanijih momenata u filmu). Vidno, iskra među njima trenutno postaje baklja. Bez obzira na gubitak na političkom planu i govor koji ga čeka, David Norris zapanjeno i nasmiješeno gleda kako Elise, nasmijana, bosonoga i poput kakve vile, bježi stubištem hotela dok ju ganja osiguranje jer je… nešto. U nekom vakuumu nakon gubitka političkih bodova i njegovog novog zaposlenja s timom koji mu je i vodio kampanju, prvi puta se pojavljuju i uobičajeni likovi u mantilima s obaveznim pripadajućim šeširima (koji su, opet, bitni, mislim – šeširi). Poput neke epizode Zone sumraka ili slično… On mora proliti kavu po sebi u 07.05. No, kaput i šešir koji je zadužen za njega zaspi na klupi kuda će on proći te David Norris sjeda u bus pokraj usnule ljepotice, profesionalne plesačice koja mu je ukrala srce. Priznajem, ta je scena bogata finim, britkim razgovorom i humorom, obećavajuća je i ima trenutke koji iznenađuju.

No, neće proći dugo da shvatimo kako ovaj wannabe politički triler u kojem Matt Damon mora briljirati, prerasta (ili opada) u nešto nedorečeno. Naime, kaputi i šeširi ga love i zatoče u neki prostor koji inače nije i ne postoji na tom mjestu, ispiraju mu mozak pričama kako ne smije više nikad vidjeti Emily. Oni su odnekud, oni su upravo ono što naslov filma kaže, ništa drugo – Biro za prilagođavanje. Što oni prilagođavaju? E, pa imaju moć zamrznuti ljude, obrisati im ponešto iz sjećanja, usaditi nešto novo i nadalje prilagođavati njihove odluke velikom planu. Da, a ako on ikome kaže za njihovo postojanje, imaju mogućnost potpuno ga resetirati i svojim moćima samljeti mozak da neće misliti ni na što jer neće imati odgovarajuću opremu – vijuge. Sve je to u redu, ali vrlo skroman način na koji to glavni protagonist sve proguta je malo čudan. Kao da su mu rekli „ne smiješ više nikad prijeći cestu ako je crveno svjetlo“ ili slično. Uglavnom, za očekivati je da David Norris neće tek tako odustati od (očito) ljubavi svog života, čime pokreće vojsku kaputa i šešira u potjeru koja traje – cijeli film.

Ono što me držalo je nada da će se sve to konačno razviti u što bilo, da će krenuti bilo kojim smjerom. Od svih mogućih opcija, ona koju sam (konačno) dočekala, bila je (u startu pretpostavljena) kemija između balerine i političara – živa i zdrava i još jača i moćnija, tri godine nakon susreta u busu! Sssssssssssk! Reverse! Alo, zbog čega se David Norris ne smije viđati s Emily, pa taj sam segment zaboravila! Ovako, hatmani imaji neke svoje bilježnice u kojima pulsira život valjda svakog ljudskog bića, u kojem se vide njegovi koraci i potezi, prošlost, budućnost, predispozicije, sudbina, pisano, nepisano i slično. Sve to skupa izgleda fino ali okljaštreno i tek pred kraj i tek slabo objašnjeno.

Hatmani ga, neuspješno pokušavši razvaliti očito suđenu vezu između njih dvoje, napadaju izravnije, tj. šalju svog najstručnijeg agenta da obavi posao (Terrence Stamp – Thompson), koji, nemoćan da uvjeri Norrisa kako je predodređen za ovo ili za ono, zaigra na kartu žrtve zbog ljubavi – zbog Elisine budućnosti. Wicked, oi? Opet odveden i ograđen u nekoj za tu priliku prizvanoj podzemnoj garaži (pazite, to je njihov drugi susret nakon tri godine, sve je to u tom jednom danu a on se ponovo utrkuje za stolicu u Senatu) suočava se (kroz agentovu priču, doduše) sa svime što ti ljudi s šeširima mogu. Oni stoljećima usmjeravaju čovječanstvo, rade te prilagodbe u ljudskom umu, smiču tj. razdvajaju one koje sudbina nije odavna spojila i svaki put kad ga ostave bez nadzora (svijet), mi tu dolje napravimo pizdariju, rat, ovo, ono. E sad, pošto njih nema mnogo, prate kroz cijeli život samo one, koji su predodređeni za velike stvari, kako im ništa ne bi omelo planove, koji su sve samo ne njihovi. Naravno da se David Norris ne da uvjeriti, te ga agent nad agentima ipak pušta na izvedbu Elisine baletne skupine. Do tamo je valjda sat vremena taksijem, ali on (the hatman) se pojavi u isto vrijeme kad i Norris. No što sad kad oni jesu suđeni jedno drugom, a Biro to ne popravlja – kad dođete već dotle, idete gledati do kraja – mislim, može se.

Ne baš prvačić u vodama režije i scenografije, George Nolfi možda nije top ten, no svejedno je zaslužio neku pohvalu. Iako je možda potrošio izvanredan podložak u nešto što nije potpuno uspio iznijeti, ovaj film definitivno odiše entuzijazmom da bude „nešto“, no izvući se k’o pile iz kučine, osobito kad se zapleteš u tamo nekakve metafizike, prostore uma iliti tomu slično, a bez ikakva solidna objašnjenja, nije lako. Cijeli film slušamo šeširdžije kako šuškaju međusobno i nabacuju se nekim opakim terminima, devijacijama od plana, korekcijama, resetiranjem, prilagođavanjem, kao da je ljudski mozak tek djelić nekog ogromnog matičnog stroja; lako se stekne (možda pogrešan…) dojam da je njihova uloga zapravo nedorađena u potpunosti, jer (tako suhoparni) kradu i ono malo maštovitosti koju The Adjustment Bureau ionako posjeduje, htjela ja to priznati ili ne. Može se reći da se film ciljano poigrava s gledateljem, no vrlo brzo postaje jasno da čak ni ta obećavajuća misterioznost koja je intenzivirana gotovo u startu, nije iskorištena propisno. Ili dovoljno.

Redatelj definitivno nije uspio povući crtu između onoga što je želio: jake akcijske likove u SF rupi ili zaljubljenike koji će unatoč onima gore ili već gdje, koji mjenjaju sudbine, ljude i vremena, u ime svojih osjećaja žrtvovati sve? Ja ne znam što je želio. Gdje je u tome SF? Pa tu u tim vratima… i to je to. Arhetipski agenti, dobar Matt Damon, Emily Blunt i Norrisov anđeo – čuvar agent Harry (Anthony Mackie) svrstavaju Nemogući susret, nažalost, u vrlo dobar film …ali (po meni) – „B“ produkcije, unatoč računici da će ubacivanje lika kao što je, npr. Terrence Stamp, najjači villain, to sve skupa nekako izvući. Sve u svemu, poruka tipa što je ljudsko biće u stanju učiniti u ime ljubavi je već viđena tisuću puta u mnogo boljim izvedbama. Nedostaje akcije, nedostaje paranoje, nedostaje SF-a! Par scena ne baš adrenalinske jurnjave ne mogu nadomjestiti ono što je propušteno ili smetnuto s uma pri pravljenju filma. Šteta. Uz malo više cojones, ovaj film je imao sve predispozicije biti fantastičan u svakom segmentu te riječi, zbilja. Ovako je tek prosječan, za ubiti jedno poslijepodne sasvim korektan, ali više od toga u odnosu na očekivanje? Ne.

4 komentara za “Nemogući susret

  • Sven Mikulec says:

    Apsolutno se slažem s odličnom recenzijom, uz sav taj potencijal, šteta je što je konačni dojam ipak samo jedan veliki MEH.

    MALI SPOILER

    Uz sve mane koje si nabrojala, dodao bih samo još i neuvjerljivost objašnjenja uloge Biroa kroz povijest. Kao, pustili su ljude na miru taman pred Prvi svjetski rat, i vidiš, odmah sranje. To kaj je rat došao kao posljedica više od pola stoljeća napetosti u Europi, to se, naravno, ne spominje, jer se ne uklapa u ulogu Biroa kao zaštitnika svijeta od kaosa. Ma znam da sitničarim, ali nategnuto, prenategnuto…

  • Maxima says:

    Txs 😉

    slažemo se oko svega, u biti, no mislim da je zbilja šteta. fakat se od tog moglo napraviti fino akcijsko esefasto brijanje… i strašno nesretan prijevod naslova…naravno… a u biti i ne… ako se uzme upoznavanje.

  • Marin says:

    Možda i najveća greška filma je spominjanje biroa u kontekstu vremena, ljudske civilizacije i sl. Al’ jebiga, nije se moglo zažmiriti na to, morali su nekako objasniti svoje postojanje.

    Men’ se osobno čini da je Nolfi pokušao podtekstualno prodati kako “ljubav sve ruši pred sobom” i kako nam ništa nije dragocjeno kao “slobodna volja”. I to je ok poruka, al’ je zašećerena do maksimuma.

    Film za subotnje jutro.

    I da, Emily Blunt je predivna.

  • maxima says:

    I da… Emily Blunt je svugdje predivna 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.