Neke druge priče

Piše: Vedrana Vlainić

Neke druge priče (2010.)

Režija: Ivona Juka (segment “Hrvatska priča“), Ana Marija Rossi (segment “Srpska priča“), Ines Tanović (segment “Bosanskohercegovačka priča“), Marija Džidževa (segment “Makedonska prikazna“), Hanna Antonina Wojcik-Slak (segment “Slovenska zgodba“)

Glume: Nera Stipičević, Goran Bogdan, Nataša Ninković, Sergej Trifunović, Feđa Štukan, Nina Violić, Emir Hadžihafisbegović, Iva Zendelska, Slavisha Kajevski, Jordan Simonov, Lucija Šerbedžija

Moram priznati da sam ostala prilično iznenađena kada sam, te posljednje srijede zimskih ‘praznika’ (je li još uvijek pravilno nazivati ih ‘praznicima’, iako više nisam školarka?) dobila poziv u kino. Sam poziv, naime, nije ono iznenađujuće, već činjenica da je prijateljica poziv uputila upravo s ovim filmom na umu. Budući da se radi o jednom od onih filmova, koji u kinima uglavnom prolaze nezamijećeni od strane šire publike i kakvima obično kratim kišna nedjeljna popodneva, objeručke sam prihvatila ponudu da ga pogledam, ne samo u društvu, već i na velikom platnu.

Već sâm početak sinopsisa, koji sam na brzinu preletjela na internetu netom prije izlaska iz kuće, riječima ‘međunarodni omnibus’ probudio je moj interes. U sveopćoj tematskoj jednoličnosti domaćih filmova od devedesetih na ovamo, nazrijela sam tračak nečeg novog, barem na ovim prostorima te, ohrabrena pozitivnim kritikama, gotovo nesvjesno podigla letvicu očekivanja (možda ipak mrvicu pre)visoko.

Začetnik ideje za ovaj prvi ‘domaći’ omnibus srpski je producent Nenad Dukić, koji spaja pet kratkiša mladih redateljica iz zemalja bivše Jugoslavije jednim zajedničkim motivom. Svaki segment naslovljen je jednostavno imenom zemlje u kojoj se odvija radnja, a međusobno su povezani, osim tematski (trudnoća i slučajne životne situacije koje remete svakodnevicu naizgled sasvim običnih likova), i odrazom trenutnih ekonomskih, kulturoloških i socijalnih prilika u tim zemljama.

Mladi, lijepi, uspješni i s bebom na putu. Tim riječima bi njihovi prijatelji opisali perspektivnog poduzetnika Marina (Bogdan) i njegovu suprugu, talentiranu slikaricu Sonju (Stipičević). Međutim, općepoznato je da izgled često vara, nekad i više no što se daje naslutiti. Kada se nađu suočeni s donošenjem ozbiljne odluke, njihova dva, suštinski posve različita svijeta, se nemilosrdno sudaraju i prividnoj bračnoj idili prijeti potpuno uništenje.

Navečer na Silvestrovo, hitna pomoć u jednu beogradsku bolnicu dovozi mladu ženu u četvrtom mjesecu trudnoće, koju je majka našla onesviještenu pokraj prazne bočice tableta za spavanje.

Na odjelu intenzivne njege, Milena (Ninković) Novu godinu čeka u društvu Đorđa (fantastičan Sergej Trifunović), šarmantnog gangstera, koji je ‘fasovao’ dva metka u nekakvoj uličnoj pucnjavi.

Jedino što mladi sarajlija Haris (Štukan) ima u životu su ratni dnevnici, koje njegov otac (Hadžihafisbegović) marljivo prepisuje za ‘buduće naraštaje’, i obiteljsku kuću, koja još od završetka rata stoji razrušena. Saznanje da je njegova djevojka, nizozemka Hedder (Violić) trudna, sve mijenja iz temelja. Međutim, glavni problem kod neplanirane trudnoće je upravo taj što rijetko oba roditelja imaju istu ideju o njegovom ‘rješenju’.

Mladu narkomanku Irenu (Zendelska), u visokom stupnju trudnoće, u jednom Ohridskom rehabilitacijskom centru, liječnici uporno nagovaraju da pristane dati svoju nerođenu bebu na posvajanje uglednom bogatašu. Ona se odlučno protivi, ali je li njezin protest zasnovan na iskrenim majčinskim instinktima ili samo trik kojim ucjenjuje i pokušava okrenuti situaciju u svoju korist?

U zabačenom slovenskom samostanu, mlada redovnica Lena (Šerbedžija) pretražuje online banke sperme, imajući na umu svoju vlastitu verziju bezgrešnog začeća…

Gotovo je zadivljujuće na koliko različitih načina čovjek može obraditi naizgled tako jednostavnu temu, a da opet gledatelju ne postane naporno. U tom pogledu, mogu reći da su Neke druge priče postigle svoj cilj. Unatoč tematskoj povezanosti, svaki segment predstavlja ostvarenje za sebe koje je lako promatrati kao nezavisnu cjelinu. Svaka sljedeća priča posve je drukčijeg tona i pristupa od prethodne i svaka ostavlja određen dojam, koje je, usprkos sličnostima, teško međusobno usporediti. Ali opet, bi li svaki od tih dojmova imao jednaku težinu da se radi o pet individualnih, posve nepovezanih filmova? Nisam baš toliko sigurna. Ljubav, pravda, ponos, prkos, prilagodba ‘sistemu’ – tako bih ja jednom riječi sažela svaku od priča. Ako se usredotočimo samo na ovih pet pojmova, primjećujemo da obuhvaćaju neke temeljne elemente svačijeg života. Možda se varam, ali ja vjerujem da je upravo to osnovna poruka koju nam je ovaj međunarodni filmski mozaik pokušao prenijeti.

Ako već moram povući neke paralele, ‘našoj’ Hrvatskoj priči ipak moram pretpostaviti gotovo sve ostale, osim možda Slovenske.

Možda zato što je najduža, možda zbog malkice pretjerane melodrame, možda zbog preukočene Nere Stipičević, ne znam – jednostavno me nije uspjela u potpunosti ‘uvjeriti’.

Ah Nera. Lijepa, simpatična Nera od koje sam toliko puno očekivala, u njenom debiju na velikom platnu. Nažalost, moram reći da bolje pleše nego što glumi. Ne može se reći da je loša, to nikako, jednostavno… nije dovoljno dobra. Facijalne ekspresije su na mjestu, u kratkim replikama je izražajna i vjeruješ joj svaku riječ, ali kada treba iznjeti nešto više teksta, e tu se javlja problem. Naime, tu se točno primjeti da glumi i cijela radnja automatski gubi na kredibilitetu. Dobre filmove karakteriziram prema njihovoj mogućnosti da me ‘uvuku’ u svoju priču, bilo uvjerljivom glumom, bilo besprijekornom režijom (a poželjno je oboje). Uz zvuke rečenica izgovorenih previše književno, kao da recitira napamet naučenu pjesmicu – teatralno i prenaglašeno, naprasno sam izbačena natrag u pomalo neudobnu kino-stolicu i filmska čarolija se najednom rasplinula. U kazalištu takvo što još i prolazi, čak je i poželjno, ali na filmu – baš i ne.

Ali ipak, iako tematski nešto slabija od ostalih, Hrvatska priča me je dobila sjajnom režijom. Naizgled kaotično nabacani kadrovi, ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti do te mjere da je zbilja teško razlikovati jendo od drugoga, suptilna simbolika i vizualno efektne sekvence, koje metaforički ‘objašnjavaju’ radnju čine ju pomalo apstraktnom, ali takvom načinu povezivanja sam inače vrlo sklona. Uz to i vrlo solidnog Gorana Bogdana, zbog kojeg sam se neprekidno pitala kog vraga tog talentiranog dečka ne viđamo češće na malim (i velikim) ekranima, uspjeli su potisnuti laganu jednodimenzionalnost likova i pomalo ‘isforsirane’ dijaloge u drugi plan.

Moj osobni favorit je Srpska priča, strukturno i fabularno najzaokruženija i vjerojatno jedina koja baš predstavlja pravi film u malom, s jasno definiranim početkom i krajem te svim ostalim elementima koje prosječan film posjeduje. Međutim, jasnoća sadržaja joj nije jedina vrlina. Duhoviti dijalozi, kvalitetna razrada likova u vrlo kratkom vremenu, postepena gradnja napetosti, intrigantno provlačenje nekih osnovnih moralnih i etičkih dilema te, doduše očekivan, ali zato ništa manje efektan kraj, izdižu ju za klasu iznad ostalih.

Skoro pa ‘u rangu’ Srpske stoji i Bosanskohercegovačka priča. Tematski rekla bih najraznovrsnija, poigrava se sa različitim situacijama i ulogama pojedinih likova na vrlo zanimljiv način te ostavlja prilično otvoren kraj. Od svih priča, rekla bih da možda najviše naginje nekim klišejima domaćeg filma, ali opet, čini to na nenametljiv i kvalitetan način.

Makedonska priča, kao i Bosanskoher- cegovačka, opisuje konkretan, izdvojen događaj i ne ulazi dublje u njegove uzroke i posljedice. Međutim, od ostalih se razlikuje (barem meni) nepredvidljivim završetkom. Bitno je napomenuti da se obje ističu gotovo brutalnom realnošću u koju su njihovi likovi smješteni.

Posljednja u nizu je Slovenska priča, karikirana, tragikomična parodija stvarnosti gledana iz jedne posve iskrivljene perspektive. Iako nešto teže probavljiva i, s tek nekoliko rečenica dijaloga, pukim nizanjem motiva snimana gotovo poput nijemog filma, radi se o vjerojatno najpamtljivijem segmentu. Meni osobno nije ‘sjela’, ali sve pohvale svakako idu inovativnosti i originalnosti. Mislim, zbilja – tko neće zapamtiti smušenu, gotovo autističnu Luciju Šerbedžiju kako preko interneta naručuje ‘uradi sam’ komplet za umjetnu oplodnju? Iako završava ovaj omnibus u blago humorističnom tonu, sâm kraj je opet nepobitno melankoličan.

Iako smatram da je posve krivo ovako generalizirati, dopustite mi da se, u nedostatku veće kreativnosti, ipak izrazim na ovaj način: dakle, postoje filmovi koje je nekako lako utrpati pod kategoriju koju bismo nazvali ‘za svakoga’. E, Neke druge priče sigurno nije jedan od tih. Ali, činjenica je da ostavlja dojam, sad kakav bio da bio. Sve u svemu, zanimljiv pristup naizgled sasvim običnoj tematici i kao takav, zbilja pravo osvježenje i definitivno korak u pravom smjeru na polju ‘domaće’ kinematografije.

3 komentara za “Neke druge priče

  • Maxima says:

    Jako pitka recenzija, interesantan projekt. Ja sam kupljenja.
    Hvala, Vedrana. Inače bi mi se provuklo ispod radara.

  • Izabela says:

    u globalu se slažem za hrvatsku priču, mada nisam nešto pretjerano obraćala pažnju na neru,valjda zbog uvjeta u kojima sam gledala film,al moglo bih se reć da je malo ukočena tj nije dovoljno slobodna, al ima onog nečeg, soka,žara kako god.. koji bi se mogao razvit u nešto. valjda.srpska je bila definitvno najazaokruženija i najbritkija, a bosanska mi je baš lijepo sjela.slovenska jeste malo provokativna, al mi je to čak pasalo za kraj.
    sve u svemu, ne loš film, vrijedi pogledat, samo za neke filmove, poput ovog moraš biti ‘u stanju’, pripremiti se na sudar s težinom sadržaja.

  • Damir says:

    Ovo je film o kojem bi se vjerojatno mogla napraviti disertacija s naslovom “Evo, ovako ne treba raditi film”. Uz sve tehničke i stukovne nedostatke, mene najviše smeta tipičan balkansko provincijalni pristup tematici. Nažalost, kod “nas”, kod svih “nas” na Balkanu, to ide ovako: slože se nekakve međunarodne koprodukcije, da se dobiju pare. Za to se pripremi “multikulturni”, “naprednjački”, “ljevičarski”, “provokativan” ili tome sličan okvir, koji je već sam po sebi iritantan. Da, super je kad snimaju i pišu žene, za to se dobiva novac i s tim se sudjeluje na festivalima za 50 ljudi. Kad bi pisali i režirali muškarci, 50% novca i festivala ne bi bilo. Da, super su feminističke teme, trudnoće, pobačaji, narkomanija, grozni muškarci i slično. Na svu sreću, u ovom omnibusu smo bar pošteđeni tematike nacionalizma i rasizma, također izvrsnih tema kad Balkanac treba dobiti nekakve fondovske novce od kulturnih Europljana. Kad se stvori poželjan okvir, onda se to napuni nečim, nečim što se u grubo naziva sadržaj. U ovom filmu stvar varira, od očajnog kvaziumjetničkog preseravanja (hrvatski i slovenski dio), do relativno pristojne priče i glume (srpski dio). No, ukupno gledano, ništa neće izgubiti onaj tko ovaj film ne pogleda.

Leave a Reply

Your email address will not be published.