Nebraska (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

S vremena na vrijeme pojavi se film koji govori jezikom malih indie filmova i priča priče običnih, malih ljudi, ali to čini s jednom grandioznošću. Film koji je zaokružen, stilski dovršen i koherentan, ali ostaje eliptičan. Koji postavlja prava pitanja, ali na njih samo pokušava odgovoriti. Koji nastupa na mnogo žanrovskih i tematskih frontova, ali ne optira samo za jedan put, niti ispada “paprikaš”. Film koji se velikim dijelom dešava na cesti, ali se bavi statičnošću. Takav film je Nebraska i zasluženo je nazvan modernim klasikom.

Scenarij za Nebrasku napisan je prije više od 10 godina, napisao ga je uglavnom nepoznati televizijski “non-fiction” scenarist Bob Nelson i nekako doturio Alexanderu Payneu, koji je u to doba radio na filmu About Schmidt (2002.) i već prihvatio režiju filma Sideways (2004.). Oba filma bili su klasični “road movies” i Payne je odlučio pričekati s Nebraskom kako ne bi zaglibio u stalno istom žanru, pritom se ne petljajući u scenarij, iako običava sam napisati završnu ruku. U međuvremenu je snimio The Descendants (2011.), zapaženu obiteljsku dramu i u potpunosti se posvetio razvijanju Nebraske.

Priprema nije tekla kao po loju, Payne se stalno sukobljavao sa studijem oko vizije kako film treba razvijati. Paramount je htio mega-zvijezdu u glavnoj ulozi, s njom su povezivani Jack Nicholson, Gene Hackman, Robert De Niro i razni drugi, ali Payne je odlučio da ulogu dobije Bruce Dern, versatilni glumac koji je najčešće igrao epizode, negativce i luđake. Studiju se nije svidjela ni ideja da film bude snimljen u crno-bijeloj tehnici, i da se tako ograniči na “arthouse” publiku, ali Payne je dobro znao šta radi. Nebraska je najbliže novoholivudskom filmu koliko današnji film može to biti: priča je inteligentna i promišljena, izraz artistički, ali strukturiran, autorska sloboda potpuna i vizija ispunjena.

0

Odmah na početku nam je jasno da ćemo imati pomiješane dojmove. Vidimo široku crno-bijelu panoramu solidno velikog grada iz kojeg izlazi autoput. Pored ceste hoda starac (Dern), policija ga zaustavlja i privodi. Za starca se vidi da nije sav svoj, s prorijeđenom kosom koja se spušta u bičevima preko njegovog lica, odjeven u iznošenu odeću i s tvrdom odlučnošću da stigne kamo je namjerio, ako treba i pješice. Sa stanice ga skuplja sin i odvodi nazad kući. Čini se da starac ima običaj zaputiti se nekamo, a sada je uvjeren da je dobio milijun dolara na lutriji i da ih samo treba pokupiti u Lincolnu, Nebraska, tisuću kilometara dalje.

Taman kad očekujemo tešku, socijalnu priču, što zbog starca u centru, što zbog crno-bijele fotografije, otkrivamo da je njegovo ime Woody Grant, što je igra riječima i odnosi se na slikara Granta Wooda, autora legendarne slike American Gothic. Socijala možda stoji, ali sada očekujemo i odmak, hipstersku ironiju i humor na račun “midwestern” stereotipa o jednostavnim, dobrim i radišnim ruralnim ljudima koje dekadencija gradova ili konformizam predgrađa nije pokvario.

Onda upoznajemo Woodyjevu obitelj, mlađeg sina Davida (Forte), ne naročito uspješnog prodavača stereo-uređaja, nervoznu i lajavu ženu Kate (Squibb) i starijeg sina Rossa (Odenkirk), nešto uspješnijeg novinara na lokalnoj televiziji. Njih troje pokušavaju uvjeriti senilnog jarca da je reklamna srećka prijevara s namjenom da ga navuče na pretplatu za časopise, i da je to nešto što se automatski baca u smeće, ali Woody ne popušta. Poslije još jednog ispada, David, šta će – gdje će, uzima nekoliko slobodnih dana i nudi se da povede oca na put do Lincolna i možda uhvati posljednju šansu da provede nešto kvalitetnog vremena s njim prije nego što ovaj umre. Put će ih voditi pored planine Rushmore, i, što je važnije, kroz gradić Hawthorne, gdje su Woody i Kate odrasli.

3

Ako očekujete feel-good, buddy-buddy put, na krivom ste tragu. Woody, star i senilan, neće spoznati veliku istinu na tom putovanju. On vrlo dobro zna da se nije baš najbolje snašao u životu, ali to ne želi priznati ili ga nije briga. On je čovjek od malo riječi, reklo bi se i od malo misli (jedan od urnebesnih dijaloga između njega i Davida govori o tome da Woody nikada nije previše razmišljao o prirodi braka s Kate), koji više od svega voli popiti nekoliko piva u miru i tišini. S druge strane, za Davida je odmah jasno da je pristojan čovek, s dubokim (i ničim uzvraćenim) poštovanjem i osjećanjima za oca. David od samog početka shvaća da se tu ne radi o milijunu na lutriji, nego o Woodyjevoj potrebi da iživi možda svoju posljednju fantaziju o kupovini novog kamioneta i kompresora za farbanje i putovanju radi putovanja. Tek kada stignu u Hawthorne i kada se Woody izbrblja u baru da je dobio milijun dolara na lutriji i postane lokalna zvijezda u mrtvom gradiću, netko koga se gleda s poštovanjem, zavišću i planom da ga se očerupa za dio kolača, u čemu prednjači Stacy Keach kao Woodyjev bivši poslovni partner Ed, ocu i sinu pridužit će se i majka i drugi sin i oni će se smjestiti u kući Woodyjevog brata Raya, njegove žene i njihova dva sina. Tu film skreće s osobnih i obiteljskih tema i fokusira se na socijalni kontekst.

I sam rođen u Nebraski, Payne ima oko da uhvati prave detalje života u učmaloj i opustjeloj provinciji. Svatko tko gleda filmove zna ponešto o američkoj provinciji: glasa se za republikance, protestanti pričaju viceve o katolicima i obratno, nose se karirane košulje, pije se u barovima jer druge zabave nema, voze se američki automobili i ismijava se onog koji kupuje “japansko smeće” ili koji vozi sporije od 160 na sat. Payne ne pokušava pokupiti lake komičarske poene od tih zicera, ali ih ne osporava. Humor je tu prisutan, ali je pristojan i topao, ma koliko se činio apsurdnim. Žitelji Hawthorna nisu portretirani kao idioti, iako jasno pokazuju sve znakove provincijske zatupljenosti, i Payne ima razumijevanja za njih i na neki način s njima suosjeća. On dolazi iz insajderske pozicije, a ne kao fićfirić s jedne ili druge obale i ne poseže za eksploatacijom bilo pozitivnih, bilo negativnih stereotipa. Ljudi ima raznih, od grubih i sirovih do nježnih, od tupavih do lukavih, od pohlepnih do poštenih.

4

Uostalom, humor izlazi kroz usta lajave Kate, koju June Squibb portretira kao staru, mrzovoljnu irsku bakicu koja je umorna od sranja svojeg muža, njegovog alkoholizma, senilnosti, njegove seljačke familije (za sebe ponavlja da je “iz grada”) i njegovih koristoljubivih prijatelja. Scena u kojoj ona zadiže suknju na grobu svoje simpatije iz mladosti je za antologije. Kate će biti zadužena i za sočne i urnebesne tračeve o Hawthornu i njegovim mještanima. Ipak, kroz par replika Kate će nam razvijati sumnje da su oni parodični svadljivi stari bračni par: sinovima će objasniti da njihov otac šutljiv i sklon piću od ratnih trauma u Koreji, dok će njegovoj familiji objasniti da nije u redu da mu oni naplaćuju stare usluge iz prošlosti, kada on njima nikada nije naplaćivao, a pomagao im je barem koliko i oni njemu, ako ne i više. Woody će isto tako pokazati pažljiviju stranu sebe kada objašnjava zašto baš želi tih milijun dolara, novac koji star čovjek s jednostavnim zadovoljstvima ne može potrošiti.

Strava provincije u crno-bijeloj fotografiji nešto je neizrecivo. Nebraska s pravom propituje američki san kao pojam, je li ikada zaista postojao ili je samo fabriciran kao šarena laža za nesretne ljude u potrazi za srećom. Propituje i te famozne vrijednosti jednostavnog života i jednostavnih ljudi, ne samo gdje su nestale i jesu li danas moguće, nego je li ih ikada bilo, jesu li ih se ljudi zaista držali, ili su služile kao maska za pohlepu. U tok ključu, kraj filma može se tumačiti dvojako, kao pohvala neuništivosti materijalizma, pohvala foliranju i pokazivanju statusnih simbola pred rodbinom i poznanicima, ali i kao univerzalna ljudska potreba da zavaravamo sami sebe da smo uspješniji i pametniji nego što zaista jesmo.

NEBRASKA

Nebraska je mogući favorit iz sjenke za ovogodišnje Oscare, s obzirom da ima savršeno zaslužene nominacije u većini ključnih kategorija, ali ne treba se zanositi i treba shvatiti da Nebraska popunjava kvotu za indie film, iako je indie samo po estetici. Bruce Dern je u 70-i-nešto godini odigrao ulogu života, a u pitanju je veoma karakteran glumac s mnoštvom dobrih uloga. Nije lako odigrati senilnog starca i izbalansirati između karikature i patetike. Will Forte je napravio hvalevrijedan portret običnog, pristojnog čovjeka s vrlinama i manama, ali mu je nominacija izmakla. June Squibb je možda kitnjastija od njih dvojice, bliža karikaturalnom polu, ali njeno tumačenje uloge je zabavno, toplo i nimalo uvredljivo.

Glumci imaju još nekakve šanse, ali u ostalim kategorijama Nebraska je potpuni autsajder. Ne zato što ne zaslužuje nagrade, daleko od toga, nego zato što je u pitanju relativno mali film koji se bavi nerješivim, univerzalnim temama. Iako je možda postala moda razbijati stare mitove, posebno ako se tiču američke provincije, treba imati u vidu da se Nebraska bavi mnogim temama istovremeno i da, samim tim, ne može biti savršen film, niti film pod savršenom kontrolom. Režija je dobra i sa stavom od samog početka, preokreti su sjajno tempirani, ritam je možda malo sporiji, ali ne smeta, jer je u funkciji priče. Scenarij je inteligentan i pogađa pravo u centar, ne okoliša, provocira razmišljanje i ne nudi lake zaključke. Fotografija je atraktivna i asocijativna, priziva u sjećanje crno-bijele obiteljske komedije, ali i emotivno nabijeni The Last Picture Show.

1

Jedini problem, ako je to problem, je to što se Nebraska bavi nerješivim temama, i što se bavi mnogima od njih istovremeno. U istom filmu srećemo se sa starošću, demencijom, sociološkom studijom života u dubokoj provinciji, psihologijom provincijalizma u našim glavama, naivnošću, materijalizmom, pohlepom, američkim snom i pravim, starovremenskim vrijednostima. U tom odnosu snaga, Nebraska je odličan film koliko jedan takav film može biti odličan. Nije svim aspektima pružena jednaka pažnja, niti im je dato dovoljno mesta da se razviju. Za Nebrasku se može svašta reći, ali nikako da to nije izuzetno ambiciozan film. Svakako je jedan od glavnih filmskih događaja u protekloj godini.

3 komentara za “Nebraska (2013.)

  • Matea Rebrović says:

    Squibb je stvarno rasturila ulogu i njen lik je svijetlo ovog filma. Priča ima nekoliko dobrih trenutaka, dok mi je ostalo bilo mlako, predvidljivo i dosadnjikavo.

  • Gandalf says:

    Super recenzija 😉

  • Vedrana says:

    Izvrsna recenzija, baš kao i sam film. :)

    Iako sam znala da nema šanse, ipak sam navijala za njega. Definitivno film koji je na mene ostavio najdublji dojam od svih nominiranih. Slažem se sa svakom napisanom rječju, Nevjerojatno životan, topao, dirljiv i jako jako realan – jednostavno prekrasan…

Leave a Reply

Your email address will not be published.