Ne diši

[Don't Breathe, F. Alvarez, SAD, 88 min.]

7.5

REŽIJA

Fede Alvarez

SCENARIJ

Fede Alvarez, Rodo Sayagues

GLUME

Jane Lecy, Dylan Minnette, Daniel Zovatto, Stephen Lang

SAŽETAK

Višeslojni home-invasion biser za koji mi je drago da mi nije proletio ispod radara.

7,4

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Sven Mikulec

Tri godine nakon što se javnosti predstavio oživljavanjem kultne Zle smrti Sama Raimija, jednog od simbola nezavisnog horor filmaštva, urugvajski redatelj Fede Alvarez vraća se unutar granica istog žanra, ali u dosta drukčijem štihu. Home invasion horor Don’t Breathe na filmove strave često nabrušeni kritičari dočekali su sasvim prijateljski raspoloženi, ponukavši i mene da mu dam priliku, iako sam nakon brutalnog A l’interieur prije nekoliko godina zaključio da ovaj podžanr jednostavno nije za moje živce. I dok me se Alvarezova obrada drage mi Zle smrti, usprkos brojnim poznanicima koji su se kleli u njezinu genijalnost, i nije naročito dojmila, Don’t Breathe višeslojni je biser za koji mi je drago da mi nije proletio ispod radara.

COL_BILL_TEMPLATE_25

Rocky (Jane Levy), Alex (Dylan Minnette) i Money (Daniel Zovatto) prijatelji su koji se od detroitske besperspektivnosti i jada pokušavaju izvući sitnim provalama i krađama, sve zahvaljujući nesmotrenom Alexovu ocu koji u kući drži ključeve nekretnina klijenata svoje zaštitarske firme, očito ne poznajući sina najbolje. Željni malo konkretnije zarade, ovi sitni kriminalci odlučuju opljačkati vetarana rata u Iraku (Stephen Lang) koji je, sudeći po novinskim napisima, nakon prometne nesreće u kojoj mu je smrtno stradala kći od krivaca dobio pozamašnu odštetu. I dok o Alexu i Moneyu ne saznajemo gotovo ništa, Rocky upoznajemo sasvim dovoljno da bismo shvatili zašto rješava brave i lokote umjesto ispita iz indoeuropske fonetike. Majka joj je promiskuitetna propalica uz koju i ona Eminemova iz 8 Mile djeluje kao kandidat za roditelja godine, oca joj nema, a uspije li ukrasti dovoljno love da se sa sestricom preseli u Kaliforniju, spremna je svoje crne rukavice objesiti o klin. Slijepi ratni veteran koji sjedi na ćupu zlata čini se kao idealna meta, ali svatko tko za gledateljskim pojasom ima barem tri filma vrlo dobro zna što znači „obaviti još jedan posao pa onda u mirovinu“…

Očita prednost Don’t Breathe njegova je osnovna postavka, koja tipičnu situaciju u filmovima home invasion podžanra okreće naopačke. Uobičajeni faktor jeze zbog osjećaja da je narušen nepovredivi prostor vlastitog doma u kojem bismo se trebali osjećati sigurno i zaštićeno, ovdje imamo situaciju blentavih naivaca koji su zagrizli daleko više no što mogu progutati. Dok pratimo trojac delinkvenata u njihovoj misiji pljačkanja naoko bespomoćnog starca u početku nismo sigurni što bismo točno trebali misliti i kako bismo uopće mogli suosjećati s vandalima koje sigurno ne bismo željeli vidjeti u vlastitom stanu usred noći. Kako vrijeme odmiče i radnja napreduje, međutim, bespomoćni starac otkriva da je sve samo ne upravo to i vrlo brzo naše simpatije, ako su i bile pokolebane, priklanjaju se žrtvama. Sama činjenica da su nas autori, Alvarez i njegov koscenarist Rodo Sayagues, navukli u tu sivu moralnu zonu i natjerali da se zapitamo zašto uopće navijamo za ikoga dovoljna je pohvala njihovu pisanju. Istraumatizirani Amerikanac koji u početku samo brani svoj dom od uljeza brzo odlazi u krajnost koja nam znatno pojednostavljuje situaciju, izvlačeći likove iz sivila i dajući im jasne crne i bijele konture. Je li se pretjeralo, prosudit ćete sami, ali u ovakvim je filmovima uvijek važno imati podjelu na dobre i loše momke. Bez suosjećanja s likovima, cijeli koncept pada u vodu i sve što vidimo na ekranu isprazno je mrcvarenje tamo nekih ljudi do kojih nam je stalo kao do jučerašnjih novina.

2

Don’t Breathe možda je na trenutke malo naivan, tu i tamo ne šteti zažmiriti na jedno oko, ali isplati mu se u par navrata progledati kroz prste jer je sveukupan dojam pozitivan zbog fino izgrađene napete atmosfere, vidljivog redateljevog smisla za utvrđivanje prostora, kvalitetne glume iskusnjare Langa i mlade Levy te dobrodošlog daška humora kad ga se najmanje očekuje. Ako, pak, uzmemo u obzir mjesto radnje i vjerno prikazano derutno predgrađe uništenoga grada bez kojeg bi priča izgubila svako zrnce kredibiliteta, Alvarezov film poprima jednu dodatnu dimenziju, u kojoj ova prokleta kuća s bezbroj lokota, pljesnivih dasaka i mračnih hodnika postaje metafora čitavog Detroita, iz kojeg se mladi mogu izvući samo nekim čudom ili nadljudskom snalažljivošću i ustrajnošću. Sve u svemu, posve mi je jasno zašto je ovaj produkcijski dosta ograničeni film uspio zaraditi petnaest puta više od uloženih deset milijuna dolara. Za učinkovit hororac s bizarnim raspletom i originalnim korištenjem podžanra u funkciji jasne socijalne kritike vrijedi izdvojiti sat i pol života.

Jedan komentar za “Ne diši

  • Rusid says:

    “Don’t Breathe možda je na trenutke malo naivan…” i upravo je to od vrhunskog napravilo prosjecan film kojeg se za mjesec dana necu ni sjecati. A tako je obecavao… steta! Ali, vrijedi ga pogledati svakako.

Leave a Reply

Your email address will not be published.