Narednik James

Piše: Matej Lovrić

Narednik James ( The Hurt Locker, 2008.)

Režija: Kathryn Bigelow

Glume: Jeremy Renner, Anthony Mackie, Brian Geraghty, Guy Pearce, Ralph Fieness, David Morse

Prije, za vrijeme i nakon dodjele određenih zlatnih kipića, u svijetu filma se tradicionalno podiže mnogo prašine. Najrecentnija dodjela i kandidati za Oscara stvorili su idealan scenarij za uvijek pomalo patetičnu i epskim epizodama sklonu Ameriku, a kao rezultat smo dobili ponovno oživljavanje onog davnog mita o Davidu i Golijatu, o borbi malog i inteligentnog i velikog i glupog. Činjenica kako su u redateljskim stolicama hiperskupog, razvikanog i godinama pripremanog Avatara te puno skromnijeg Hurt Lockera sjedili bivši supružnici, ponudila je još štofa uvijek budnom žutom tisku, ali i razloga za obožavanje K.Bigelow svim feminističkim grupama. Kad je, te legendarne nedjelje, dotična Kathryn postala prva redateljica s Oscarom u povijesti filma, nastale su brojne nove trakavice i kontroverze.

Fanovi Jamesa Camerona su bili bijesni, brojni kritičari Avatarove neoriginalnosti i budžeta su doživljavali erekcije, a neutralci su spominjali i vrlo čestu društveno-političku angažiranost Akademije, koja nije mogla odoljeti ženskoj osobi s vrlo realnim i originalnim pogledom na rat u Iraku. Nakon (pre)dugog prologa, ono što nas, na kraju, jedino zanima jest – Je li Hurt Locker uistinu zaslužio svu tu pompu, a naposlijetku i slavu?
Činjenica je kako se filmski rat oduvijek dobro prodavao, a (ponajprije) Vijetnam i WWII su ponudili brojne klasike. Zaljevski rat s početka 90-ih također ima svojih primjera (Tri kralja), no američke junačke intervencije 21. stoljeća još uvijek nemaju pravi tretman. Tu uskače Narednik James (i film i lik), djelo koje nam, u stilu Platoona, želi pružiti nekakav realan pogled na ratna zbivanja, no originalno odskače u jednom bitnom dijelu. Naime, ne bavimo se tipičnom perspektivom prašinara, snajperista, tenkista ili pilota. O, ne, ovoga puta pratimo doživljaje nečeg, naizgled, mnogo manje atraktivnog ili epskog.

Demineri su, iako vrlo traženi, momci koji rijetko dobijaju medalje, odlikovanja predsjednika SAD-a i slično. Njihov posao se sastoji od svakodnevnog nošenja glave u torbi, a čuvanje živaca i koncentracije je, u životu koji je stalno na rubu (eksplozije), presudno. Sve će nam to zorno dočarati Hurt Locker, koji se bavi zgodama tročlane ekipe, u kojoj je najistaknutiji narednik William James, pomalo svojeglav i neodgovoran, no vrlo cool lik. Film i nema neku čvrstu fabulu, nego nas jednostavno baca u svakodnevni život i rad na ulicama sumornog, depresivnog, razrušenog i krajnje opasnog Bagdada, a nakon više od 2 sata druženja s likovima, imat ćemo dojam kako smo pogledali kvalitetan dokumentarac.

Gledajući ga izvan sfere zlatnih kipića, Narednik James film je vrlo visoke kvalitete, originalne radnje i fenomenalne atmosfere. Bez ikakve dileme se radi o djelu koje se nalazi pri samom vrhu ponude u posljednjih godinu-dvije. Svoju zanimljivost ponajprije duguje ugođaju i prikazu dobro nam poznatog ratnog okruženja iz novog kuta gledanja. Njegov tempo nikad ne posustaje, scene su konstantno napete i režirane uz mnogo dinamike, a drhtureća kamera „iz ruke“ samo pridodaje ionako vrlo pozitivnom dojmu. Spomenuta atmosfera beznadnog Bagdada odrađena je vrhunski. Iako prema njima rijetko tko osjeća simpatiju, kristalno je jasno kako američkim momcima tamo nije mjesto i kako im doista nije lako u zemlji u kojoj ih, s razlogom, mrze.

Tri glavne uloge odrađene su solidno, s istaknutim Jeremyjem Rennerom kojem je, po meni, nominacija za Oscara prevelika nagrada. Ipak, dovoljno je vjerodostojan, simpatičan i nikad iritantan. Možda i zanimljivije od glavnih uloga su one epizodne, u kojima možemo naći sjajnog Ralpha Fiennesa, karizmatičnog Guya Pearcea, a prava je šteta što Davidu Morseu nije dano više prostora. Mane? Pa, ništa posebno, istaknuto ili kobno za film. Već dugo vremena kukam zbog nedostatka karizme kod mladih glumaca koji dolaze, ni ovdje nisam primijetio iznimku. Naravno, unatoč realnom i „on the war scene“ pristupu, nismo pošteđeni pokoje scene iznimnog američkog junaštva ili empatije, a za one koji mi spočitavaju kako ratni film bez toga ne postoji – pogledajte Platoon, Apokalipsu danas ili bilo koji britanski „antiratni“ spektakl.
Dakle, Hurt Locker je vrlo dobar. No, to „vrlo dobar“ me muči više od svega. Kvragu, riječ je o filmu koji je dobio najveću moguću filmsku nagradu i koji bi trebao biti primjer svima ostalima, daleko iznad prosjeka. Već mi pomalo dosađuju današnji filmovi bez istaknutih mana, ali i bez duše, bez onog divnog osjećaja razjapljene čeljusti za vrijeme end creditsa. Film nikad nije bio ziheraška umjetnost i pojam klasika svakako uključuje i mnogo rizika i kontroverze. Nakon ovog filma, imat ćete lijep osjećaj kompletnog djela, koje je objedinilo atmosferu, scenarij, režiju i montažu na visokoj razini, no definitivno nije donijelo ništa revolucionarnog osim, naravno, Oscara za Kathryn Bigelow. Je li zaslužio potući Avatara? Saznajte uskoro. Za razliku od narednika, onaj drugi James je, prema mom iskustvu, uglavnom razdvajao dijelove naše čeljusti bez većih problema.

Ocjena: 8/10

10 komentara za “Narednik James

  • Gretchen says:

    Moj je dojam strašno sličan tvome. Također sam imala osjećaj, kako ti kažeš, ‘kompletnog djela’, no HL definitivno nije bio film koji me ‘progonio’ i satima nakon njegova završetka. To je onaj feeling kada ‘naprosto sve štima’, ali ‘wow’ efekt svejedno izostaje. Zanimljiv i zadnje vrijeme (kod mene) sve učestaliji sindrom.

    Istaknula bih samo odličnu simboličnu scenu pred kraj filma, koja nam na zanimljiv i živopisan način ukazuje na to kako se James uopće ne snalazi u ‘svakodnevnom životu’, odnosno, kako je njegov posao jedino što voli i jedino što mu daje neki smisao, stoga mu i nije problem svaki dan riskirati život u to ime.

  • Roth says:

    Da, sjećam se… I meni je bila super ta scena i općenito tih par minuta “mučenja” u normalnom životu.

  • Huco says:

    Rencenzija je dobra nemam zamjerki a što se tiče filma neznam kaj bi rekao jer sam zaspao nakon 20 min… Oscara po meni ne zaslužuje….

  • charlie says:

    mi mozes dofurat taj film na nogomet, molim te? ak imaš to doma.

  • lschmidt says:

    Ono što nije uspjelo Cameronu uspjelo je njegovoj bivšoj supruzi! Odgledao sam film i tek tada skužio da ga je ona napravila! Paf! Cameron radi pitku emocionalnu pričicu sa super visualnim efektima što bi mogao pripisati njegovoj feminističkoj strani a ona … realnu dramu koja boli! Nešto sasvim netipično za žene! Sama teza ” Rat je droga” zapravo je vrlo okrutno igranje stvarnosti s našim životima! Jedan od najboljih filmova u zadnjih godina!

  • Roth says:

    Što se tiče ovoga “rat je droga”, preporučio bih ti Lovca na jelene ili Pse rata (zanimljivo, u oba je C.Walken) ako već nisi pogledao, tamo je tema razrađena na puno brutalniji i dublji način.

  • zante says:

    Mene, moram priznati, je zaobišao taj osjećaj kompletnog djela. Akcijske scene su neosporno atraktivno režirane. Na filmu se vidi da film nije sniman u nekoj američkom studiju, niti američkoj pustinji, nego usitinu na Bliskom Istoku (inače u Jordanu). Gotovo da se može osjetiti vrućina pustinjskog sunca.

    Ali realizma zato nedostaje u mnogim drugim područjima filma. Misli li netko uistinu da bi takva svojeglava i drska osoba, koja stalno ugožava sebe i svoje kolege, mogla biti dijelom neke ozbiljne pirotehničke ekipe, k tome možda najprofesionalnije vojske na svijetu?

    O tome zašto su ti vojnici u Iraku, zašto se ti jadni, zbunjeni Iračani žele dići u zrak, naravno nema ni riječi. To valjda nije uopće važno, ponajmanje tim vojnicima, kojima je svejedno u kojem dijelu svijeta ratuju i okupiraju. Oni su tu ipak zbog svoje pomalo mazohističke, ali poštovanja vrijedne sklonosti adrenalinu i smrtonosnim situacijama. Nemojmo zaboraviti, “rat je droga”.

    Svi Iračani u filmu imaju ulogu rekvizita. Uglavnom su to teroristi koji, koga uopće briga zašto, podmeću bombe gdje stignu. Njih se bez problema upuca usred grada, ako slučajno, ne znajući koliko je to opasno, koriste mobitel kraj tempirane bombe.

    Ipak, film pokušava pokazati kako glavni lik ima osjećaja za domoroce, ali prilično neuvjerljivo. Pa se tako jako veže uz jednog dječaka, spreman ugroziti svoj život za njega (ruku na srce, radi on to i bez nekog posebnog razloga), ali ga ne uspijeva raspoznati od drugog dječaka slične dobi. Ah, ti Arapi su valjda svi slični…

  • maxima says:

    ovakav film, barem nama, u područjima na kojima svakodevno ginu demineri, djeca, civili generalno, morao bi biti interestantan ili u najmanju ruku edukativan. po mom skromnom mišljenju, “Hurt Locke” je sve više no ratni film, nego je zbilja drama ljudi, koji, jednom okusivši vragov adrenalin borbe s kojekavim napravicama, ne znaju za riječ “dosta je sad”. Iz relativno širokog iskustva u dotičnoj tematici, moram reći da me film nevjerojatno izbio iz cipela svojom realanošću i prikazom freakova koji, jednom okusivši “pobijeđenu” landmine, zaborave opciju ingeniozne “druge strane”, koja uvijek ima opciju još gore i ubitačnije kombinacije.

    Početak, sklop i općenito privh 15-ak minuta filma sam uživo proživjela nekoliko puta, te nije čudno što mi je ovaj film remek-djelo “realistike”, jer s s tim susrećem na dnevnoj osnovi. Enivej, u borbi s 3D i kojekakvim drugim inovacijama, jednostavnost i sirovost (ili, meni osobno, surovost) ovog filma, samo potvrđuje “tagline”, koji je dat na početku filma.

    Nije u biti bitno (čudno ovo “biti, bitno”, a radi se o bitku…), gdje, što i kako se radnja odvija, u konačnici se sve svodi na to da čovjek postaje ovisnik svojeg osobnog ubjeđenja ne “promijeniti svijet” nego “pobijediti” tehniku onog drugoga. Sva “neprilagođenost” kraja filma nema nikakve veze s, recimo, PTST-jem ili slično… to je jedino i isključivo… 357 and counting, jer mi ništa drugo ne pruža opciju, predočenu u startu.

    “War is drug”.

  • maxima says:

    isprika na bezbrojnim pravopisnim greškama… kasno je…

  • Luka says:

    Precijenjen film… OK, ali ništa posebno.

Leave a Reply

Your email address will not be published.