Najtraženiji čovjek [A. Corbijn, 2014.]

Piše: Dragan Antulov

Na život i djelo Johna le Carréa snažan su utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kima Philbyja, koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti pola su stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizacije njegova romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman umro je od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile bile su, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

2 - Copy - Copy

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine, nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu značajno su utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljanina rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko godina “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost te sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, ostavit će snažan dojam ako se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju priličnom raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

2 - Copy

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju utoliko je veći pri spoznaji da je Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

3 komentara za “Najtraženiji čovjek [A. Corbijn, 2014.]

  • bruce willis says:

    ne znam zasto ovako losa ocjena meni je film jedan od boljih politickih trilera, radnja ide malo usporeno ali film ima pricu, bio sam jako zadovoljan na kraju… 8/10

  • Corruptor says:

    Film je po meni bolji i slojevitiji od ovoga što ovdje piše. Inače, mene na prvu nije baš uspio intrigirati onako kako sam se nadao, ali sam ga 2. puta pogledao i bio mi je u potpunosti jasan i zanimljiv. Sama ta nevidljiva moralna linija je značajan dio filma i vrhunski je prikazana stvarnost toga posla. A likovi djeluju stvarno i po meni su najupečatljiviji dio filma. Sama priča naspram likova pada u drugi plan, i gledatelj bi to trebao prepoznat. Teško je uopće špijunski triler ispričati na način da to bude nešto neviđeno i u potpunosti svježe, ali se zato ovaj film potrudio u drugim aspektima to nadoknaditi i za mene je u potpunosti uspio. Likovi, atmosfera i sive zone morala su ono što ovaj film za mene dižu iznad prosjeka.

  • Dora Eva says:

    Po meni, odličan film. Iako ga s Dečkom, damom.. povezuje ta nekakva usporena atmosfera koja reflektira zasićenost glavnih likova poslom koji obavljaju, i ovaj film, kao i Dečko, uspješno poništava ideju špijunskog filma kao punog akcije. Nebond, James Nebond.

    S tim da je ovaj puno dinamičniji od Dečka.

    Više puta sam pročitala kako ovo nije uloga dostojna Seymoura. Osobno, uopće nemam takav dojam, mislim da je, kao i obično, odigrao odlično.

    Čak, dapače, kao general poslije bitke, imam dojam da je u ovu ulogu utkao nešto od onoga što je intimno proživljavao u posljednje vrijeme svoga života. I, ako je tome tako, toliko mi se njegova izvedba čini dragocjenijom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.