Nader i Simin se rastaju

Piše: Jelena Djurdjic

Nader i Simin se rastaju (Jodaeiye Nader az Simin/A Separation, 2011., 123 min.)

Redatelj: Asghar Farhadi

Glume: Peyman Ma’adi, Leila Hatami, Sarina Farhadi, Sareh Bayat, Shahab Hossein, Ali-Asghar Shahbazi

Ocjena: 8

 

Kad biste bili u žiriju Berlinala, Venecije, Cannesa… što biste vi tražili od filma? Odabrali biste totalnu subjektivnost kao kriterij, uvažili/zanemarili trenutak, kontekst – probleme koji dominiraju u društvu, bili politički svjesni/korektni,  tražili iskru posebnosti… za što biste se uhvatili? Dalje, imate li povjerenja u  filmove koji pobjeđuju? A Separation, pobjednik festivala u Berlinu u pet kategorija (prvi film koji je pokupio tri Zlatna medvjeda), nije kontroverzan u smislu da dovodi u pitanje integritet članova žirija, jer film je sasvim dobar, nego navodi na razmišljanje po čemu je najbolji, što ga čini onim koji pobjeđuje. Nemam pojma. Osim loše konkurencije eventualno.

Simin (Hatami) želi emigrirati u Europu (iz Irana), ne bi li svojoj kćeri Termeh (Sarina Farhadi) osigurala bolji život. Njen suprug  Naader (Moaadi) ne želi napustiti Iran jer mu je otac (Shahbazi) teško bolestan, i upravo iznošenjem njihove situacije pred sucem, a zapravo pred nama, gledateljima, jer smo mi suci (bukvalno, glumci pričaju u kameru), kroz konfliktni i efektni dijalog  Farhadi otvara film. Događaji koji slijede svi se do jednoga mogu promatrati fatalno uzročno-posljedično, a da se do krivca ipak ne može doći – da bi suprugu dokazala da je ozbiljna, Simin napušta stan, on unajmljuje ženu Razieh (Bayat) koja bi trebala pomagati oko bolesnog oca, ona od svog naprasitog muža (Hossein) krije da radi, kobnog dana (mada je li samo taj koban?) dolazi do sukoba Naadera i Razieh… i tako do samog kraja, jedan loš postupak, pogrešna odluka, nepromišljena, impulsivna laž bilo koga iz tog četvorokuta automatski izaziva reakciju, po defaultu još pogrešniju i pogubniju. Ponajviše pogubnu za njihove kćeri, aktivne učesnice jer su tu, ali pasivne u svakom suštinskom smislu, jer odrasli su ti koji konstantno prave sranja kojima njihove živote obilježavaju i definiraju u možda i presudnoj mjeri.

Iran, Teheran, kao i samo društvo, Farhadi, i kao redatelj i kao scenarist, vrlo lako prikazuje, i kroz minijature dostiže širinu – Razieh ne zna dopušta li joj vjera da presvuče starca koji se uneredio jer boluje od Alzheimera, ali tu je suvremeno društvo koje joj osigurava usluge call centra, gdje ona detaljno izlaže svoj slučaj i traži savjet; vraćanje kusura na benzinskoj pumpi, sudac koji reagira zainteresirano tek kad se njegova religioznost dovede u pitanje ili scena u školi, gdje je i sama pojava muškarca skandal. Iako ne odstupa od samoga zapleta i četiri ključna lika, on na neposredan način dotiče stvarnost i  probleme različitih klasa u iranskome društvu, i socijalnih  – nezaposlenih, dugovima opterećenih i vjerski zavedenih, preko obrazovanih, modernih, pripadnika srednje klase, ali ništa manje sklonih bijelim lažima, optuživanju, prebacivanju odgovornosti, sebičnosti, o da, beskrajne sebičnosti, i seksualnih – muško, žensko, samo je pitanje gdje je svatko od nas pa se u skladu s tim brže i lakše identificira, a onda i stavi na nečiju stranu.

Farhadi (About Elly) se dalje ipak nije želio mješati u rješavanje problema i pronalaženje odgovora, osim univerzalnih, a zapravo osobni, jer svatko od nas, recimo, vidi da je problem Simin i Naadera u komunikaciji, ali opet svatko od nas taj će problem u svojoj realnosti drugačije razumijeti i rješavati, i neće moći reći ’Farhadi mi rekao’. Iz priče je izvukao maksimum, održavao tenziju i gradio zaplete, kamerom je radio pametno, uglavnom iz ruke, ali nenapadno, s povremenim naglaskom na krupnije kadrove lica inače apsolutno savršene glumačke ekipe. Ali ostavio nas je zagledane i zamišljene. Ako vam je sama problematizacija dovoljna, nećete imati nijednu muku s ovim filmom, samo – kad dolazi vrijeme za odgovore?

I još ovo. Tuga dominira Razvodom, na momente čak beskrajna i neizdrživa, jer ste bolno svjesni kako je svima njima tako malo falilo da budu sretni. Termeh u jednom momentu govori svom ocu kako je na početku priče o razvodu govorio da stvar nije ozbiljna, da će se sve brzo vratiti u normalu, da bi joj on odgovorio – ali postalo je ozbiljno. Bi li ovo dvoje ljudi zapeli na nekoj drugoj neravnini na putu i da su ovu preskočili? Možda. Bi. Ne znam. Ne bi. Nebitno je. Tako malo sve uništava.

3 komentara za “Nader i Simin se rastaju

  • vanja says:

    Ja sam tako uživala u ovom filmu. A recenziju potpisujem od A-Z.

    Nitko osim gledatelja tu ne sudi i o tome će, vjerojatno, ovisiti koliko će ovaj film zapravo postići, osim Berlina, ocjena na IMDB-u, koliko će i kako će dotaknuti publiku.

    Moram priznati, kupili su me nevjerojatni dijalozi, kao da sam ja brakorazvodna sutkinja, kupila me nakon 20 minuta osjetna sirova drama koja se do kraja uspjela održati “na početku”.

    i taj tempo, gdje se ne priklanja previše pozornosti da nas cijela priča vizualno napadne (što čini… jer mi smo svi kao neka kamera… desetka za ovu primjedbu, Jelena…) plus još taj nekakav suh, dokumentaristički pristup (ne mislim bezosjećajan, o ne!) dodatno je, bar mene, stavio više u poziciju svjedoka nečega, radije nego li gledatelja. Skroz sam bila tamo.

    Tako je jasno kako smo svi skloni pogriješiti, nije sad fora samo bacati kamenje, ti si kriv, ti si kriva i slično. Likovi su genijalni i toliko su “tu” dok ih gledaš, toliko puni svega ljudskoga, mana, vrlina, gotovo se gubi granica između stvarnoga lika i … glumca koji fantastično odrađuje ulogu.

    Pretekla si me, Jelena, htjela sam se upisati za ovo, ali me gripa spriječila čak i da otipkam suvislu rečenicu zadnjih dana.

    Film je jako, jako dobar. Od početnih rečenica pred sudom (ja), uskakanja u riječ, može, ne može, jesi rekao, nisi, dobar je prema meni, pa čemu onda razvod, … etc, da ne spojlam, od tih smiješaka se … da, sve razvilo u dosta tuge, one prave, vrlo realistične.

    Koliko je sad ovo suvislo… inače ne bih složila ni ovako (pre)dug komentar da nisam danas pokušala nešto malo… piskarati. Osim toga, inače volim iranski film (uglavnom), bio mi je na listi već dulje vremena i čim prije sam ga pogledala. A trebali bi i vi.

  • Marin says:

    Mislio ga gledati neku večer, uključio i shvatio da su slika i ton out of sync, pa kurac. Sad mi se ne da gledati film. 😀

  • vanja says:

    pa kad si skinuo onaj playXD

    imaš verziju iz dva cd-a, odličnu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.