Na turneji

Piše: Jelena Djurdjic

Na turneji (Tournée, 2010.)

Režija: Mathieu Amalric

Glume: Mathieu Amalric, Miranda Colclasure, Kitten on the Keys,  Dirty Martini, Julie Atlas Muz

Ocjena: 8.5

Svakoga tko u srcu ima posebno mjesto za Fellinija film Mathieua Amalrica dovest će u stanje ‘happiness is my default position’. Mislit će da je svijet opet jedno bolje mjesto. Ako mu je nešto bilo u magli, iskristalizirat će se toliko da mu neće biti jasno što ga je uopće mučilo i unosilo zabunu jer sve je tako jednostavno. Očigledno. Izaći će iz kina i udahnuti zrak punim plućima. Scene iz filma dugo neće moći izbrisati iz glave, ‘dream on, dream on, dream until your dreams come true’ bit će mu lajt motiv 2-7 dana, zavisi, od čovjeka do čovjeka. I znat će da nije gledao remek-djelo, ali znat će i cijeniti Amalricove slabosti i u njima pronaći ljepotu.

Glumci postaju režiseri (skoro uvijek) jer potreba da ispričaju neku njihovu posebnu priču postaje prejaka, neizdrživa. “Talented people are terrible, they eat up those around them because, well, they have a job to do”, riječi su Amarlica s press konferencije u Cannesu (gdje je osvojio „Palmu” za najbolju režiju i Fipresci, nagradu kritičara), i to je to.  Amarlic je i jedini profesionalni glumac u castingu koji je napravio. On glumi Joachima Zanda , bivšeg tv-producenta, koji je u nekom trenutku napustio Pariz, prjatelje, ljubavnicu, djecu i otišao u Ameriku. Sada se vraća u Francusku, kao menadžer šesteročlane trupe, tzv. nove burleske. Turneja se odvija u lučkim gradovima Francuske, od Le Havre do Toulouse, dok je svima u podsvijesti Pariz kao posljednje odredište, Meka svakog umjetnika. Članovi trupe glume sami sebe (tako da imamo jedinstvenu priliku da vidimo imena poput Kitten on the Keys, ili recimo Dirty Martini), što funkcionira naprosto očaravajuće. Međutim, nastup u Parizu je otkazan, i Zand dolazi u situaciju da traži pomoć od ljudi koje je u nekom momentu napustio. Sinopsis je idealan jer ne podiže očekivanja, pa je konačan efekt daleko upečatljiviji.

Potpuno je osvježavajuć način na koji upoznajemo likove. Apsolutno odsustvo narativnog tona, ili trećeg, pomoćnog lica u dijalozima, koji je tu, u sceni, ne bi li glumio nas, publiku, kojoj je neophodno nešto objasniti, podrctati. Postignuto je savršenstvo upada, infiltriranja, u nečije živote, u dane kada ta konkretna trupa putuje, nastupa, živi. Scenarij je oslobađajući, angažira, imponira, ne tetoši. Nije filmski, nego životan, originalan u svojoj prirodnosti, dočarava svakodnevnu intimnost. “Konačno!”, pomislila sam nemalo puta još u toku projekcije. Tjera, ne, ne… ne tjera, mami da se sluša jer nema klišeja, i jer sve vrijedi čuti, svaku repliku. Miks francuskog i engleskog, igra riječi koju samo stvarne situacije mogu iznjedriti, obašnjava zašto scenarij potpisuju čak četiri osobe.

Mathieu/ Joachim je izuzetan u interpretaciji glavnog lika skoro koliko i u režiji. Zand jeste klišej – razveden, nema vremena za klince, supstituent za porodicu mu je trupa – ali klišej koji funkcionira. Najjači utisak koji ovaj mix njega reditelja i njega glumca ostavlja je namjera, ili možda i potreba, da ne samo kamerom, nego i svojim nastupom ispred kamere, svu pažnju usmjeri na zvijezde, na žene. To mu je bilo toliko bitno da je možda i namjerno žrtvovao sebe, u smislu da nije liku dao neku slojevitost. Iako mu je dao prostora, napravio ga je ipak inferiornim, sve sa ciljem da ova druga strana još jače zablista. Međutim, opsesivno skupljanje bombona/šibica/šećera s recepcija, potreba za tišinom, naručivanje šampanjca vs. vožnja iznajmljenih automobila čine ga našim čovjekom, čovjekom čija nas sudbina u tih 111’ najviše na svijetu zanima.

Drugu stranu pored već spomenutih Kitten on the Keys i Dirty Martini, čine i Julie Atlas Muz (2006 Miss Exotic World Pageant, vjerovatno i najveća zvijezda u postavci), dok je naslovna uloga pripala Mimi Le Meaux (Miranda Colclasure). U intervjuu koji daju francuskom novinaru, one same novu burlesku definiraju kao pravac u kojem ‘žene prave šou za žene’. Međutim, niti su u publici samo žene, niti je neka isključivost u pitanju. Poanta je u njihovom načinu izražavanja na sceni (a i izvan nje), njihovog poimanja seksualnosti i kreativnosti, i na taj način stvaranja  modela ponašanja za sve žene. Jako drže do autonomije, i svaki Zandov pokušaj da utječe na događanja na sceni neslavno završava. A događanja na sceni priča su za sebe. Mimi na sceni, ne pretjerano zahtjevan nastup, ali Mimi Le Meaux na sceni nećete nikad zaboraviti. Mimi koja klima glavom sa razumijevanjem dok sluša priču nekog programera nikad nećete zaboraviti.  Kitten će otpjevati Dream On, Dirty Martini izvesti politički performans s američkom zastavom,  a Julie striptiz  u sceni gdje je u jednom momentu i ona u balonu.

On Tour je film koji se mora pogledati u kinu.  Bilo da je s kamerom u klubu, na ulici, u hotelskoj sobi, garderobi, pumpi, željezničkoj stanici, toaletu, autu, širokom kadru ili portretu lica, Amalric je potencijal koji francuska kinematografija godinama već sanja. Iako vam sve ostalo bude nedovoljno, scena na doku, dvoje ljudi koji se približavaju jedno drugom, njeno hvatanje njegovih revera, njen mantil čvrsto vezan, štikle, kose raščupane od  vjetra, novine u njegovoj ruci, i sve to ukadrirano s distance, ljudi moji, stat će vam dah.

Jedan komentar za “Na turneji

Leave a Reply

Your email address will not be published.