Na rubu budućnosti (2014.)

Piše: Dragan Antulov

Kreativnost u Hollywoodu danas je na prilično žalosnoj razini, a kao jedan od primjera može poslužiti, iako ne vlastitom krivnjom, i Na rubu budućnosti. Riječ je, naime, o jednom od rijetkih visokobudžetnih SF-filmova koji nije remake ili reboot neke franšize, odnosno svoje korijene nema u superherojima i svijetu stripu, ali kojemu će se svejedno zamjerati nedostatak originalnosti. Ili će barem biti teško pronaći ijedan prikaz filma u kome se ne spomene Beskrajni dan, mnogo poznatije i više od dva desetljeća staro ostvarenje s kojim ovaj film dijeli temelj zapleta. On, doduše, čak i u slučaju Ramisovog klasika nije bio previše originalan. Zbog toga se nitko previše nije bunio ni kada je japanski pisac Hiroshi Sakurazaka za obradu slične teme u svom romanu All You Need Is Kill (Sve što trebaš je ubijanje) dobio nominaciju za japanski ekvivalent nagrade Nebula. A još manje kada je slijedila popularna manga, a nakon nje i holivudska adaptacija.

Radnja filma događa se u bliskoj budućnosti u kojoj je Zemlja postala metom invazije izvanzemaljskih stvorenja pod imenom Mimici. Prije nego što je čovječanstvo svoje vojne, tehničke i druge resurse organiziralo u Ujedinjene obrambene snage i nekako ih uspjelo zaustaviti, osvajači su uspjeli pod svoj nadzor staviti skoro cijelu Europu. U Britaniji, koja je izbjegla tu sudbinu, priprema se velika invazija protiv Mimika u Europi. Bill Cage (Cruise) bojnik je američke vojske zadužen za propagandu, koga njegove sposobnosti uvjeravanja kobno iznevjere prilikom susreta s generalom Brighamom (Gleeson), zapovjednikom invazije. Cageovo kukavičko odbijanje da invaziju snima na prvoj crti bojišnice generala natjera da bojnika uhiti i kao običnog vojnika baci u jednu od brojnih postrojbi koja će sudjelovati u iskrcavanju. Užasnuti Cage, u čiju priču o časničkom činu nitko ne vjeruje, doživljava niz neugodnih iznenađenja, a najgore od svih je otkriće da su Mimici bili unaprijed upozoreni na invaziju, te se veliki pothvat pretvara u krvavi fijasko. U njemu gine i sam Cage, ali se odmah probudi na početku prethodnog dana. Njegovi pokušaji da ga preživi svaki put dovode do pogibije, ali jednom slučajno sretne proslavljenu narednicu Ritu Vrataski (Blunt), vrhunski izvježbanu veteranku borbe koja izgleda ima neku ideju o tome što se s Cageom događa. Cage s njom prije bitke stupa u kontakt, polako stječe nužne vještine za preživljavanje i koristi svaku priliku da u novom pokušaju ne samo preživi dan, nego i izmijeni ishod bitke.

2

Dougu Limanu, poznatom po tome što je uspješno pokrenuo franšizu filmova o Jasonu Bourneu, Na rubu budućnosti nije prvi značajniji izlet u vode SF-žanra. Prije šest godina je filmom Jumper pokušao pokrenuti franšizu filmova o mladiću koju je otkrio sposobnost teleportacije, ali je u tome imao daleko manje uspjeha. Novi pokušaj, u kojem je za glavnu ulogu odabrao Toma Cruisea, koji se još uvijek može nazvati velikom zvijezdom, čini se nešto izglednijim, iako je i Cruise nedavno imao itekakvih promašaja u svojoj karijeri, uključujući Zaborav, još jedan spektakularni SF-film. Novo ostvarenje se, pak, odlikuje izuzetno jednostavnim i efektnim scenarijem. Situacija u kojoj se našlo čovječanstvo prikazana je odmah na početku, likovi su jasno identificirani i bez suvišnih detalja, tako da se radnja filma može komotno ugurati u ispod dva sata, daleko manje od standarda koji u Hollywoodu danas važi za ostvarenja ovakvog tipa. Neopterećen potrebom da se publici odgovara na pitanja “što” i “zašto”, scenarij se, poput protagonista, daleko više bavi pitanjem “kako”. Osnovni problem svih filmova o vremenskoj petlji izbjegavanje je monotonije; Liman ga rješava vještom montažom, odnosno kroz sitne detalje koje jedan te isti događaj prikazuju na različit način. Važan začin filmu je i humor, koji, s obzirom na sudbinu koju opetovano doživljava protagonist i gotovo svi drugi likovi, mora biti crn.

Jedan od velikih aduta filma je i Cruise. Glumac koji je imao karijeru dugu nekoliko desetljeća, ali u kojoj njegovi likovi gotovo nikada nisu imali problem ostati živi, ovdje to nadoknađuje učestalim pogibijama. Situacija u kojoj se nalazi protagonist također je prilično zahvalna s glumačke strane s obzirom da daje priliku za evoluciju. Cage započinje film kao patetični ljigavac i kukavica, i lako je zamisliti publiku kako navija da on u invaziji dobije zasluženu sudbinu; no, s vremenom, on se, prvo iz potrebe, a potom iz uvjerenja, pretvara u iskusnog i prekaljenog borca, a na kraju i vođu koji iskreno suosjeća i brine za drugove s kojima je nebrojeno puta dijelio život i smrt. Cruise još bolje funkcionira u duetu s Emily Blunt, jednom od najdarovitijih britanskih glumica u posljednje vrijeme. U filmu je ona predstavljena kao tvrda ratnica i razbijačica nalik na Ripley u Aliensima, odnosno predstavlja nešto što bi, da je o nekom ambicioznijem i jačem filmu riječ, postalo jedna od najvećih filmskih ikona našeg doba. A čak i u relativno malenom prostoru za razvoj likova Liman i Blunt uspijevaju toj ikoni dati dašak prave ljudskosti, odnosno sugerirati da je narednica Vrataski, poput Cagea, jednom bila patetično, uplašeno stvorenje koje je stjecaj okolnosti doveo u neobičnu situaciju.

XXX EOT-TRL2-01925R.JPG D ENT

Na rubu budućnosti, iako kvalitetno napravljen, ipak u nekim dijelovima odaje prilično iritantni nedostatak kreativnosti i originalnosti. To će možda najviše u oči upasti kada se ispostavi da, s obzirom na situaciju, linije fronte, pa i strategiju, sukob u kome sudjeluje protagonist izgleda kao remake Drugog svjetskog rata. Moglo bi se reći da je glavni razlog za to ideja da velika američka premijera bude zakazana za 6. lipanj, odnosno upravo na 70. obljetnicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji (koje je, doduše, prošlo mnogo bolje od invazije u ovom filmu). Najveće razočaranje, međutim, predstavlja završnica, u kojoj je protagonist na prilično “jeftin” način izbačen iz vremenske petlje, a zato da bi njegova herojska akcija – u kojoj, ovaj put, može poginuti trajno – postala još uzbudljivija. Završni obračun, smješten na jedan od najživopisnijih ali i zbog izvanzemaljske invazije preobraženih europskih lokaliteta, doima se konfuznim i “nabrijanim” isključivo zato da bi se mogla demonstrirati 3D tehnologija. Naravno, tu je i očekivani hepi end, ali za koga nije bilo adekvatnog obrazloženja, bilo zbog nedostatka vremena, ili, što se čini vjerojatnijim, inspiracije. Usprkos tome, Na rubu budućnosti zaslužuje pohvale, kao jedno od rijetkih holivudskih ostvarenja koje pokazuje da se kvalitetna zabava može napraviti čak i od onoga što bi po prirodi stvari trebalo biti deja vu.

12 komentara za “Na rubu budućnosti (2014.)

  • AM says:

    SPOILER…

    Je li happy end baš to… Nismo sigurni. :)

  • Mario says:

    Ugodno iznenađenje od filma. 7.5/10
    Pucačina, pucačina, pucačina pa malo small talk pa opet pregršt pucačine. Jedino mi je sad žao što nisam pogledao u 3D varijanti (ali nikad nije kasno). Glumci dobri i uvjerljivi. Ukratko i više nego prolazna ocjena.

  • Sven Mikulec says:

    Ovo me iznimno zabavilo. Kapa dolje Tomici. A Emily… baš odlična, odlična akcija.

  • Gjuro says:

    Ovaj film pokazuje kako dobar blockbuster može biti kad ima onaj često zanemarivani sastojak X… mozak.

  • vlado says:

    Iskreno, ne razumijem čemu tako povoljna kritika ovog filma i zadovoljstvo kolega komentatora. Mene ovaj film podsjeća na svadbeni bend koji svira disko-folk miks na sintisajzeru, bez pauze između dvije skladbe. Od bitke za Normandiju do vanzemaljaca koji su vizualno doslovce preslikane robotske “lignje” iz Matrixa. A ideja da dobiješ moć vraćanja u prošlost kad ubiješ “posebnog” vanzemaljca, nevjerojatno je glupa, do te mjere da je postala demode prije 15 godina čak i u video-igricama. Ovaj film je čista disko-folk kompilacija desetak drugih, od kojih je svaki neusporedivo bolji od ovoga.

  • Gjuro says:

    Super, Vlado, napiši preporuku za tih deset. Ako je svaki bolji od ovog, imat ću što gledati cijelu jesen. :)

  • vlado says:

    Gjuro, morat ću te razočarati. Bojim se da si ih sve gledao. Od Matrixa, Izvornog koda, Aliensa, Beskrajnog dana, Spašavanja vojnika Ryana, Svemirskih marinaca itd… Ali, proguglaj malo, imaš gomilu članaka na netu o tome, čak i prilično duhovitih klipova s usporednim scenama, koji dokazuju da su gotovo doslovno preslikane, većinom iz filmova, a djelomično i iz videoigrica.

  • Gjuro says:

    A čuj, nitko nije ni rekao da je “Na rubu budućnosti” vrhunac originalnosti. Ali kao cjelina drži vodu, dinamično je, zabavno i ne vrijeđa inteligenciju. To je kod današnjih blockbustera jako rijetka kombinacija.

  • vlado says:

    Ovisi, blockbuster je prilično širok pojam. Tu spadaju smeća poput Battleshipa, Pacific Rima ili Transformersa, kao i odlični filmovi Christofera Nolana ili braće Wachowski. Recimo, Doug Liman se u svojim filmovima služi sličnim “trikom” kao Nolan. Filmovi su toliko dinamični i nabijeni radnjom da ne stigneš ni razmisliti o prethodnoj sceni. Međutim, tu svaka sličnost prestaje, jer kad pogledaš film ovog drugoga po drugi ili treći put, otkrivaš neke nove detalje i film ti postaje još bolji nego prvi put. Za razliku od Limana kojemu dinamika radnje služi samo kao trik da odvuče pažnju gledatelja od klišeiziranih scena i scenarističkih rupa. Drugo gledanje i malo dublja analiza završili bi porazno. A budžet ovog filma je, ne bi vjerovao, oko 30 milijuna dolara veći od “Inceptiona”.

  • ico says:

    A jel ko skužio na početku,na onoj crvenoj karti na zidu,da je Ljubljana glavni grad Hrvatske? :-)

  • Marko says:

    Jesam, skužio sam ali je Slovenija premala da stane toliko slova od Ljubljane pa ga ugurali u HR :) Ameri i njihov zemljopis…

  • jelena says:

    skolski primer sedmice

Leave a Reply

Your email address will not be published.