Na putu do zvijezda (Pitch Perfect)

Piše: Vanja

Na putu do zvijezda (Pitch Perfect, 2012., 112 min.)

Režija: Jason Moore

Scenarij: Kay Cannon

Glume: Anna Kendrick, Rebel Wilson, Brittany Kendrick, Skyler Astin

Ocjena: 6.5/10

 

„The kraken has been unleashed! Feel the Fat Amy force!“

Vjerujem da još netko osim mene ima onih trenutaka kad mu se nešto gleda, a nekako bi da vas “ne zauzme”, “ne oduzme” ili nešto u tom stilu. Tad gledate Pitch Perfect.  No ovisi o tome koliko objektivno možete izdržati nešto gdje se pjeva i pleše (skoro preduvjet, istina). Ali, ‘ajmo mozak na pašu. Proleti i pokoji neočekivano svjež dijalog uz čudo genijalnih izvedbi (ne nužno tako dobrih) hitova kojima ni ime ne znam. Čula ja prije gledanja nešto malo, pa je izletjelo nedolično i bezobrazno “uf, baš ću ti ja gledati a capella verziju “Drumlinea” (koji obožavam), međutim, moj stomak podnosi sve, a ekstremni sam fan plesa i pjevanja.

Zainteresirano sam s tipkovnice okrenula glavu ka TV-u (multitasking, može se ovo i tako gledati,  ali ja se upecala), čuvši dosta neobičan pitch poznate mi špice još poznatije filmske kuće.

“Bellas” su (ma nemoj) ženska klapa, a ukočena palica još ukočenije i neurotične Aubrey (Anna Kemp) drži ih pod čizmom tradicionalizma, no bome se počesto potvrdi da se i kamenje od nje brže mijenja: pristup, odabir glazbe i ubitačan nedostatak kompromisa rezultira fosilno mlakim izvedbama pri kojima publika zijeva a voditelji dolijevaju ulje na vatru. „Bellas“ su inače morale biti tip-top, figure dostojne “Victoria’s Secreta“, savršen glas, izraženu ženstvenost, sve u paketu. No faks je druga priča i nije to više zajebancija kao u srednjoj, to je viša liga, a ženske su se dotad ipak jako isprovaljivale pa moraju praktično moliti hoće li tko pristupiti njihovoj grupi. Prvu vrbuju Fat Amy (nevjerojatna Rebel Wilson, sjedi, deset), uz kojekakve slične, za njih totalno “alternativne” nove članice, koje su svakakve, zgodne, nezgodne, prekrupne, mršave, smiješne, čudnih glasova, raznih boja, neke su kao ribe, ali doslovno, neke ne mogu plesati, a da same sebe ne faćkaju. Slikovita to postane skupina.

A onda dođe i Beca.

Luda za miksanjem svoje glazbe, wannabe DJ Beca (Anna Kendrick) prototip je nepoželjne lonerice koja preferira svoje slušalice u odnosu na neki tamo ženski bend  koji su sve što ona nije – prenaglašenost u svemu. U biti, Beca je normalna cura, a (negdašnje) Belle su te koje su ciljano pretjerane. Hm, mislim. Naravno, pošto Anna Kendrick i inače ima krasan i glas i sluh, smisao za ritam i slično (iako Rebel ostaje najjača pojava u filmu), šteta ju je bilo ostaviti da sjedi tamo na travi i nabada po mikseti. U priču upada i novoinicirani član Treblemakersa, Jesse (Skyler Astin – maštovito umjetničko ime, da zastupim i malo muškog dijela klape, a da nije DJ Luke s mrak naglaskom i još mračnijim six-packom na trbuhu, a gdje drugdje). No tu je cijeli roj pomoćnih vrijednih pčelica za koje se vidi da su profići ili barem članovi kojekakvih glazbeno-plesnih skupina i ljudi zbilja razvaljuju. Uz stalni rivalitet između muškog i ženskog benda, vrckave doskočice i zabranjene seksualne šeme između članova zaraćenih „aca“-strana, nerijetko su me prošli trnci od čistog užitka. O tome gdje je ovaj film i ima li mjesto u velikom poretku stvari ne bih, ali u ovom trenutku moram priznati koliko sam bila zabavljena(vidnim) trudom, fizičkom spremnošću i okretnošću. Uopće nije bitno radi li se o Bellama ili Treblemakersima, natjecanju, ektra ludim voditeljima, audiciji za sve novake, gdje se desetine glasova/pjesama/pratećih zvukova skladno slažu i nerijetko me zasvrbiše koljena željna plesa. Riffing off u praznom bazenu je izvrstan, mislim, a capella miksanje po pet pjesama odjednom bez ikakve glazbene pratnje zvuči preludo, čak i meni koja volim možda jednu cijelu stvar od svega što su pjevali (a pjevaše često, indeed).

Na stranu „aca“ ovo ili „aca“ ono (to me fakat smorilo), Pitch Perfect je od onih (čak) rijetkih filmića upravo za onu večer koju biste rado utukli nekako lijepo, a da vas ništa ne ubije, ne zazida ili emotivno razlijepi, lijeni ste za ići van, ne da vam se razmišljati ili duhovno se uzdizati. Jednostavan i zabavan, što ne znači isto što i glup, film ima dinamiku, ima čak i malecku radnju, onu mimo strke za nagradom. Režija, scenarij, pisati o tome? Ma neću. Zapravo, malo sam se zapanjila vidjevši ono “scenarij po knjizi“ s oblačićem iznad glave „koliko su i kako svi ti prštavi glasovi i pokreti odrađeni napismeno“, no samo ja tako nakaradno razmišljam.

Svi su likovi jako simpa i autentični, Kendrick meni osobno vrlo draga (znam, ljudima ide na tregere), ekipa baš onakva kakva treba (nije sad to film …prekini), No ipak, Rebel Fat Amy, jedina s Tasmanije (?) koja zna pjevati a da ima zube (i teži valjda 120 kg), a uz to zna ples sirene i horizontalno trčanje? Ma dajte. Ovaj vjetrić čeka prst pri pojačavanju na skali do “are you nuts”, mozak na ispaši negdje u komšije iz treće kuće, blaženi osmijeh na facu, kokice i Coca Colu. Lažem, bilo je to pivo. Totalna bubuleja-san, poslije si veseo, neopterećen i ne razmišljaš hoćeš li nešto zajebat’ dok pišeš ili ne.

Excuse my French. French people, excuse me for using you as an excuse. Oh. What a lot of excuses. Opet ja.

Jedan komentar za “Na putu do zvijezda (Pitch Perfect)

  • Perrizza says:

    Simpatican i rasterecuju film sa dosta dobre muzike i neobicnih mashupova(ko to voli). A ako ste jos pevali u horu i rado se secate mladost -ludosti, onda je ovo prava stvar!Kasting je odlican, jer bi angazovanje prezgodnih “A” list celebrity glumaca oduzelo filmu sarm i svrstalo ga medju one koje upravo zbog previse plasticnih osmeha nemam zelju ni da pogledam. Posle ovog mi je dugo bio osmeh na licu i No diggity sam pevala danima :))

Leave a Reply

Your email address will not be published.