Mystery Road (2013.)

Piše: Danijel Špelić

Australska ravnica proslavila se davne 1979. godine, kad se po njoj vozio Mel Gibson tražeći pravdu skraćenom dvocijevkom i punim rezervoarom benzina, jedinom vrijednom valutom. Više od tri desetljeća kasnije ista ta ravnica nije se puno mijenjala, no umjesto junaka sada je tamo stvarnost u obliku nezaposlenosti, siromaštva, rasne podijeljenosti i opće korupcije. Ubojstvo jedne djevojčice sve će spomenute društvene slojeve i mane izvući na vidjelo i još jednom potvrditi kako u Australiji očito imaju neku dobru filmsku vibru jer svako malo izbace naslov koji zasjeni one razvikanije naslove iz sličnih produkcija, a jednako tako pokazati da rasizam kao takav nije privilegija jedino američkog društva (iako ga oni najviše eksploatiraju) jer glavni junak ovog malog, više-manje nezavisnog australskog krimića podrijetlom je Aboridžin, pripadnik australskih starosjedilaca koji dijeli muku američkih kolega; bijeli policajci na njega gledaju kao na nepoželjnu pridošlicu, a njegovi ljudi kao na izdajicu svoje rase. No to je tek vrh sante leda, što bi se reklo, jer Mystery Road po atmosferi i radnji može se usporediti s nedavnom serijom True Detective, gdje se surovi realizam spojio s klasičnom kriminalističkom pričom i prikazom policijske istrage.

Film započinje pronalaskom tijela maloljetne djevojčice odložene u odvodni kanal. Unutar nepregledne australske divljine i ravnice gotovo je nemoguće pronaći prave tragove, ali detektiv Jay Swann upustit će se u metodično ispitivanje njezinih bližnjih, prijatelja i svih onih koji bi mogli imate neke veze sa slučajem, nailazeći na prepreke u obliku policijske nezainteresiranosti, zataškavanja radi većih ciljeva i općeg otpora društva koje zbog siromaštva zatvara oči pred maloljetničkom prostitucijom i preprodajom droge.

arthur

Australski redatelj Ivan Sen, i sam podrijetlom Aboridžin, ne bježi od australske stvarnosti, kao ni naglašavanja manjinske pripadnosti svojih likova, ali ne radi to radi isticanja očitog, već koristi lokalni milje kako bi u njega postavio priču, što ga čini zanimljivim autorom, pripadnikom mlađe generacije koju ne bi škodilo držati na oku po pitanju idućih projekata. Iako je Mystery Road njegov ”prvi” klasični krimić, u koji je uspješno spojio i ponešto ikonografije američkog Divljeg zapada te noar ugođaja, gdje je lijepu točku na i stavio i završnim obračunom, vidljivo je da mu pripovijedanje ide jako dobro, čak i ako se u obzir uzmu neke scenarističke nedorečenosti. Jay je moderan kauboj, policajac koji je potekao iz australske zabiti čijim očima gledamo krajolik koji se ne pojavljuje previše na ekranima. Taj krajolik, daleko od poznatih ulica Melbournea ili Sydneyja, depresivan je koliko i intrigantan, zarastao u suhu travu, montažne kuće i sveopći osjećaj da vrijeme ondje ima drugačiji tijek. Indiferentnost ljudi naspram zločina, kao i njihova nesklonost suradnji, proistječe iz jasne činjenice kako ondje vlada nezaposlenost, slabo obrazovanje te da je kriminal stvar preživljavanja, a ne svjesnog izbora. Gledanje vlastitih poslova način je života, što našeg junaka, koji radi sve suprotno, čini pomalo iznimkom od pravila, ali pomalo i junakom kakve smo naučili dobivati s australskog kontinenta. Spoj modernog hardvera, očitan kroz socijalne statuse, pojačan nijansama staromodnog softvera zbog prikaza nepokolebljiva junaka da dozna istinu usprkos preprekama. I to funkcionira odlično, nenametljivo, dodatno ističući atmosferu ispraznosti koju stvara pogled na spomenutu australsku ravnicu.

april

Zapuštenu atmosferu zabačene sredine ne bi vrijedilo ni spominjati da se u njoj ne odigrava zanimljiva priča. Početno ubojstvo djevojčice kroz radnju doživljava nadogradnje u korektne kriminalističke stvari (trgovanje drogom, maloljetnička prostitucija), ali i prizore koji tek oslikavaju ugođaj i autentičnost Australije (problem divljih pasa). Tu bi se moglo uputiti i nekoliko prigovora na scenarističku želju da to ispadne sveobuhvatni kriminalistički film, ali se u konačnici pokaže kako su neke scene jednostavno suvišne (cijela priča oko jednog ubijenog policajca i priča starca o psu s ljudskom kosti na kraju nema nikakvo značenje) i više služi kao kvalitetno popunjavanje minutaže nego važan dio radnje. Glumački je gotovo besprijekorno odigran, s tim da možda malo navodi na zabludu kako danas jako poznate glumačke face imaju nekog udjela u tome (Hugo Weaving i Ryan Kwanten) jer nemaju, ne previše, s obzirom na to da su u osnovi sporedni. Weaving ima veću minutažu, i upečatljiviju (Agent Smith izvire iz svake izgovorene rečenice), dok je Kwanten uskočio tek toliko da pomogne frendu redatelju u nekoliko scena. I bilo bi fer spomenuti kako cijelu tu priču zaokružuje odlično uklopljen revolveraški (i snajperski) obračun na kraju filma, koji uz to što razrješuje sudbine nekih junaka podsjeća i na to ni Australci nisu imuni na glorificiranje usamljenih junaka na putu pravde (čime se vraćamo na početak teksta i vožnju Mad Maxa nepreglednim ravnicama). Atmosferičan krimić koji je lagano promašiti u ponudi holivudskog blještavila, jako dobre priče i fino ocrtanih karaktera, a sve to potpomognuto jakim glumačkim izvedbama. Film je upravo ona vrste kvalitetne robe kakvu smo naučili dobivati iz Australije i sve što vrijedi reći za kraj – bila bi šteta propustiti pogledati ga.

Leave a Reply

Your email address will not be published.