Mother of George (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Za ovim filmom američka je kritika jednostavno poludjela. Imao je zapaženu premijeru na Sundance festivalu, nagrade na nekim manjim festivalima i sasvim solidan prijem kod publike, naročito kada je u pitanju ovako egzotičan indie uradak. Gledajući po težini koju ima njegova tema, u pitanju su unutrašnji konflikti, konflikti sa sredinom i konflikti kultura oko nekih temeljnih ljudskih pitanja, kao i po realizaciji u određenim segmentima (apsolutno briljantna fotografija, razrađenost likova i situacija i potpuno pogođena simbolika i sklad između vizualnog aspekta i narativa), film je privukao potpuno zasluženu pažnju. Međutim, film istovremeno na mene nije ostavio dojam kao na moje uvažene i iskusnije kolege.

U pitanju je drugi film Andrewa Dosunmua, nigerijskog imigranta s adresom u New Yorku, fotografa, modnog dizajnera i redatelja video spotova poznatih izvođača. Već s prvim filmom Restless City (2011.), smještenim u milje afričkih imigranata u New Yorku, Dosunmu je privukao pažnju kritike i publike. Mother of George lociran je u istom miljeu, adaptiran po drami Darci Picoult, i istovremeno je i sasvim intimna i sasvim univerzalna priča.

1

Ima nešto s filmovima koji počinju na vjenčanju, a ovdje imamo poprilično posebno vjenčanje, nigerijsko. Svečana odijela su drugačija, šarenija, obred je paganski, pozitivan i zastrašujući u isto vrijeme. Mladenci su Ayodele (De Bankole), vlasnik uspješnog afričkog restorana, i Adenike (Gurira), žena koju je on doveo iz matične zemlje. Već na vjenčanju vidi se da glavnu riječ vodi njegova majka (Ajaji), prava afrička “mater familias”, i ona daje “zadatak” nevjesti da rodi sina koji će dobiti ime George po mladoženjinom pokojnom ocu. Naslov savršeno pogađa funkciju glavne junakinje.

Brak se čini skladnim, Ayodele se bavi poslom, Adenike je uglavnom kod kuće, ali ta famozna crta nikako da poplavi. Mater familias davit će drevne savjete za plodnost, ali ni to ne pomaže. Naravno, plodnost može i mora biti samo ženski problem, pravi mužjaci neće se time baviti, a odlazak na kliniku je tabu, tko zna što će doktori iskopati. Adenike trpi pritisak i od svekrve, ali i od svoje majke koja je ostala u Nigeriji. Svekrva će imati posljednji savjet koji je i nezamisliv, ali i brutalno pragmatičan, a uključuje Ayodeleovog brata Biyija (Okungbowa). A to, naravno, otvara nove dileme i konflikte, jer se dvije temeljno patrijarhalne vrijednosti obitelji i vjernosti suprotstavljaju jedna drugoj, što demonstrira krhkost jednog rigidnog sistema kad se suoči s realnom zavrzlamom.

1ryan

Adenike je u centru mnogih konflikata. S jedne strane, želi “podariti mužu” sina, uostalom, George je neka vrsta obiteljskog projekta, ali to je gura u nezamisliv čin, kad već normalni, zapadnjački, sekularni i znanstveno zasnovani kanali ne dolaze u obzir. Istina, Adolaye se trudi biti obazriv i ne dovodi drugu ženu koja će mu roditi dijete (na što ima pravo po plemenskim običajima), ali Adenikin status visi o koncu. Drugi konflikt je konflikt jedne same žene s okoštalim obiteljskim strukturama koje su neki miks patrijarhata i gerantokratskog matrijarhata. Treći konflikt, potencijalno najzanimljiviji ali najmanje istražen, konflikt je tradicije i tradicionalizma s modernim, prije svega zapadnim i sekularnim svijetom. U filmu taj svijet predstavlja Biyijeva djevojka i Adenikina prijateljica Sade (Alafia), potpuno integrirana Amerikanka nigerijskog porekla, zapadnjački obučena, modernih stavova, emancipirana, sklonija odlasku kod doktora nego kod vrača, popa ili hodže.

Dok se bavi ekspozicijom i dok nam je u prvom planu kontrast nigerijske šarene odjeće koju nosi Adenike s hladnim sivo-plavim tonovima Brooklyna, Mother of George film je zanimljiv za gledanje, makar kao uvid u jednu nama stranu kulturu. Međutim, od centralnog prijedloga, film klizi u generičku melodramu koja može biti presiječena s malo logike. Likovi jesu slojeviti, ali ostaju nepromjenjeni kroz cijeli film, a njihovi odnosi ostaju zamrznuti u nekoj vrsti pat-pozicije. Problem je lako rješiv, samo kada bi ga netko rješavao kako dolikuje, kada bi Adolaye bio spreman makar na razgovor i malo logike. Kada počne melodrama, film i likovi prestaju ići u bilo kojem pravcu.

2

Film je fantastično snimljen kamerom Bradforda Younga, a pored sheme boja i kontrasta posebno je zanimljiva kompozicija kadrova koji su dostojni detaljnog proučavanja. Redatelj ima osjećaj za milje, priču i donekle za ritam i svakako zna postaviti problem. Međutim, problem je dovoljan da nas zaintrigira, ali ne i da nam drži punu pažnju do kraja filma.

Dobro, možda pretjerujem i možda je problem u mojoj percepciji. Naravno, tko je manje upoznat s matricama primitivnih kultura ostaje zapanjeniji kad jednom vidi neku primitivnu praksu i njene posljedice na psihu, pa i na život određene individue. Moj sud o Mother of George takav je kakav je zbog čudne i zabrinjavajuće sličnosti balkanskog patrijarhata i balkanske gerantokracije s afričkim pandanima. Godinama imam teoriju da je Balkan komadić Afrike koji je zalutao u Evropu. Mene film nije iznenadio dovoljno da bi me šokirao, nije mi čak otkrio ništa kapitalno novo što mi nije poznato iz književnosti realizma, recimo. Suviše mi je poznat, suviše u skladu sa svakodnevnim balkanskim iskustvom da bih u njemu vidio onu iskru. Opet, možda je taj šok i računanje na nepoznato bila svjesna redateljska odluka, a možda i nije.

Sve to nikako ne znači da Mother of George nije dobar film. Itekako je dobar, ali nažalost samo dobar, ne odličan, ne genijalan, čak ni izuzetan. Mada, ponekad je dovoljno dobro biti samo dobar.

Leave a Reply

Your email address will not be published.