Mommy [X. Dolan, 2014.]

Piše: Marko Stojiljković

Di ste bili, šta ste radili u svojoj 20. godini? Vjerojatno ste upisali neki faks ili radili neki glupi posao, a kreativnu energiju trošili na razmišljanje o izlascima, putovanjima, ženskama/tipovima, alkoholu i lakim drogama. U mom slučaju to drži. Kanadski wunderkind Xavier Dolan u svojoj je 20. godini snimio svoj prvi film, i to kakav! J’ai tue ma mere / I Killed My Mother (2009) jedan je od upečatljivijih debitantskih filmova u posljednje vrijeme i nije neki opskurni poluamaterski uradak po sistemu “jedva smo se okupili, love nema, ali barem se dobro zezamo”, nego film koji je imao premijeru na Danima režije u Cannesu i tamo pobrao visoka priznanja.

U svojoj 25. godini, dakle vremenu kada je većina nas privodila faks kraju ili se čvarila na nekom poslu, Xavier Dolan je poznati i priznati filmski umjetnik koji snima maničnim tempom od najmanje jednog filma godišnje. To su sve koncepcijski zahtjevni filmovi, a ne hod po utabanim stazama žanra ili hipstersko-festivalskih ukusa, iako tu ima i hipsteraja i festivalske fame. Primjera radi, većina filmskih umjetnika u njegovoj dobi iza sebe ima možda nekoliko studentskih filmova, možda neki kratki ili srednji metar, a oni poduzetniji čak i debitantski profesionalni film. Istini za volju, Dolan je imao nekakav rani start, otac mu je profesionalni glumac, a i on sam je bio dijete-glumac i takoreći odrastao je s filmom i na filmu. Pa ipak je njegova karijera u najmanju ruku impresivna i po broju i po kvaliteti naslova.

6 - Copy

Zašto sam počeo svoju kritiku s prostim biografskim podacima? Zato što Mommy nije mogao uraditi nitko drugi do Xaviera Dolana, ne na taj način, ne na bilo koji način. Mommy je parnjak Dolanovom prvijencu I Killed My Mother, “setting” je sličan (nerazumijevanje između samohrane majke i problematičnog sina), glumci su uglavnom isti (Antoine-Olivier Pilon je zamijenio samog Dolana koji je prestar za ulogu tinejdžera), a jedino je perspektiva promijenjena. Dolan ovaj film opisuje kao iskupljenje za svoj prvijenac, a majka postaje heroj.

Zaboravite na podužu, elaboriranu karticu koju vidite na uvodu. Na njoj piše da je Kanada u bliskoj budućnosti, 2015. godine, promijenila obiteljski zakon po kojem je sada moguće da roditelji svoju maloljetnu djecu s poremećajima ponašanja ili psihičkim poremećajima, protiv njihove volje i bez odluke suda, jednostavno ostave na brigu socijalnim institucijama. Ovo će vas navesti na krivi trag nekakvog distopijskog SF-a i poslužit će jedino kao “čehovljeva puška”, najstariji dramaturški trik od svih.

4 - Copy - Copy

Mommy je prije svega obiteljska, pa onda i socijalna i psihološka drama. Diane “Die” Despres (Dorval) samohrana je majka i relativno svježa udovica u nezavidnoj materijalnoj situaciji. Njezin sin Steve (Pilon) ima ADHD (poremećaj pažnje i hiperaktivnosti) i apsolutno je nepodnošljiv od očeve smrti. Na početku filma, majka ga mora pokupiti iz internatske institucije jer je podmetnuo požar u kojem je ozbiljno povrijeđen jedan dječak. Die ima dvije opcije, da ga odvede doma i da se prihvati teškog zadatka školovanja i brige za sina s posebnim potrebama, pored svog nesređenog života, ili da ga premjesti u ustanovu zatvorenijeg tipa s kojom Steve ima još manje šansi u životu. Naravno, ni Die nije cvećka, smiruje se vinom, potpuno je van fokusa, i sama hiperaktivna, vječito pokušava naći prečice, pa zato često ostaje bez posla, svadljiva je i psuje kao kočijaš na montrealskom slengu francuskog jezika i to prilično ružno zvuči. S druge strane, Steve zna biti šarmantan u svojoj hiperaktivnosti i blesavosti, ima dobre želje, iako upitne načine da ih ostvari, umije biti i pažljiv i pokazati ljubav, ponekad čak i biti od pomoći, ali isto tako njegovo veselje ili blentavost se u trenucima kada nešto nije po njegovom pretvara u agresiju koju je teško staviti pod kontrolu. Zajedno su paklena kombinacija.

Njima će u pomoć priskočiti misteriozna i tužna suseda Kyla (Clement), bivša učiteljica koja je uslijed traume počela mucati i efektivno postala invalid rada. Ona će nam kroz cijeli film ostati misterija, o njoj ćemo znati samo da s mužem ima hladnjikav odnos i da ima pristojnu kćerkicu koja se lijepo ponaša. Od samog početka ona Die i Stevea gleda s radoznalošću, oni nju isto, ali njezini motivi u cijeloj priči su nejasni.

2 - Copy - Copy

Bilo kako bilo, njih troje će formirati nekakvu čudnu obiteljsku jedinicu i razviti ne baš ljubavni, ali svakako trokut emocija i sentimenata. Sve će krenuti nabolje, u pravcu neke normale, ali jasno nam je da to neće potrajati. Iskustvo nas uči da problemi nikad ne dolaze sami, da riješiti jedan od njih po pravilu nije dovoljno i da od sebe ne možemo pobjeći…

Xavier Dolan, i sam glumac, očekivano je odličan s glumcima, od izbora (i Anne Dorval i Suzanne Clement već su veteranke njegovih filmova), do komunikacije šta želi od njih. Sada, za promjenu, nema opterećenja da bude i ispred i iza kamere, pa se u potpunosti fokusira na režiju, što omogućava centralnom trojcu da zablista s nimalo jednostavnim ulogama. Anne Dorval utjelovljuje vrckavu i bleskastu “happy go lucky” ženu koja se s problemima nosi uglavnom s osmijehom na licu, osim kada se potpuno sruši pod njihovom težinom. Suzanne Clement donosi pravu dozu ranjivosti i misterije u Kylu. Antoine-Olivier Pilon je u centru pažnje i apsolutno briljira kao Steve i sjajno pokazuje taj višak energije. Čak i fizički, plavokos i plavook, liči na nekakvog anđela, ali je nepodnošljiv kao Vragolasti Denis.

4

Kad kažem da su likovi, a posebno odnosi među njima, kompleksni, treba imati u vidu da Dolan voli takva petljanja. Njegov američki i dosta stariji pandan je Gregg Araki. Oba autora otvoreno su gej, obojica ispituju granice bizarnosti kod omladine i obojica imaju u fokusu nesvakidašnje, čudne likove. Frustrirane gejeve, transrodne osobe, psihopate. S Mommy Dolan po prvi put pravi film koji nije gej, homoseksualnost se nigdje ne spominje, čak ni na periferiji. Ali to ne znači da Mommy nije “queer” film. U njemu ima natruha incesta, one očite su pomalo čak i neprimjerene, ali pred kraj filma to poprima svoj oblik i dolazi do izražaja na pravi način. Incest je ovdje više psihološka nego seksualna kategorija, Steve se ne “pali” na svoju majku, ali on nju voli na način na koji nesigurni momak voli neku svoju curu.

To nas dovodi do jedne od najmoćnijih scena u filmu. Die je u lokalu sa Steveom i susjedom, ljigavim advokatom koji joj obećava pravnu pomoć, ali joj se pokušava uvući u gaćice. Steve intuitivno osjeća da tu nešto ne valja, a majka njegove pokušaje da joj signalizira njezinu pogrešnu procjenu prosto zanemaruje, misleći da ima situaciju pod kontrolom. Die i advokat su već malko pripiti kad dođu u karaoke bar, gdje nastavljaju u revijalnom tonu. Steve zajedno s jednom usamljenom curom koju je tek upoznao pjeva Vivo per lei od Andree Bocellija, i iz petnih želi se truditi da otrpi sprdnju od strane gostiju lokala. Majka i dalje ne haje, a u jednom trenutku izbija ne tuča, nego pokolj, a majčin trud da odobrovolji advokata i njegov da nekako zbari Die odlaze u vražju mater, iako čak i nisu imali šansi za uspjeh. Pjesma je možda prvoloptaška simbolika, ali zbog toga nije ništa manje efektna.

5 - Copy - Copy

Što nas dovodi do glazbe kojoj Dolan u ovom filmu poklanja puno pažnje. Bit će tu i klasike i talijanskog belcanta i raznih pop-hitova, i sladunjavog rocka i nekog agresivnog metala. Glazba je zapravo jedino što zaokuplja Steveovu pažnju. Glupo bi bilo reći da ga smiruje, ali makar ga čini bezopasnim i izoliranim od svijeta. Postoji opasnost da glazba, a posebno tekstovi pjesama postanu previše asocijativni, i Dolan u zamku upada s obje noge. Efekta ima, kao kod spomenutog Bocellija u karaoke baru, ili kod White Flag od Dido kada Steve i Die dolaze doma poslije internata ili kada se čuje Oasisov Wonderwall u jednoj podužoj montažnoj sekvenci. Ima sve to nekog efekta, ali je pomalo blatantno i Dolan tu pokazuje obje strane medalje mladog autora: hrabar je da svoju zamisao istjera do kraja i uvjeren u njezinu genijalnost, ali nije dovoljno mudar da shvati da ta zamisao možda i nije tako genijalna, dobra ili čak originalna. Naprosto, sveprisutna muzika nam govori kako da se osjećamo, a brojne montažne sekvence kao da su tu da nam pokažu koliko je Dolan vješt u poigravanju s estetikom video-spota.

S druge strane, genijalna je upotreba kamere. Prvo što upada u oči je aspekt 1:1, kvadratni format slike koji čak djeluje vertikalno, preusko, nespojivo s raznim widescreen formatima. U poljskom filmu Ida sličan smo utisak tjeskobe imali s formatom 4:3, ali ovdje je to još i izraženije. Jednom kada se naviknemo na njega, postat će nam jasno zašto je odabran. Ako i ne, imat ćemo jednu montažnu sekvencu da skužimo.

5 - Copy (2)

Mommy je svakako najzreliji i najpromišljeniji Dolanov film. Pokazuje nam da on raste i napreduje kao autor. Nije film bez mane, daleko od toga, za početak je predug i u distributerskoj verziji od 120 minuta, a Director’s Cut je čak bio 20-ak minuta duži, započinje teme koje nema namjeru dovršiti, u važnijim i potencijalno zanimljivim segmentima ostaje na natruhama, dok u nekim drugim odlazi u pretjerano objašnjavanje i banalizaciju. Pa ipak, Mommy je film koji jednostavno “radi” i na racionalnom i na emotivnom nivou, pa mu se greškice i malo pretencioznosti mogu i oprostiti. Pred Dolanom je svijetla budućnost, ako ovako nastavi o njemu će pisati udžbenici.

Leave a Reply

Your email address will not be published.