Moj susjed je vampir

Piše: Sven Mikulec

Moj susjed je vampir (Fright Night, 2011., 106 min.)

Redatelj: Craig Gillespie

Glume: Anton Yelchin, Colin Farrell, Toni Collette, David Pennant, Imogen Poots

Ocjena: 6/10

 

Fright Night, taj simpatični old school horror iz sredine osamdesetih koji na simpatičan način kombinira elemente strave i komike, pomalo se očekivano pokazao previše primamljivim zalogajem da bi ga nemaštoviti američki strvinari i dalje nastavili zaobilaziti. Nekoliko mjeseci prije no što je Daniel Radcliffe redizajniranu Ženu u crnom učinio financijski najuspješnijim britanskim hororcem ikad, australski redatelj Craig Gillespie (Lars and the Real Girl) podario nam je novu viziju krvave priče o vampiru iz susjedstva. Zapakiran u blještav omot, obogaćen pristojnim brojem onih tehnoloških prednosti koje filmska industrija 21. stoljeća može ponuditi i serviran uz pomoć čitave galerije prepoznatljivih i primamljivih glumačkih lica, još jedan u nizu remakeova postigao je, pretpostavljam, osnovni cilj i nekako na jedvite jade uspio ostati u plusu. Kako na box officeu, tako i u dojmu koji je ostavio na mene.

Charley Brewster (Anton Yelchin) sasvim je proječan američki filmski tinejdžer. Zaljubljen preko ušiju u svoju neslužbenu djevojku i jednu od najljepših cura na školi (Imogen Poots), opterećen donedavnom reputacijom luzera i odlučan u namjeri da zadrži svoj svježe stečeni status jednog od popularnih tipova, Charley živi sa samohranom majkom i cougaricom u sezoni tjeranja (Toni Collette) i slobodno vrijeme provodi svakako, samo ne u društvu bivšeg najboljeg prijatelja „Evil Eda“ (Christopher Mintz-Plasse), WoW frika opsjednutog vampirima i vilenjacima s kojim je u potpunosti prestao komunicirati kad se transformirao u cool klinca. Za zaplet je zaslužna iznenadna pojava tajanstvenoga novog susjeda (Colin Farrell), popraćena nestancima nekoliko djece iz škole za koje maštoviti Ed vjeruje da su pali kao žrtve vampirskog pridošlice. Podsmijeh s kojim gleda svog nekadašnjeg BFF-a i njegove sulude teorije iščeznut će s Charleyjeva lica kad se i sam uvjeri u krvoločnost svoga prvog susjeda, ali hoće li mu itko povjerovati da je privlačni stranac ustvari četiri stoljeća stara mitološka zvijer?

Dva i pol desetljeća nakon što su jednostavnost i atmosferičnost originala šarmirale gledatelje, zvjezdana postava remakea ispričala nam je gotovo identičnu priču, obogaćenu ponekom nelogičnošću ili ishitrenim previdom. I dok je humor i dalje prisutan u manjim količinama, a ni od glumaca nitko nije zakazao, nova verzija ostaje kratka u onoj apstraktnoj kategoriji, koja se teško definira, ali još i teže ignorira – Fright Nightu fali osjećaja. Sve je tu – jednostavna ali intrigantna situacija u kojoj se svaki fan horrora može lako zamisliti (tko još nema neku opaku, kao više stoljeća prisutnu babu u bližem susjedstvu), simpatični glumci, pristojna količina krvi i nekoliko pošteno napetih trenutaka jeze. Ali, nažalost, tu je i par neuvjerljivih scena, akcija likova koje je teško opravdati ili, meni primarni trn u oku, šačica stvarno priglupih razgovora. Niskobudžetni, opušteni štih originala tako su zamijenili specijalni efekti koji više raspršuju atmosferu nego što joj doprinose, dječja naivnost ustupila je mjesto holivudskoj proračunatosti, a ugodan ugođaj susjedske, pristupačne priče prezentirane više-manje glumačkim anonimusima zasjenjen je Farrellovim misteriozno-samodopadnim pogledom ispod obrva.

A opet, ni njemu, ni ostatku glumačke ekipe nema se bogznašto za prigovoriti – svi su odradili solidan posao, od Yelchina preko njegove matere Collete do Davida Tennanta (Doctor Who), koji je odgledao možda jedan film s Russellom Brandom previše. Da su scenaristi bili na istom nivou („Što ti misliš, s kime pričaš? Ja sam ti majka, a ne neka glupa cura.“) i da se izbjegla pokoja neobjašnjivo benigna rana od kolca na trbuhu i uvijek aktualna zamka povlađivanja široj pub lici nesposobnoj otići doma iz kina s bilokakvim osim ružičastim mislima u glavi, bilo bi i mnogo manje razloga da ja sada ispadam picajzla kakva često jesam. Kad smo već kod cjepidlačenja, kakav je to blesavi prijevod? Hm, o čemu bi se moglo raditi u filmu ovoga naslova, o položaju potlačenih žena usred vihora Francuske revolucije? Malo su mi smiješna takva otkrivanja radnje, u rangu s legendarnim naslovom Zmija u avionu, a da ne kažem da sami film zvuči čak i blesavije nego što ustvari i jest. Ali sad već bitcham bezveze.

U svakom slučaju, činjenica ostaje: Fright Night je zabavan, neozbiljan, priglup – sve ono što solidan horror s komičnim elementima valjda i treba biti – i zanimljivo je vidjeti kako se ovako mračnoj temi može pristupiti na nekakav dječje zaigrani, emtivijevski, „na-mobitel-sam-skinuo-tutorial-za-obijanje-brava“ način, kao da se u svakom trećem kvartu u Americi ovakva sranja događaju barem dvaput godišnje. Tko se prvi put susreće s ovom pričom, a smatra se fanom vampirskih filmova ili općenito hororaca lakih nota, vjerujem kako će ovdje pronaći poneki adut zbog kojeg će mu druženje s Yelchinom ostati u lijepoj – iako neizbježno kratkoj – uspomeni. Tko je, pak, gledao original, postoji dobra vjerojatnost da će nostalgično uzdahnuti i zahvaliti Hollywoodu na ovom simpatičnom, ali ipak za dlaku nedoraslom podsjetniku na neka druga, VHS vremena.

Jedan komentar za “Moj susjed je vampir

Leave a Reply

Your email address will not be published.