Moebius (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Enfant terrible svjetske kinematografije i ovaj put pobrao je najbolje naslove: „Šokantno!“, „Ljudi padali u nesvest tokom projekcije!“.  U rodnoj mu Južnoj Koreji Moebius se ni ne prikazuje u originalnom formatu – na testu pristojnosti pao je u dvije od sedam kategorija. Mi koji ne popadasmo, valjda i jer smo znali čiji film gledamo, valjda groteskni i opsceni kao i redatelj nam, znamo da u dobrom filmu možeš raditi što hoćeš.

U toku i nakon Moebiusa, negdje u pozadini razmišljanja o stilu, koji je opredijeljen između ostalog i kulturološki/geografski, čučalo mi je sjećanje na diskusiju o pornografskom odnosu Refna prema nasilju u Only God Forgives. Ako sam tad i imala rezerve prema takvoj kvalifikaciji za ljepljenje iste Ki-duku nemam primjedbu – snimanje ljepote ljubavi i filozofije življenja prešlo je u drugi plan. Ono što se naslućivalo u Amenu (2011), Pieti (2012), ili na početku njegove karijere (The Isle (2000), Bad Guy (2001)) postaje dominantno i potvrđuje da kriza svladana porađanjem dokumentarca Arirang (2011) nije prošla bez posljedica. Može se reći i ’nažalost’ i ’nasreću’, a da se ne pogriješi.

1ryan

Moebius je film o obiteljskim problemima. Prevarena žena (izuzetna Lee Eun-woo) u nervnom rastrojstvu ima ideju da kastrira supruga (Cho Jae-hyun). Osujećena u toj namjeri, ona kastrira njihova sina (Seo Young-ju). Nožem, na spavanju. Onda i proguta to, što bi vi Hrvati rekli, spolovilo. Poslije sin s lokalnim huliganima siluje tatinu ljubavnicu (sjajno podvučen stereotip kastingom Lee Eun-woo i za ovu ulogu). Kako, pitate se između ostalog…  Izmještena iz komforne zone priča ipak ne gubi dodir s realnošću – transplatacija penisa, sado-mazo momenti kao privremeno ili buduće rješenje… samo su neki od motiva kojima se film bavi, dok osnovna ideja bezbrižnost maksima, ’sve ostaje u obitelji’ i ’obiteljsko okupljanje’, onomad poljuljane Avranasovom Gospođicom, ceremonijalno sahranjuje.

Snimljen kao da ga je recimo Sofoklo režirao, ne znam ostavlja li film, ali eto možda, a ako i ne zgodno je za pojašnjenje, dojam sirove niskobudžetne ekranizacije neke nikad napisane grčke tragedije, bliske (naravno) onome što se desilo Edipu. Nakon što ga je kastrirala ova moderna  Jokasta nestaje u noći. Otac, opterećen krivicom, poduzetnički surfa netom – plan mu je da sinu da svoj penis, čim takve operacije postanu moguće. Istovremeno se informira o tome kako dostići orgazam alternativnim metodama. Tinejdžer tragično luta na putu (seksualnog) sazrijevanja, i žrtva je u svakoj sceni.

moebius_01_large.png

Ki-duku nije prvi put da  snima filmove bez, ili tek ponekim dijalogom (sa suzom u oku prisjetimo se remek djela 3-Iron). Ljudi ne komuniciraju već stenju, uzdišu u ekstazi, jecaju, odguruju se, šamaraju, koreografski hrvaju, šutiraju nogom, bodu nožem (ne samo boli radi), a kastracija postaje skoro pa fetiš. Radnja se ubrzava nefinim preskocima, djeluje kao da montaže ni nema. Smijeh postaje dostupan na najneprikladnijim mjestima, iako uopće ne znam je li nas redatelj malo puštao da živnemo, ili smo se sami bodrili. Izbacivanje riječi i ovaj je put poslužilo svrsi i nije nadvladalo suštinu – postupci likova nisu zamagljeni pričom, djeluju iskonski. Bizarno lakše postaje realno.  Zapravo mi se čini da od Bad Guya, Address i pa svih drugih, uz izuzetak 3-Iron (2004) i Proljeća (2003), on pokušava snimiti jedan film, u kojem neće biti granica suvremeno pristojnog, i to osjećanje jače je nakon sagledavanja njega kao autora nego što je slučaj s drugim rediteljima odanim autorskom pristupu. Ostaje progresivan, ovdje konzistentan na svim poljima (sposobnosti da ispriča, ne iznevjeri sebe, ne uguši nas) i možda mu je Arirang bio potreban da ne krene linijom veće slave i manjeg otpora. Stvarno imaš u glavi spoznaju da bi ti on najradije snimio kako se nožem sječe taj penis, venu po venu, preko cijelog ekrana. Gledajući i prateći ga kapiraš da postaješ spreman, i to je istovremeno (dopuštam) odvratan  i vrijedan osjećaj koji ti pruža.

2

Kim je govorio o tome kako se život sastoji iz više boja, kako je ljubav samo jedna od tih boja i da nasilje može biti prelijepo. “What is family? What are desires? What are genitals?”, pitao je publiku u Veneciji na karticama dijeljenim prije prikazivanja. Moebius, u matematici nekakva traka kojom hodaš samo da bi se vratio odakle si krenuo, nije novootkrivena istina u jednoj riječi, ali njena egzekucija i demonstracija izazivaju poštovanje. Dopadanje, ili ponovno gledanje, već su opcionalni.

3 komentara za “Moebius (2013.)

  • shiboleth says:

    Pogledah film. Teško se može dopasti ali svakako zaslužuje gledanje. Nekako mi se čini da se tip suzdržavao (ne mislim na eksplicitnost scena – iako je možda i to prisutno), ali se bojim da je problem previše ograničio na obitelj… Tema je društveni problem i mogao si je dopustiti i malo društvene hrabrosti… Nekako mi se čini kao djelo koje se nadograđuje… I da, treba se pripremiti na perverzno shvaćanje seksualnosti…

  • Jelena Djurdjic says:

    on se uhvati čega se uhvatio, i nema tu širine pripovedačke, samo dubine jednosmerne. interesantno si to okarakterisao kao suzdržavanje. bilo bi zanimljivo ovakvog reditelja strpati u npr finčerove cipele i dati mu da otpetlja zodiaca

  • shiboleth says:

    hm, moguće; samo, problem je što se on toga ne bi prihvatio…

Leave a Reply

Your email address will not be published.