Miss Violence (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Postoje ozbiljni, sveprisutni i potpuno nerazriješeni društveni problemi od kojih ljudi tiho zaziru, od kojih se ostaje šutjeti i rumeniti i izlijevati gluposti, postoje na način da raskrivaju istinu bivanja čovjekom i pokazuju njegov monstrocitet podjarmljivanjem ideala čovjeka i čine to tako da nas same čine bezvrijednicama; jer zaziremo, jer ne osjećamo, jer šutimo, jer najozbiljnije i najopasnije pretvaramo u tabu, jer je znati i činiti i boriti se žrtvovanje koje ne želimo razumjeti, preusmjeravajući sebe na bilo što drugo, a ponajviše na drugu stranu ulice, gdje je cvijeće baš onako za dušu, ljepota između vjetra i vrabaca. I uvijek je najžalosnija i najodvratnija istina iskustvo patnika, slomljenika i utopljenika od kojih sklanjamo pogled jer ćemo se radije pomalo kockati vjerojatnostima prljavštine svijeta, nego li staviti sve na crno i razbiti igru, svoju ili njihovu, potražiti iskupljenje za to što smo uopće ljudi. Što nosimo gene zvjeradi.

Kinematografija nije ništa drugačija jer je još uvijek čovjek, od čovjeka, za čovjeka. Zahtijeva odvažne da stupe u usud tabua i zahtijeva još hrabrije da upravo upru prstom u ono suštinski nerazriješeno, ono odista zastrašujuće i stoga teško susretljivo. Miss Violence istup je u najmračniji čin čovjekove egzistencije, a redatelj Avranas napustio je trend grčkog filma da bi pokušao u gledatelje usaditi ono što je uistinu bitno. Priča je to o grčkoj obitelji, koja započinje veselom proslavom jedanaestog rođendana djevojčice Angeliki (Chloe Bolota), a tijekom kojeg se Angeliki šutke popne preko balkona i s osmjehom baci u smrt. Šokirana, obitelj traži način da se nosi s time, ali sebe i policiju jednoglasno uvjerava kako se nije radilo o suicidu, nego o nesreći. Vrlo brzo, međutim, mi, gledatelji, počinjemo uviđati da smrt Angeliki jedva da ima ikakvog utjecaja na odnose u obitelji, i tada, već kroz samu našu slutnju, počinjemo pratiti trag dobro skrivene istine.

0

Tko posjeduje iskustva o problematici, vjerojatno će već u prvoj sceni nanjušiti temu filma. Većina, čini mi se, neće. Većina će vjerojatno postepeno otkrivati problem, što je jednako pohvalno za redatelja: u oba slučaja znači apsolutno pogođen akord. Ipak, tim gore po prve jer će parabolično gomilanje dokaza u korist slutnje provocirati rast nadanja u suprotne ishode priče, da bi u klimaksu svaku utjehu posve dotuklo. Avranasova pripovjedna egzekucija koristi fantastičnu metodologiju odabiranja duljine kadrova i tip plana za sudaranje individualnih emocija s općom tenzijom scena, parova u dijalogu i njihovih riječi te kretanja likova mizanscenom za plastično uspostavljanje neizrečeno-otvorene, vrlo razvijene hijerarhije odnosa, iskorištavanja sugestivnih motiva i uvođenja novih spoznaja kojima se neprestano nadograđuje otkrivanje-zakrivanje točnosti situacije i motiva likova; metodologija koja enormno, zastrašujuće enormno pumpa pozadinu zbivanja dok nas gotovo pa navodi na krajnje pogrešan trag, jezivo maskira kolosalno bubnjajuću istinu.

Savršenstvo takvog postupka krije se u izravnoj, krajnje uspješnoj simboličkoj demonstraciji istine života žrtve – naprosto činjenice da ona ne zna, da ja ne znam, da nitko ne zna, da se to ne otkriva, da se o tome ne misli, da se nabasava i u slučajnosti nabacuje, što nije i jedina simbolički valjano izvedena ideja u Miss Violence. Fenomen straha i kritika patrijarhizma, primjerice, jednako su intrigantno istaknuti: potonji naprosto po svojoj još dubokoj ukorijenjenosti, naprosto po tome što neopisiv korpus bolesnih društvenih ćudoređa izvire upravo iz te tradicije i izlijeva se zaslonom, dok ćemo kroz vlastitu anksioznost osjetiti prvi fenomen, psihološku perverziju situacija u kojoj čitava obitelj vidno operira, ali potpuno u modusu straha, izvijena u detaljima, u takvom obliku straha da se on doživljava vrstom ljubavi. Nadalje, vrlo snažan zaključak filma genijalno prenosi problem zatvorenog kruga, prokletstva perpetuiranja zla u svoj njegovoj autonomnosti, kraj koji jasno poručuje ‘dovraga i s vama, strava nije završena!’

1

I nije. I ne može biti dok se šuti, ne zalaže i ne trudi. I ne može biti jer je film istinit. Točnije, redatelj se susreo s jezivim njemačkim slučajem koji ga je odmah potaknuo na istraživanje materije. U svojim je studijama naišao na poznatije francuske, austrijske, grčke, američke slučajeve, i pritom pridobio saznanja o mnogim ‘manje poznatim’ slučajevima, kao i zadobio svijest o tome koliko se ovdje malo, malo, malo čini da se isto spriječi – narod ili država, sasvim jednako, ovo očajno slabo istraženo područje operira i relativno opskurnim postocima, a postoci govore samo to da nevjerojatna količina takvih činova prođe neopaženo, neprijavljeno i nerazriješeno, što ne isključuje i more nepoštenih, nepravednih osuda u korist kriminalaca. Ta tužna karakteristika brige o ovom problemu nipošto ne isključuje i Hrvatsku. Arvanas je, stoga, povezao različite istinite događaje da konstituira presjek, ali to nigdje nije pretjerano, nigdje se ne pretvara u redateljsku masturbaciju. Neće li vam se činiti prestrašnim (?), imajte na umu sljedeće: što Arvanas prikazuje u Miss Violence, blaga je verzija stvarnih postupaka i stvarnih događaja. Kompenzirana je simboličkim porukama i stilom, dakako, i u tom smislu realističnost je upravo egzaktno pogođena s obzirom koliko umjetnička sloboda i pravo dopušta, ali nipošto ne ispuštajte iz uma da je to sve, zapravo, mačji kašalj s obzirom na zbiljski teror. Zbiljski i vrlo, vrlo učestao teror uključuje svakodnevno i nezasitno ponavljanje aktivnosti, životinje, fizičko nasilje, opremu i alate, dijeljenje, prodaju, totalno ostvarivanje svih oblika fantazama i prisilno, neprirodno transformiranje moralnog profila. Kada Arvanas unaprijed konstruirane teorije oko likova razbije nonšalantnim detaljima motiva iz okrutnosti, onda je upravo pogodio banalnost zla.

Ako će vam se činiti preteškim – i treba biti, to je upravo ono što Arvanas hoće. Ako će vam se činiti depresivnim – i treba biti, to je upravo ono što bismo trebali osjetiti, što bismo trebali shvatiti. A ako će vam se činiti dulji no što uistinu jest – i treba biti, jer to može značiti jednu od dvije stvari. Ili a) da nas zamara, u kom slučaju bismo se trebali zapitati o vlastitoj nesvjesnosti užasa, ili b) da iz agonije drhtanja želimo pobjeći, u kom slučaju film izravno upire prstom u našu slabost pred užasom. Nije kriv redatelj. Ne, njegov je posao ovdje besprijekoran. Krivi smo mi, i sav je teret filma indikativan prijenos stanja žrtve, kap u moru sukoba i boli, i valja ga osjetiti. Krivnja drugih, još rjeđe dovedenih pred odgovarajuće institucije, činjenica je kojoj Arvanas pridonosi s dva usputno ubačena, ali tom jednostavnošću razriješena upravo dobro opisana, temata – onih što znaju, a zatvaraju vrata pred problemom, u obliku jednog sporednog lika, te onih kojima je formalna dužnost znati, a desecima godina ostavljaju nevine na cjedilu., u obliku socijalne službe. U filmu, državnim je organima dano upravo onoliko pozornosti koliko oni proizvedu objektivne efikasnosti, unatoč pojedinim pozitivnim primjerima.

00

Budući da postoji nekoliko oblika zadovoljstva i oduševljenosti filmskom djelom, na svojstven je način vjerojatno najteže osjećati zadovoljstvo tehničke izvedbe filma razarajuće teme. Nešto ironično čuči u pljesku kina nakon takvog filma. Još uvijek nešto zazirajuće i tabuistično, nešto eskapističko, nešto što lišava odgovornosti. ‘Bravo, dobro odrađen posao, sretni smo.’ Mrtva tišina publike, s kakvom završava sam film, možda bi bila iskrenija, možda bi naznačila bolje razumijevanje. ‘Gledao sam fenomenalan film, ima fantastičnu metodologiju’ vrlo je, zapravo, neukusno. Ali teško je, kada se uistinu radi o majstoriji. Izvedba tenzije scena, ritam, dinamika kadrova, dovitljiva upotreba opskurno prisutne glazbe, osvjetljenje. Vrlo dobri, vjerodostojni likovi, još vjerodostojnija ponašanja i jedna od najrealističnijih scena zlostavljanja, u dobrom omjeru izložena, što je film donio pred oči onima koji se s time nisu susreli ili, nažalost, doživjeli.

Miss Violence je tehnički harmoničan, prikazno snažan i sadržajno istinit. Čak i ako u potpuno objektivnom sagledištu nije taj famozni numerični maksimum, samo ovakvo kvalitetno svraćanje pozornosti na najtežu temu čovjeka opravdava, zahtijeva, vapi. Jer dok čitate, on se upravo događa i prolazi, neometano se ponavlja,  jer nasilje je biti čovjekom, jer je naš ozbiljan, sveprisutan i potpuno nerazriješen društveni problem nasilje u obitelji, a naš najgori tabu nasilja – onih šutljivih krivaca i onih jednako lajavih pravednika – shvatit ćete filmom.

4 komentara za “Miss Violence (2013.)

  • jelena says:

    meni se film dopao, ali mi se malo nije svideo razgovor ni sa rediteljem kom sam prisustvovala, a ni razmišljanja koja ovaj tekst podstiče a kroz premisu: ‘dođi da ti otvorim oči, dođi dođi’. je li stvarno to poenta? nije li to blesavo pojednostavljeno i obesmišljeno? ili, ono, najdostupnije tumačenje koje samo čeka, nudi se na tacni, da bude iskorišteno? kritika, okej, daje polazište, ali meni se o ovom filmu govori od onog momenta kad se sve teme ‘na prvu loptu’, a ima ih nebrojano, okončaju. dakle tako ga doživljavam. kontradiktorno tu je njegov najveći, i možda jedini, problem jer tu, pred iskorakom u nepoznato, film (za)staje.
    i sad može on, aleksandors, do sutra da prodaje priču o tome kako bi da podstakne nas da mislimo, kako je hteo da nas zaštiti (i inače je mnogo bolji u tim ‘nasluti’ nego ‘pogledaj’ scenama), jer i iz nekih sporadičnih odgovora na pitanje šta smo mi sad na kraju dobili, ili zašto to ćutanje (pri tom ne emotivno ili uopšteno zašto) on pominje stockholmski sindrom ili (grčko) društvo koje zna samo da ćuti. dakle sve to JESTE ali on je tako moćno postavio likove i mizanscen i odvratnost, on je tako znao šta radi kamerom, stilski je to neiskvareno i sirovo lepo, on je iznajmio stan za 500 eura i tu snimao i ukupno ga sve koštalo 80 000… i onda nedostaje mi da budem pametnija nakon odgledanog

    film je gadan, i predvidiv (posle 30 sekundi čovek je atmosferom postigao nesumljiv horor plus je Koen rekao dance me to the end of love, samo čekaš finese). o gadnim i predvidivim ljudima. i o slabim i izgubljenim i skroz nevinim. možda je suština da ih ni on nije razumeo, a možda je glupo tražiti ispod jer tamo ništa ni nema (samo ja bih i to stavila u film)

  • DS says:

    Mislis, nije ti film rekao zašto?

  • jelena says:

    mene je film opteretio, jer sam mu to dozvolila, a ne zato što je on sam ušao u moju glavu, tako da to razdvajam

    a film mi nije rekao šta je iza ćutanja, ni šta je iza nasilja, nego me je ostavio tamo gde sam bila na početku – šta smo dobili između 7.-og i 97.-og minuta?

  • DS says:

    Nisam siguran da djelu možeš dozvoljavati nešto, već da mu se jedino suprotstavljati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.