Martovske ide

Piše: Vanja

Martovske ide (The Ides of March, 2011, 101 min.)

Redatelj: George Clooney

Glume: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Marisa Tomei, Max Minghella

Ocjena: 8

 

Termin „martovskih ida“ primijenjen kao naslov u drami političke tematike kupio me sluhom za sitnice i ukusom, te je bez ikakvog razmišljanja sletio na listu „obavezno gledati“. The Ides of March nije film koji otvara oči ili obara s nogu, u Americi ili drugdje, jer su formule uglavnom primjenjive svugdje. Svi znaju malo dorađenog Velikog Gatsbyja: „Politics is a bitch, and then you either die or cry.“ Ili nešto treće. Svaka kampanja znači gaženje, blaćenje, iščekivanje, šminkanje. U Americi, kao valjda i svugdje, prodaju se i duša i tijelo. U Americi, masa mladih ljudi u tome vidi način za ispeći svoj zanat i uploviti nekako među velike igrače. U Americi, … i tako dalje. Martovske ide, pored svih kvalitetnih segmenata koji krase ovaj film, suptilno potežu i vječno pitanje koje bi, na drugi način obrađeno, palo u klišej: može li bilo tko ostati isti, može li bilo tko kome vlast konačno padne u krilo zadržati svoja uvjerenja i po njima postupati. U nekoj čudnoj, skoro nadrealističnoj situaciji, dva se demokratska kandidata natječu za tron. Svejedno – film ne pljuje po republikancima, niti nedostatak legitimnog suparnika umanjuje napetost, ili gledateljeva neizbježna razmišljanja o dobrome i lošemu, složenome i jednostavnom, u što to može izrasti, zašto to čini ili ne, kako, slučajno, koliko ili dokle. Ovo je raskošna politička drama, čiji zreo scenarij i izvrsne glumačke izvedbe daju jak i zaokružen film.

Stephen Meyers (Ryan Gosling) nadaren je mlađi suradnik kampanje vjerojatnog pobjednika „we like Mike“ Mikea Morrisa (George Clooney). Između sebe i predsjednika ima okorjelog veterana političarenja, Paula Zaru (Phillip S. Hoffman). U suprotnom taboru sjedi također iskusni Tom Duffy (Paul Giammati) koji će (i ne samo on) izvagati Stephena i materijal od kojeg je napravljen, u samom startu odajući počast mladosti no spretnosti, šaleći se kako bi trebao prijeći u suparnički stožer. U priču je lagano uvedena neizbježna „naklonjena“ novinarka koja se slučajno zove Ida (Marisa Tomei) a koja će, tipično za Washington D.C u vrijeme izbora, objaviti sve čega se dočepa i kojoj je prijateljstvo promjenjiva vrijednost i valuta, te Molly (Evan Rachel Wood), mlada stažistica i ujedno kći predsjedavajućeg Demokratske stranke (ili slično, DLC se, čini mi se, raspao ove godine… ne znam baš te sitnice). S potonjom će se Stephen nakratko pozabaviti i spoznati prilično gadnu tajnu. Već smo duboko zagazili u film a nije prošlo ni 20 minuta. Svi su, dakle, na broju i idemo se igrati.

Ekranizacija djela Beaua Willmona „Farragut North“ donosi relativno jednostavnu priču o moralu, smještenu u politički kontekst koji nikad nije sasvim isključiv. Iznimno ugodan ritam uvlači gledatelja u naoko jednostavan labirint u kojemu se neoprezan čovjek (netko pun ideala?) tek jednim krivim korakom može izgubiti, a kad se tu izgubiš, gubiš sve ili plaćaš funtom mesa. Stephenov idealizam je na granici razumnoga u sferama visoke politike kakvim se, doduše, čini i njegov kandidat i očito je da, iako britak i oštar poput žileta, ima previše čist sklop. Njegova vjera u ideje svog kandidata je neupitna, on njeguje i čuva kampanju, ne dajući povoda za blaćenja i napade, poput kakvog nježnog rotweilera, spreman je braniti svaku riječ iz Morrisovih usta, nebitno tko ju je stavio na papir: promjene su dobre ne samo zbog činjenice što su promjene, već upravo zbog činjenice kakve su. Idealizam je mala riječ. No naravno, je li Mike Morris ono čime ga Stephen smatra i zna li on zapravo među kakvim ajkulama pliva? No, kampanju ništa ne smije ugroziti, on se brine za moguće repove koji bi klapali poput limenki iza budućeg predsjednika, no je li sam dovoljno promišljen što, kome i kad?

Nije uopće problem dozvoliti filmu da vas uvuče, osmišljen je da tjera na razmišljanje, razradu taktika i s lakoćom preduhitruje rješenja i korake koji su nam pali na pamet kao mogući. Martovske ide mogle su potrajati još cijeli jedan sat, a ja bih i dalje uživala. U ukupnosti, teško mi je naći zamjerku. Točno u trenutku kad bih možda, ali samo možda pomislila da je nešto pretjerano (jer ništa nije), to „nešto“ bi nestalo i stvari bi poprimile intenzivniji ritam, iako je isti filmu nekako prirođen, unutarnji, još više glancajući ionako ispoliran uradak. Kompetentna Clooneyjeva režija i nadasve uvjerljiva gluma svih likova podižu Ide na visoku granu. Koliko god sam se na Clooneyja naučila kao na glumca čije uloge uvijek očijukaju s komedijom, njegova režija u ovom slučaju odaje odista suptilan osjećaj za ljudsku psihu i sve njene strane, crni humor, satiru, ironiju, šamare koje vraćaju vlastiti potezi i koraci. Kad film ne bi bio tako blizak, kad se ne bi krajnje pažljivo i s mjerom doticao temeljnih stvari o kojima se danas vrišti na sva zvona, možda bi bilo drugačije jer bi bio gotovo paradoks. No – on je tu, aktualan i pametan.

Redatelj se prima dosta sporedne no (jasno) bitne uloge, dozvoljavajući Ryanu Goslingu da vrlo lako vlada filmom iz sekunde u minutu, iz minute u sat, uz iznimne izvedbe Hoffmana, Giammatija i samoga Morrisa, kao negdašnjih (vjerojatno) istih takvih idealista koji su bili u Stephenovim cipelama, ali previše zavoljeli politiku a da ne bi preživjeli. Mladog Ryana Goslinga ne volim posebno, priznajem, no poslije Drive i ovoga, jasno je da u njemu leži glumački dar kojim se može bez ikakvog razmetanja pohvaliti, jer je zahtjevnu ulogu iznio besprijekorno.

George Clooney je uz pomoć Granta Heslova i autora Beaua Willimona prilagodio i scenarij. Trajna neizvjesnost titra satirom i osjetno sjenči film svim mogućim ljudskim nijansama, što dodatno čini film produktom od krvi i mesa, gladijatorskom arenom skupih odijela i kravata, gdje borci šaka ili mačeva imaju jezike, olovke, telefone i slična sredstva za boj. Svejedno, film se sretno i u potpunosti odmaknuo od potencijalne opasnosti holivudskog trilera, iako postoje osmišljene scene koje će nas cijelo vrijeme držati na samoj ivici kvalitetnog, onog dobrog, tamnog suspensea. Nije potreban znoj, krv i suze – oni se podrazumijevaju. Nisu potrebne prijeteće crne limuzine, jurnjave zagušenim cestama i ubojstva.

The Ides of March film je koji odskače od prosjeka, s lakoćom jak i bez ogrtača holivudskog glamura, provokativan točno u mjeri koja je potrebna. Nije to (još) Good Night and Good Luck, no osjetan je taj fini, već prepoznatljiv stil. Nekako je sam po sebi „svjestan“ trenutka (čak i sutrašnjice, možda), ugodan oku i promišljen. Nije me osobito briga kako se dojmio američke publike – a vama će sigurno priuštiti lijepih, napetih i brzih 100 minuta koje se svakako isplati potrošiti.

3 komentara za “Martovske ide

  • Marin Mihalj says:

    To, Vanja, ispod velikih naslaga “političkog trilera”, krije se jedan izniman satiričan film. Clooney ima moje poštovanje. <3

  • Sanja Kežman says:

    Mislim da bi se Clooney trebao ozbiljnije posvetiti režiji, a glumu staviti u drugi plan, jer očito da mu te vode mnogo više leže…
    Osim zaista promišljenog, provokativnog i pametnog scenarija, po meni sva kvaliteta filma počiva upravo na iznimnoj Goslingovoj izvedbi i sve što mogu reći jest – damn he’s good! 😀

  • Jelena Djurdjic says:

    a sad, jeste satiričan, i jeste lepo snimljen tj režiran, i politika je moć i ljudi su predvidljivi kreteni i uvek možeš biti veći kreten i možeš pasti u pm i lagano se vratiti nazad i cool, George je ne samo pretty face ali ja želim strast, želim njegovu strast kao reditelja da osetim, želim pravi autorski film a ne dovođenje žanra do zanatskog savršenstva. Simpa mi je ali nisam ni blizu transa

Leave a Reply

Your email address will not be published.