Mandarine

[Z. Urushadze, 2013.]

8

REŽIJA

Zaza Urushadze

SCENARIJ

Zaza Urushadze

GLUME

Lembit Ulfsak, Giorgi Nakashidze, Elmo Nuganen, Misha Meskhi

SAŽETAK

Iskrenost autora se probila i stavila plašt zaštite preko cijelog filma.

9,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Jelena Djurdjic

U pomami nominacija i nagrada ovih dana, uspoređivanju dojmova, pravljenju kombinacija što prvo a što poslije prvog gledati, Mandarine, film nominiran za najbolji strani, i za Globus i za Oscar, uglavnom skupljaju prašinu, o njima nitko ne govori – djelomično jer je kategorija bila zaključana (Leviathan i Ida smatrali su se uvjerljivim favoritima), djelomično jer je film od prije godinu dana (bio, na primjer, na Festu u ožujku prošle godine). Ali, tu smo mi. Fanfare.

Gruzijski filmovi, možda na prvi pogled, dolaze u fokus pravo niotkuda. Prošle godine na festivalu na Paliću baš je gruzijski film imao svoju selekciju, i tada smo saznali da je u Tbilisiju prvo kino otvoreno  još 1896. godine, kao i da  je sada situacija s mrežom kina nesretna točno koliko i naša. Za vrijeme SSSR-a, od 1960. do 1980. u Gruziji stvaraju neki sasvim super autori – Sergej Paradžanov, Otar Joselijani, Đorđi i Elmar Šengelaja. Nakon toga imamo period, pa fijaska, ali posljednjih godina dižu se iz pepela, i u pravoj su maloj ekspanziji. Rumunji su out, Gruzija in, i promjena je ugodna.  Prošle godine većina je sigurno gledala U cvatu, ponetko Samo se smij, ili bar pobjednika na Zagreb film festivalu, Sastanak na slijepo. Kruna svega je svakako  uspjeh Mandarina.

2

Priča je smještena u Abhaziju, period je onaj najbolji – vrijeme rata s Gruzijom. U jednom selu, u zaraćenom području, žive samo dva mještana.  Možemo ih gledati  kao lokalni unprofor – Ivo, stolar, i Margus, uzgajivač mandarina, su Estonci. Nego, u devetnaestom stoljeću u Abhaziju su se doselili  miroljubivi Estonci, no izbijanjem rata odlučuju se vratiti u svoju matičnu zemlju. Naši junaci imaju neki plan da i oni zbrišu, nego samo te mandarine da oberu, i spakiraju u vreće koje Ivo svakodnevno pravi.  Rat dolazi i u njihovu ulicu, Gruzijci i Čečeni se sukobljavaju, i na prvi pogled svi su mrtvi. Dok pregledaju leševe prijatelji pronalaze dvojicu preživjelih. Jednog Čečena i jednog Gruzijca. Ivo ih, uz pomoć doktora, obojicu njeguje. Vojnici se oporavljaju i žele samo glavu onog drugog. Ivo je na misiji da civilizira, Margusa ipak i dalje najviše muče neobrane mandarine.

Scenaristički, i u srcu filma, nalazi se njegova antiratna poruka, demonstrirana skoro školskim eksperimentom  socijalizacije. Ivo (odmjereni Lembit Ulfsak) je utjelovljenje nekih osnovnih vrijednosti civilizacijskih dometa – poštovanje tuđeg dostojanstva i identiteta, protivljenje agresiji koja mu se nameće, jednakost ljudi bez obzira na porijeklo. Filmski mu je pridodan smisao za humor, on reprezentira glas razuma, posrednika između usijanih glava, a služi im predano i neki čaj, čiju moć smirivanja tenzije ne treba zanemariti. Film drži otvorene opcije za njegov (ne)uspjeh, bar u onolikoj mjeri koliko je svatko od nas u sebi očuvao vjeru u ljude.

1

Vizualno vam najviše u glavi ostaju tri mizanscene – glibavi put napuštenog sela, neobrane mandarine, i  ratoborno, polugroteskno, beskrajno raspravljanje za stolom, između  Gruzijca Nika (Misha Meskhi)  i Čečena Ahmeda (Giorgi Nakashidze). Odnosi ovih  muškaraca u kratkom vremenskom periodu brišu rat u pozadini,  ratnici imaju vremena razložiti svoje motive, Ivo da izgovori ponešto malo, jednostavno i važno, a Margus (Elmo Nuganen) da vodi ‘rat agruma’. Svjesno ili ne, tek završna scena na proplanku, pred pučinom, stvara dojmljiv kontrast  tamnijim bojama, i prožimajućoj  izoliranosti pojačanoj zvucima pandurija (tradicionalni gruzijski instrument), koji nas dotad prate. Konačno oslobođenje dolazi za jednog junaka baš tu, a mi imamo pojačan osjećaj da se krug otvorio, da smo prodisali.

U nekoj drugoj šemi ovaj film bi pao na testu uvjerljivosti i kredibilnosti, zamjeralo bi mu se odsustvo veze  s realnošću. Međutim, iskrenost autora se probila, i stavila plašt zaštite preko cijelog filma.

Jedan komentar za “Mandarine

  • Kosinusoid says:

    Kritika mi nije legla, ali film je fantastičan. Neodoljivo podsjeća na Oskarom nagrađenu Ničiju zemlju Danisa Tanovića. Mandarine trebaju pogledati svi svi okorjeli nacionalisti, pa tako i oni koji to nisu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.