Major (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Nakon poziva usred noći,  koji je dobra vijest vjerojatno samo ako Dežulovićev Kožo zove da ispriča vic, muškarac u terencu jurca ulicama zaleđenim. Supruga, već neko vreme u bolnici radi održavanja trudnoće, porađa se. Uspješnim, no nesigurnim manevriranjem pretječe, ubrzava, izbjegava sudare broj jedan i dva. Kada pomisliš da se nesreća neće možda ni desiti u tim prvim scenama nego kasnije, vidiš kako ulicu prelazi dječak. Vuče sanjke, za koje već znam da će letjeti. Sergey Sobolev, vozač, major policije, ne uspijeva izbjći dječaka, dok sanjke ipak ostaju na cesti. Majka pored puta pada u nesvijest.

U više navrata i dalje tijekom filma likovi su na raskršćima, i skoro nepogrešivo biraju kriva skretanja. Major kontaktira svoje kolege, onesvješćenu ženu ubacuje u automobil i zaključava, na dijete tek letimičan pogled baca. Njegov odabir u tim prvim scenama je jasan – prikriti zločin i izbjeći zatvor. Pomoć mu stiže od kolega (Anatolyja i Pashe, kojeg glumi Yuri), ali situacija izmiče kontroli jer se uspješne zavjere ovog tipa ne konstruiraju na temelju suradnje roditelja. Za potpunu kompleksnost nadalje radi majorova savjest, umiješanost vrha policije i pokoja minijatura iz ruskih duša u policijskoj stanici moskovskog predgrađa (gospođino proklinjanje izgleda kao prepad i željeni intermezzo).

2

Ono što Major daje žanru (akcijskog 24 sata filma) dah je istoka, ili manje poetično rečeno – dah stvarnosti i realizam. Ako se država okomi na tebe nema tog pojedinca koji te može izvući, i nema koristi uljuljkivati se time, graditi mit kako bi srušio stvarnost. Mada tu su neki od stereotipa kojima znaju robovati ne samo žanrovski filmovi – u nekim društvima gradi se kult individue kao snage koja može biti pandam svakom zlu, u nekim se leže na oltar odmah jer se promjena ne može postići preko jednog čovjeka.  Kod Bykova je stvar toliko jasna da je on čak i vizualno boji bijelo i crno – dosta snijega, i tamno kostimiranih ljudi. Ako ste gledali bar ponešto od suvremenog srpskog filma neizbježno je osjećanje prisutnosti duhova naše kinematografije i impresije da iza filma stoji beogradska škola, točnije ono što bi ona željela biti, neki miks Filipovića, Pušića, Ležaića i, npr., Milosavljevića. Dakle žanrovski film, brz, nabijen tempom, uz kritiku društva i istočnoeuropsku atmosferičnost, elementi za koje ne znam zvuče li sretnije na papiru ili platnu, ali čiji je cilj da budu adrenalinska tap tap tap bomba.

Paralele ne završavaju na montažnom i vizualnom momentumu . Major i scenaristički odlično komunicira sa srpskom stvarnošću – sve se može zataškati, svakoga se može/mora ubiti, pravda je smjehotresna odrednica, ljudi iz pozadine vladaju od početka do kraja i ako želiš autentičnost ne izmišljaj nego prošetaj do prve državne ustanove. Šarmantni Bykov otvoreno govori (održao radionicu posljednjeg dana Kustendorfa) o svom poimanju redateljskog posla i kaže da je njegov cilj staviti nas pred ogledalo. On se, što je lako uočljivo, odriče opcije da inspirira, objašnjavajući svoj manir kao otklon od uloge „proroka“, jer se ne želi baviti religijom. Yuri je šest godina radio kao animator (publike) i  takav pristup filmu, producentski, ne zanima ga. Inspiracija za snimanje kod njega izvire iz osobnog iskustva  i vrlo je isključiv po tom pitanju – ne vjeruje u poistovjećivanje, projekcije i smatra da ljudi imaju šta reći samo ako njihovo iskustvo stoji iza rečenog.

1

S ovim filmom ste vrlo načisto o čemu je, i na šta ukazuje. Sve je snimljeno plastično, nema patosa, skrivenih zakopanih poruka i kada ga odgledaš imaš osjećaj da je ekranizirana neka epizoda iz šturog, ne baš bitnog teksta crne kronike. Netočno bi bilo reći da nema srca, jer je autorova strast nesporna (i scenarist je i montažer i kompozitor sasvim električne muzike), samo se ispostavlja kao nenajsretnije snimiti close-up majčinog lica u vrisku nakon sinove pogibije. Ako je motiv preživljavanje, strah od smrti koji je trebao biti oličen u liku šefa policije ostaje nepostignut, jer u toj sceni se ne uplašimo i vjerojatno je najslabija karika u dramaturškom lancu. Kemija između Sergeya (Denis Shedov) i dječakove majke (Irina Nizina) u drugom se dijelu filma i naslućuje, ali ostaje neistraženi put, što je opet žanrovski očekivano.  Samo, ako ne želiš da itko preživi, ako skoro pa zaboraviš gdje je Sobolev krenuo na početku, ako je mizerija jedino što je ostalo, gdje ste onda i ti i film? Opsesivnost kojom autor možda čak kritiku ruske policije stavlja iznad svakog lika, neumiveno rečeno , nije dovoljno inteligentna.

Bilo je riječi o asocijacijama i paralelama s našom kinematografijom, a kad bi Mayoru tražili svjetski pandam, The Shield je ono što vrišti da bude navedeno kao referenca. Dodajte tome redatelja čiji potencijal se tek naslućuje – kroz sjajne neprekidne kadrove, recimo (izlazak iz policijske stanice do iskakanja iz zgrade) – i skoro pa da ste načisto šta imate priliku pogledati. Meni se ta predvidivost ne dopada.

Leave a Reply

Your email address will not be published.