Mad Max: Fury Road

[G. Miller, 2015.]

9

REŽIJA

George Miller

SCENARIJ

George Miller, Brendan McCarthy, Nick Lathouris

GLUME

Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne, Josh Helman

SAŽETAK

Autentična simfonija razaranja.

7,5

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

7,4

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Decadent Sympozium

Prethodno sam, u recenziji Furious 7, napisao: “uzor za povratak akcijskom filmu”. Zaboravite to. Razgovarajmo o eksplozivnom Mad Maxu, dvosatnoj rasturačini najvećeg akcijskog kalibra, o autentičnoj estetičkoj mašini napunjenoj usijanim bogatstvom dizajnerskih i pripovjedačkih detalja, o filmu lucidno razloženom između vrhova jednostavne ideje i kompleksne izvedbe, s kaskadama asocijacija, značenja i karakternog razvoja koje se između njih suptilno spuštaju u dubine zadovoljstva bez da vas na silu guraju i govore vam gdje se ono nalazi i kako izgleda. Mad Max je, na određeni način, optimalna manifestacija znanja i ljubavi, rezultat predanog razmišljanja i pomnog pripremanja koji se ne da ni sa čime drugim uspoređivati i nakon kojeg će se štošta s njime pokušati procijeniti, jedan jedinstven primjerak suvremenog filma o kojem će se do 2020. godine govoriti kao o klasiku, ne tek po tome koliko je beskrajno zabavan i u svom nepopuštanju na papučici gasa radikalan već i po tome koliko je interpretativno plodonosan.

Jednom kada se priča u filmu zahukta – što znači odmah! – naći ćemo se u “jednosmjernoj” radnji s nekoliko isprepletenih priča dirigenata oko čijih se oktanskih sukoba rotira orkestar audiovizualnih perverzija. “Jednostavan” ovdje znači samo ovo: čitav je film jedna neprestana potjera stotine genijalno osmišljenih vozila i originalnih likova s idealnim koncentratom funkcionalnosti i rule of cool supstancije, tijekom koje o postapokaliptičnom svijetu, njegovim stanovnicima, socijalnim odnosima i svim akterima priče saznajemo iz druge ruke, naime iz enormne količine detalja koji su nam dani, dobačeni, podvaljeni i docrtani u svakom pojedinom kadru, a onda i dakako svakom scenom, da bismo na kraju imali seriju sekvenci jednog događaja u kojima imamo što gledati, u kojima imamo što promatrati, u kojima se imamo čemu diviti te o kojima imamo što misliti i govoriti. Opstanak kao krovna tema, onoliko koliko je jednostavna i površna, taj impuls – opstajanja, preživljavanja – ovdje je briljantno iznesen koordinatama jednostavne radnje koja, međutim, pripovijeda stotine događaja.

a1

S obzirom koliko je film brutalno opaljen, koliko zapravo dobro kombinira zapadnjački i istočnjački koncept kreativne zabave, možda zvuči čudno kada tvrdim da je film smrtno ozbiljan. No ne mislim ništa manje od toga jer takav je na strukturalnoj razini – takva povezanost mikro i makro elemenata rada kamere, objekata, priče i likova naprosto ne može izaći iz ruku nasumičnog plaćenika i diletanta ili starog drkaždije koji je davno izlio jedan film previše. Nakon uvodne sekvence, u kojoj nam s nekoliko temeljnih poteza i motiva postane jasna svjetska situacija i logika lokalnog življenja, kada Imperator Furiousa (Charlize Theron) neočekivano skrene svoje vozilo s puta, a mi brzo otkrijemo da bježi s najcjenjenijim stvarima koje su njenom čitavom motornom klanu ratnika-pljačkaša potrebne, postanu nam evidentne dvije stvari: najprije, da će film, bez obzira što odmah anticipiramo njegov kraj, ići nepredvidljivim tijekom i sadržavati detalje kakve naprosto ne možemo unaprijed dokučiti, a potom i da nas čeka jedan sasvim drugačiji pristup tropama. Ali stvar je u tome što je sav ovaj najavljivani showdown – koji uglavnom ne opisujem izravno da ne pokvarim silne finte koje film ima –  neizravan. Time želim reći dvije stvari: da apsolutno ne igra na jeftina ukazivanja, ni u jednom trenutku se ne služi kamerom ili dijalogom da bi podcijenio gledatelja i nekako ga probao navesti da pomisli koliko je primjerice nešto kul ili koliko je nešto drugo važno, niti to čini da bi isprazno nabacio motive ili prošlosti likova, ili nam pak rekao što točno čemu služi i zašto je netko nešto poduzeo. Suprotno, upravo zato što sve dolazi “prirodno” i nenametljivo, možemo s jedne strane uživati u ljepoti dinamike svih elemenata, a s druge strane možemo upaliti mozak koliko želimo i na svakom višem “pragu pozornosti” ustanoviti čitav sloj sadržaja.

Da ponudim i treću sliku: tko je gledao najavu vjerojatno je primijetio crvenog Rammstein tipa koji nasred konvoja šora po gitari iz koje šiklja plamen. On je ujedno i treći “najjači” lik filma nakon Imperatora Furiouse i Maxa Rockatanskyja (Tom Hardy). Taj i takav moment mnogima je poručio da se ide na turbo zabavan film koji će biti napucan ovakvim shemama spektakla, možda bez imalo uporišta. Međutim, istina je ta da je u Mad Maxu – bez obzira koliko ludo bilo – svaki element na svom mjestu jer se ovdje nalazimo u vjerno osmišljenom svijetu. Taj je frajer predvodnik glazbenog korpusa Immortan Joea (Hugh Keays-Byrne), antagonista filma, zaduženog za napumpavanje adrenalina i taktičku komunikaciju između blokova vozila i “ratnih dječaka” religiozno posvećenih ratovanju i žrtvovanju u vidu kulta motornih vozila. V8 postaje vrhovni simbol pomno osmišljene patrijarhalne hijerarhije kriminalaca u svijetu u kojem je benzin zamjenjuje krv i zemlju, u kojem nam se naizgled čini da početne postavke izgledaju zdravo za gotovo uzete u vidu negativne antropologije čovjeka kao zlog bića sve dok nastojanja imperatora Furiose ne pokažu da svijet nosi dodatnu, zagušenu dimenziju kojoj je posvetila svoj život. Film puca autentičnom energijom ovog, a ne našeg svijeta, u kojem nas iz kadra u kadar ispunjuje kreativna snaga nasumičnosti reakcija svih upletenih u divlju potjeru, odnosno, njihove “prirodnosti”, te prigodno razbijanje utabanih tropa – počevši od ignoriranja Mad Maxa kao protagonista filma i njegovo podvlačenje pod Imperatora Furiousu, preko navlačenja gledatelja na uhodane zaplete, e da bi ih neposredno potom odsjekao iz uljuljkanosti, pa do lukavog provlačenja grotesknih/provokativnih prikaza i/ili postupaka kroz cenzorski filtar.

a2

Na istoj cesti možemo govoriti o silnim audiovizualnim, odnosno estetičkim detaljima. Ne postoji kadar koji se ne bi mogao zaustaviti i pomno razmatrati u svojim detaljima, počevši od onih lanaca u kojima se nalaze deseci međusobno sukobljenih vozila koja uništavaju jedni druge, pa do pojedinačnih kadrova koji intrigantno vuku na surealizam i vizionarsku umjetnost. Svakom je statistu posvećena posebna pozornost, svaki je “lik”, ma kako irelevantan u kadru ili priči bio, posebno izrađen i specifičnim detaljima obilježen te njima dalje korespondentan drugim likovima i ostatku svijeta; svako je vozilo jedinstvenog izgleda, svako treće ima neku opaljenu karakteristiku od kojih će nas neke nasmijati, a druge uzbuditi. Intenzivna izmjena tipova totala i bližih planova, raspodjela scena između pikantnih tripova i “bombona” posvećenima rule of cool uz neprestano dodavanje novih detalja o svijetu i metodama borbe, kao i niz referenci na raznovrsna djela iz različitih područja klasične umjetnosti samo su neke od naznaka kreativnog reda uspostavljenog iza “divljanja”. Napeta glazba zahtjevnog angažmana, koji je samo Junkie XL mogao valjano odraditi, miješa se s albumom mašina i bubnjačkog korpusa predvođenog bijesnim shreddanjem i palm muteom, te maksimalno prikladno slijedi nikad dosadne događaje. A iza toga, jednom kada bi se tko zapitao koliko točno ono što uspijevaju na ekranu može biti realistično, ispostavlja se da je sasvim dovoljno realistično da se napuhanog meta-skeptika može zviznuti po zatiljku.

Najznačajnije u svemu jest, dakako, što film itekako – i meta-skeptik bi rekao da toga nema –  brine o razvoju tema i likova podjednako. Budući da film daje gas i ne staje dok mu ne ponestane benzina, rješenje koje je ponuđeno vjerodostojnije je narativnoj logici nego li u većini drugih filmova: pod ovom krovnom idejom opstanka lišenog svake sigurnosti i povjerenja, slučajnosti susreta, iznenadni događaji i nepredvidivi ishodi neprestano pred likove postavljaju nove izazove koje moraju svladati. Njihovi se odnosi razvijaju kontinuiranim gestama mimo očekivanih postupaka i izvedbi, te odlukama od integriteta: bez riječi, epopeja, suhoparnog prepričavanja teških života i ekstaziranja učmalih duša, priča koja se razvija između Imperatora Furiouse i Mad Maxa nosi jednu iskrenost za koju se oni ubrzo počinju hvatati i na temelju koje se razvija blizak odnos, a kao i ostatak filma, rezultat slatko u lice pljuje onom što biste pod tim “zbližavanjem” možda pomislili i ide mimo utabanih putova klišeja. S obzirom koliko je snažno fokus stavljen na akciju, silina gesti – uglavnom neverbalnih gesti što filmu daje poseban sloj nelak za detektiranje – teško da se igdje drugdje u takvom okruženju može vidjeti: kada Imperator Furiousa instinktivno zaštićuje Mad Maxa rukom koju je djelomično izgubila, kada joj Max obznanjuje ime istovremeno shvaćajući da je još čovjek i to čovjek s vraćenim identitetom, afirmacija potreba i mogućnosti koje sugeriraju jedno drugom, trenutak u kojem iz sekvenci ciljanja njenog čela prelazimo u sekvence u kojima joj daje svoj pištolj, itd. Kontinuirano izgrađivanje povjerenja koje ih dovodi na isti put s istim ciljem daleko iznad svakog lovljenja plijena – nalaženja iskupljenja – prelijeva se na niz drugih situacija i ostale odnose likova, koji u jeku slomljenih nada iznalaze nove oblike funkcionalnih odnosa i postavljaju obiteljski predznak gdje je nekoć stajala mržnja i nepovjerenje, što se opet najbolje može vidjeti u gestama, primjerice, u otklonu negativnog predznaka s “Bloodbag”, kako sporedni lik “ratnog dječaka” Nux (simpatični Nicholas Hoult iz simpatičnog Warm Bodies, ovdje kao Immortanov lovac spreman da pogine za ubojstvo Furiouse) naziva Mad Maxa na početku filma kada mu služi kao transfuzijsko tijelo za zdravu krv ili njegove sugestivne, ili pak neverbalne Maxove geste kasnije kada Nux gubi smisao svog života. Na kraju dana, u jednom filmu reinvencijom dobivamo heroja koji će nas pratiti i sasvim novu heroinu koja će nas osvojiti. S druge strane, za razliku od bjegunaca, potjerivači su relativno jednostavni, plošni likovi, uključujući i Immortan Joea. Daleko od toga da nisu upečatljivi, baš suprotno, doista djeluju kao vođe koje se ne zajebavaju i nije moguće ne zapamtiti ih, ali film brzo ukloni fokus s njihovih izražajnosti kao likova, te ih na neki način pretvori u platformu za učenje o svijetu u kojem se potjera odvija.

a3

Budući da je toliko snage odnosa usložnjeno u atipičnim metodama komunikacije, uopće me ne iznenađuje da mnogima, priučenima dobiti razvoj likova „iz rečenica“, pored frontalnog panela eksplozija izmiče bogat rad glumaca, a pogotovo Toma Hardyja, koji je ovoga puta nekakva neobična kombinacija Forresta Bonduranta iz Lawless (2012), Banea iz Dark Knight Rises (2012) i Tommyja iz Warrior (2011). S druge strane, ovih 1/10 koji nedostaje do savršenstva otprilike se nalazi na istom području: filmu ipak nedostaje ponešto vremena da nam približi emociju velikih prekretnica, kao što nam nije dao vremena da u sceni osjetimo nešto što nam se nekako čini logičnim za osjetiti (i što je djelomično pogonjeno glazbenom pratnjom). Stoga je Fury Road izveden dvosjeklo: s jedne strane bogat razvojem odnosa koji bi nam mogao puno značiti, s druge nas strane neki veći događaji – bitna mjesta strasti – neće “udesiti”. Pritom bih ovdje također pripomenuo da film ima ponešto atipičnu decibelažu i zasićenost kanala za govor, pa se mnoge lajne dijaloga čine “prilijepljenim” na film, kao da su čitane u mikrofon naknadno, što je zaista neobično za film iz 2015. godine. Alternativan odgovor jest da su loše glumili izgovor rečenica. U oba slučaja mnogi relevantni trenuci, mnoge rečenice od tih malo što ih ima, izgledaju pomalo umjetno, čak i pored sve izražajnosti koju nam likovi daju tijelima i licima.

Zaključno, Fury Road za deset koplja dere sve što je ove godine izašlo i još poprilično toga iz protekle dekade, a posebno me oduševljava činjenica da su grupacije i pojedinci, mnogi od njih antifeministi, mnogi od njih mladi ljudi, počeli drobiti gluposti o tome kako je film protiv muškaraca i da ga treba bojkotirati jer je oskvrnuo “akcijski film”. Ima li bolji šlag na torti nego kad film iskrene intencije uvrijedi aktivističke mase i razmaženu deriščad infantilnih stavova?  Uz srdačnu preporuku i još malo topline: poslušajte ovu autentičnu simfoniju razaranja. Posvjedočite me!

15 komentara za “Mad Max: Fury Road

  • Tomo says:

    5+ za tekst, vidi se da si oduševljen filmom.
    Meni je, pak, film bio teško razočaranje, “…počevši od ignoriranja Mad Maxa kao protagonista filma…”, baš to je i najveći problem cijelog filma. Mogao se najnormalnije zvati samo “Fury road”, zašto nazvati film po liku kojeg će se ignorirati, (Ono na kraju s njegovim imenom mi je bilo nekak forsirano, uopće se nije uklapalo). Ne spadam u ovu grupu ljudi iz zadnjeg odlomka, prije bih rekao da spadam u grupu koja je odrasla na starim Maxovima i očekivala onaj neki duh tih starijih filmova. Čak i ta tehnička strana filma dosadi već nakon prvog sudara, već neko vrijeme filmaši zasićeni kompjuterskim efektima se okreću praktičnim trikovima, pa to i nije neka novost.
    Ja sam ga doživio kao najobičniji akcić za ubit subotu navečer.
    Ovo je film za novu generaciju klinaca koji vjerojatno nisu ni čuli za starije filmove, a gledanje ičega ispod 2000. im predstavlja muku i jad. Meni uvijek ostaje Drumski Ratnik.

  • Gjuro says:

    Akcijske scene su stvarno spektakularne, ali mijenjao bih ih za išta što nalikuje priči.

  • nikola says:

    Film je po meni savrsenstvo ovog danasnjeg modernog doba pretjeranih sf efekata i sve vise “animiranih” filmova gdje glumci neznaju ni sta glume…mad max je odlicno osmisljen spoj dobrih starih i novih filmova ma jednostavno sve od pocetka do kraja po meni je predobro napravljeno i uzivao sam od prve sekunde do zadnje skoro pa nisam ni trepnio da mi nebi sta promaklo ali na zalost ima jednu malu manu sto je vjerovatno mnogima velika mana je bas to sto sami film skoro pa nema veze sa glavnim likom po kojem se film i zove. Jako puno mi fali maxove radnje, price karaktera, samostalnih scena da se ipak vidi kako je upravo film koji se zove po njemu i po uzoru na starog maxa njegov film njegova prica..po meni film bi se trebao zvati pobjesnjala Furiousa koja ima puno znacajniju ulogu od samoga Maxa…no unatoc svemu tome film je remek djelo jedva cekam da ga pogledam opet a za malo filmova to danas mogu reci

  • medeni says:

    a majketi’issove koji je ovo kurac? ovo je filmska kritika? jebote onaj tko ti pero dade! ma volim ovaj film ali nema veze s ovim majmunarijama sta je ovi odi izasrao. sta je boga’t ovo? odi na youporn i istresi se vise a i mani se filmske kritike. nije to za tebe sinko.

  • drago says:

    ovo je onaj lik šta je da 10 za miss violence hahaha

  • DS says:

    @ Tomo:

    Iznio si tri prigovora, pa cu nastojati ukratko predloziti sljedece:

    1) “ovo je film za novu generaciju klinaca koji vjerojatno nisu culi za starije filmove”. Recimo imdb ima ocjenu 8,8. Od 80,000 glasaca na IMDB, nesto ispod 50,000 otpada na dob 18-29, i preko 20,000 otpada na dob 30-44; te dvije grupacije daju prevagu gornjoj ocjeni. Slicne statistike vrijede za rotten i metacritic. Ako su tebi svi od 18. do 44. godine neki novi klinci, onda nesto nije u redu s percepcijom, a film zbog toga pati.

    2) “ocekivala duh starijih filmova” Mogu shvatiti da si htio gledati nesto novo/staro, pa da te to razocaralo na osobnoj razini, samo bih ovdje pripomenuo da to ne cini film losim.

    @ tomo i nikola:

    Mislim da smo tu cinjenicu svi primijetili i to veoma brzo. Medutim, zakljucio sam da je to bio inteligentan potez. Mad Max je apsolutno kljucan za cjelokupnu pricu, dok je istovremeno “u drugom planu”, film je njegov, dok daje prostora ostatku svijeta, i ono najbolje: ne da se nacelno ustanoviti je li to epizodni film, nastavak ili reboot. Iako mi je “falio” u filmu, cinjenicu da film nije eksploatirao lika, stovise, da mu je dao malo misterioznosti, sam pozdravio.

  • sherminator says:

    Samo me zanima jedna stvar, jeli ga dobro pogledati u 3d-u I jeli to potrebno da bi se uopce dozivio u svom punom kapacitetu, traze li akcijske scene dubinu 3d-a ili je sasvim dovoljno ga pogledati u 2d. Hvala

  • DS says:

    DS: mislim da je super za IMAX i to mi je tek druga preporuka za IMAX osim filma Gravity. Sam 3D, pa, postoji par blesavih kadrova koji su bas napravljeni za 3D, valjda da i Miller malo

  • DS says:

    DS: mislim da je super za IMAX i to mi je tek druga preporuka za IMAX osim filma Gravity. Sam 3D, pa, postoji par blesavih kadrova koji su bas napravljeni za 3D, valjda da i Miller malo osjeti magiju, inace ne bih isao na 3D, previse te dimenzije oduzimaju energije oku pored silnih detalja koji su u filmu. Ali IMAX, mislim da bi to bilo ok iskustvo, iako, nota bene, ne podrzavam cijenu karata.

  • sherminator says:

    Tako sam I mislio. Znaci 2d it is

  • scratch says:

    Ja se potpuno slažem sa ocijenom, s tim da je meni devetka samo radi Toma Hardya. Teško je zamijeniti Mela, jednostavno nema onu ludost u očima. Ne kažem da je odglumio loše, nego mi jednostavno nešto ne štima. A da ne govorim koliko se pogubio sa naglaskom i interpretacijom. U jednom momentu nisam znao da li je Bane ili Max. A tu dolazim do nasnimljenog govora. Mislim da je to posveta jedinici, i nasnimljenim govorom za amerikance jer oni kao nebi prihvatili australski naglasak…
    Sve u svemu film će postati s vremenom kultni, a Hardy ima još tri prilike, i ne sumnjam da će biti odličan jednom kad se navikne na Maxa.

  • Gala says:

    Čim sam vidio ocjenu, znao sam da to mora biti DS-ova recenzija.

    Sama ocjena filma se vrlo lako da izvući iz toga što sam film zaboravio nakon 5 minuta od izlaska iz kina, dok scene iz originala još i dan danas sanjam.

    Inače ocjena od 9 služi za remek djela, a ne ovakva sranja u rangu transformersa.

  • Anonymous says:

    8/10

    Nije Mad Max – film se mogao zvati samo Fury road i sve bi bilo ok. Sve u svemu jako dobro!

  • DS says:

    @ Gala:

    Ako si ti film zaboravio nakon pet minuta, onda smo svi ostali prisiljeni složiti oko devetke. To nam je nepobitan dokaz iz treće ruke.

  • Srki says:

    ubjedljivo najlosiji film koji sam odgledao u poslednje vrijeme. pun jeftinih milion puta vidjenih trikova. tipican amerciku bullshit, na kvadrat! kako ovome filmu neko moze dati prelaznu ocjenu, a da ne kompromituje svoje “znanje” o filmskoj umjetnosti, nije mi jasno! cista jedninica za umjestnost, pricu i originalnost, a koja ocjena vise za efekte.

Leave a Reply

Your email address will not be published.