Macbeth

[J. Kurzel, UK/Franc./SAD, 113 min, 2015.]

7

REŽIJA

Justin Kurzel

SCENARIJ

Jacob Koskoff, Michael Lesslie, Todd Louiso

GLUME

Michael Fassbender, Marion Cotillard, Paddy Considine, David Thewlis

SAŽETAK

Ovo čitanje 'Macbetha' u konačnici je zanimljiv i prilično dobar film kojemu nešto ipak fali da bi bio odličan.

7,9

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

S “Bardom” treba biti pažljiv. Nije u pitanju samo plodan dramski pisac koji je zbog globalne dominacije engleskog jezika postao temeljnim temeljem književnosti, drame i teatra, nego je njegov status bio zacementiran još prije uspostavljanja globalne anglofonije. Shakespeare itekako utječe na formiranje pisaca, glumaca i redatelja i dan-danas i njega treba znati pročitati. To posebno važi za poznate, u raznim situacijama, medijima i vremenima čitane drame, a “Škotski komad” je svakako jedna od njih.

Pustimo sad praznovjerje i naklapanja o glumačkom prokletstvu, štos s Macbethom je što je vanvremenski, odnosno svevremenski, i spada među mračnija i kompleksnija djela ovog velikana. Zbog toga je uvijek aktualan i primamljiv autorima. Štos je prije svega u čitanju – treba naći pravu mjeru između klasike i inovacije, prilagoditi mediju i kontekstu mjesta i vremena, a pritom ne biti arogantan i gord. Najnovije čitanje ne dolazi samo s literarnim i teatarskim bagažom, nego i s filmskim: Macbetha su čitali i Orson Welles i Roman Polanski.

1

Justinu Kurzelu treba odati priznanje da se prihvatio nečega što bi uplašilo i veće filmske autore. Kurzel se po reputaciji ne može usporediti s velikanima poput Wellesa i Polanskog, sa svojim jednim (ali vrijednim) dugometražnim filmom The Snowtown Murders (2011), jednim kratkim te učešćem u australskom omnibusu The Turning (2013) u najboljem je slučaju “dečko koji obećava”. Reputacija scenarističkog tima još je upitnija: radi se tu o ljudima kojima je ovo prvi ili drugi “credit” glede scenarija.

Situacija je, dakle, kompleksna, ali ne i beznadna, i Kurzel sa svojim timom scenarista zadatka se hvata hrabro. Prvo treba razumjeti komad i medij na koji se prenosi, urediti dramski narativ u nešto što bi moglo biti sinematično. Treba pogoditi ton filma, razumjeti vizualnu komponentu i zvučnu podlogu. Treba očuvati tekst, posebno replike koje će svaki glumac na akademiji ponoviti dok mu ne izađu na nos. Treba izabrati prave glumce za uloge. Izmjene u tekstu i autorska sloboda u čitanju su legitimne, ponegdje neophodne, ali rizične. Konačni produkt mora biti nešto što će biti zanimljivo i pasioniranim proučavateljima djela i nekome kome je ovo prvi susret. Srećom, Kurzel i ekipa uglavnom pogađaju i rade sasvim pristojan posao.

3

Ton filma, određen vizualima, lokacijama i zvučnom podlogom, potpuno je u skladu s tekstom i može se nazvati primjerom visceralne kinematografije. Britanske goleti, blato i krv snimljeni u “widescreen” formatu popraćeni su zloslutnim “soundtrackom” redateljevog brata Jeda uglavnom na gudačima i ambijentalnim zvukovima. Macbeth s te strane u sjećanje priziva slično krvav, mada eliptičniji i visceralniji Refnov ep Valhalla Rising.

Što se glumaca tiče, za Michaela Fassbendera moglo se pretpostaviti da će mu naslovna uloga dobro ležati. Kroz svoju suradnju sa Steveom McQueenom, posebno na prva dva filma, glumac je dokazao da se zna nositi s kompleksnim likovima koje more moralne dileme, pa mu Macbeth, njegovi izbori i odnos do sudbine stoje kao saliveni. Marion Cotillard se, s druge strane, u svojoj mekoći i nježnosti, čini kao potpuno pogrešan izbor za manipulativnu Lady Macbeth, ali tu na scenu stupaju autorske slobode i redefinicija lika, pa je u konačnici ona više nego solidna u svojoj ponešto izmjenjenoj ulozi. Paddy Considine je isto odličan kao Banquo, kao i glumci u epizodnim ulogama koji imaju svaki svoj momenat.

2

Primjećujete da oklijevam s iznošenjem radnje filma i za to ima nekoliko razloga. U kratkim crtama, radnja ne odstupa mnogo od fabule komada. Škotski vojskovođa u srednjovjekovnom građanskom ratu Macbeth dobiva proročanstvo od triju vještica da će ubrzo postati earl (odnosno thane), a kasnije i kralj, a njegov vjerni prijatelj Banquo neće biti kralj, ali će začeti kraljevsku lozu. Kako se nakon trijumfa stvari odvijaju po proročanstvu, Macbeth na nagovor svoje žene odlučuje ubrzati stvar, pa tako postaje kralj. To mu neće donijeti sreću, naprotiv, to ga vodi u ludilo i paranoju, pa vlada kao tiranin. Naravno, postoji i drugi dio proročanstva koji on pokušava po svaku cijenu izbjeći, ali pitanje je hoće li i koliko će dugo moći…

Radnja je sama po sebi poznata, ali se u današnjem svijetu može iščitati jednako dobro kao u srednjovjekovnoj Škotskoj, gdje je smeštena, u renesansnoj Britaniji, kada je drama napisana, ili danas, kada na svijetu još uvijek postoje diktatori i uzurpatori, s mesijanskim kompleksima ili bez njih, blatantni i manipulativni. Njezino iznošenje nisam odlagao toliko zbog poznatosti, koliko je to plod stava da ova i ovakva ekranizacija možda nije idealna polazna točka za upoznavanje sa svevremenskim komadom majstora drame.

Iako ovaj Macbeth nije loš film i sasvim je legitiman kao novo, suvremeno čitanje poznatog djela, on je daleko od savršenog. Ne bih nedvosmisleno rekao da su Kurzel i saradnici zagrizli više nego što mogu progutati, ali posezanje za pretencioznim rješenjima naročito prema kraju filma možda govore u prilog tome. Dovođenje u kontekst visceralne kinematografije je u redu, ali se senzacija neumitno troši za blizu dva sata koliko film traje. Koncept ludila i paranoje svake nelegitimne, uzurpatorske vlasti je intrigantan, ali ovdje se nije išlo u dubinu. Odlični glumci jako popravljaju utisak i ovo čitanje Macbetha je u konačnici zanimljiv i prilično dobar film, ali čini se da mu je nešto falilo da bi bio odličan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.