Ludo srce

Piše: Vanja

Ludo srce (Crazy Heart, 2009./2010.)

Redatelj: Scott Cooper

Glume: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall

Ovo nije priča o Dudeu, iako lik u nekim segmentima nije mnogo drugačiji, samo je malo – stariji. Moram priznati da je Crazy Heart bio valjda zadnji kupe u vlaku da već isprofanirana Akademija oda priznanje Jeffu Bridgesu, čovjeku koji je utjelovio „Dudea“. Ovaj već šezdesetogodišnji šarmantni hohštapler koji stari poput vina, izvrsni psiholog Mark Powell iz K-Paxa, legendarni Dude, pokvareni, nezamjenjivi Obadiah Stane iz Ironmana, lud u maleckoj ulozi Billa Djanga u The Men Who Stares At Goats ili genijalni, mega-sporedni ali moćni Clayton Haring u How to Lose Friends and Allienate People (jedan jako fin i jako podcijenjen film), natjerao je mase ljudi da se zapitaju, čime je toliko naljutio Akademiju, pa da nikad nije uspio dobiti slavnu, već toliko ofucanu figuricu. No, u svijetu filma, Akademija i njen kipić su nešto, za što čuju svi, dok su mnoga druga, kudikamo jača priznanja, ipak rezervirana za istinske filmofile, koji ne posjećuju kina isključivo zbog broja nominacija ili dobijenih Oscara. No, Crazy Heart je film koji je topao i mek, film u kojem su ljudi onakvi kakvi jesu i u kojem Bad Blake stoji kao oličenje mnogih potrošenih zvijezda, urbanih kauboja i posljednjih Mohikanaca, Bad Blake, čijim venama struji topli country i iz čije gitare se cijede riječi dugih, usamljenih cesta američkoga Zapada. Ako ovo vuče na patetiku, vjerujte – nije, a vjerujem da će se s tim složiti i oni koji su pogledali film.

Od samoga starta, u drugom filmu ili na drugom mjestu, deplasirana bi uvodna scena svima poznatog stijenja crveno-ciglaste boje i besprijekorno plavog neba nad planinskim vijencima bila čisti klišej. U Ludom srcu, to je logičan uvod u istinski jednostavnu ljudsku priču, pošteđenu ikakvog moraliziranja ali i isfrustrirane želje da se od toga pošto–poto napravi nekakav… hit. Smiren i usporen ritam već zaboravljene pjesme utapa se u krajolik onako meko, kako valjda samo whiskey klizi grlom ostarjelog trubadura, postajući jedno s glasom, notom i tugom usamljenog kauboja. Zagonetan i donekle mračan, Bad Blake je klasični propali junak, već uzgojenog stomaka i valjda rođen sa čašom žestice boje ćilibara u ruci. To je Bad, s kojim se poistovjećujemo od prve minute filma i iskreno i nepokolebljivo stojimo na njegovoj strani.

Neosjetno dokližemo u već uspavan i od Boga zaboravljen gradić na samom rubu pustinje, završivši – a gdje drugo, no u kuglani? Scena za tamošnjim šankom malo koga neće podsjetiti na scenu iz Lebowskog i pogled preko ruba sunčanica… “Fucking bowling alley…“, no ne zato što on ne voli kuglanje, no jer je spao na gaže u „ž“ klubovima, kuglanama i valjda je jedino dom za stare mjesto gdje nije pokušao zaraditi kintu. Ovakav uvod može predstavljati veliki aplauz još većem Dudeu iz 1998.g., koji je, složit će se mnogi, vjerojatno Bridgesovo najjače ostvarenje. Lik Bad Blakea se jednostavno ne može tek tako otresti Dudea, a ne može ni Jeff. Ne govori nam to da je Bad Blake lošija uloga, nikako. Drugačija jest, u segmentu u kojem je usamljeni kauboj čovjek koji nije nikad savladao nevjerojatnu lakoću ljubavi prema životu, ali i sebi, onu lakoću življenja koja je okarakterizirala vječnog Dudea kao stil života i ponašanja. No, Bad Blakeu je kuglana pokazatelj, kako je nisko pao.

Prvijenac Scotta Coopera, urađen po romanu Thomasa Cobba, baca nas usred Badove turneje po krčmama i zaboravljenim mjestašcima američkog Jugozapada. (Pišem ovo velikim slovom, jer mi se čini da je to u ovom filmu više… stanje duha, a ne geografski pojam, a u biti je sad već svejedno). Nekad slavni no već alkoholom potrošeni, užasno šarmantni loner duge sijede kose i ne-baš-tako-sređene brade ima soft spot, no to nije White Russian, nego McClure whiskey. U nizu boca i brandova, njegov miljenik je očito među najskupljima, jer se premišlja, uzeti ga ili ne. Gotovo boli scena kad ga vlasnik dućana prepozna, pokloni mu bocu i zamoli neka na koncertu u čast njegove supruge otpjeva omiljenu joj pjesmu. Cigaretu ne vadi iz usta i budi se obučen (poluobučen, radije, kakav i hoda i živi, s pepeljarom na prsima i bocom u ruci), nesvjestan u trenu gdje je, a možda i tko je. Polupijan no više izderan životom, koncert jedva da izvede kako spada, trči iza pozornice, povraća u „back alley“ (uvijek su me oduševljavale te back alleys, u kojima ljudi imaju priliku obaviti tako neugodne stvari, povratiti, pobjeći, ubiti na neviđeno..).

Bad Blake „used to be somebody“, ali to više očito nije. Melankolija same pjesme je nešto što čovjek prirodno veže uz takve barove, no vrlo lako i uz Bridgesa, koji je valjda, kroz godine odlaska po (nažalost) neudijeljene nagrade, vidio sve pa još i malo povrh toga. Teško ga je razdvojiti od istinskog glazbenika kojeg utjelovljuje, onako supijan, zaljuljan i smotan. No kad note krenu, pjesmu znate iako ju slušate po prvi put – ne, za ovu pomislite da ste je slušali cijelog života. Glazba općenito je jako dobro urađena (na radost onih kojima country glazba nije ispod časti) a koju Bridges upotpunjuje gotovo savršeno, promuklim no pitomim glasom, koji je natopljenim whiskeyem i ožežen cigaretama.

“Son, I’ve played sick, drunk, divorced, and on the run. Bad Blake hasn’t missed a goddamn show in his whole fucking life.”

Za glazbu zadužen i zaslužan T Bone Burnett je, uz Ryana Binghama i pokojnog Stephena Brutona, dušu teksaškog countryja (preminuo od raka po samom svršetku snimanja, njemu je, u konačnici, film i posvećen), čini se, pjesme pisao ne samo Bad Blakeu, kojeg utjelovljuje Jeff Bridges, nego i samome dragom mi glumcu.  Naizmjenično skakutavi i melankolični rifovi, nježnje balade jednostavnih i catchy tekstova, vrijedni su slušanja i mimo filma. Neobičan štih ovog filma je taj, što gledatelj cijelu štoriju promatra kao niz logičnih, vrijednih i suptilno emocijama natopljenih scena, od kojih neke stvaraju gvalju u grlu. Ovaj je film otpjevan bez ijedne pogrešne note. Ako i naiđete na koju, sasvim ju je lako preskočiti.

Uvođenje lokalne novinarke i samohrane mame Jean Craddock (Maggie Gyllenhaal) je sasvim … očekivano, zapravo ne, ali onda – da. Logično je da će se Bad u baru negdje u Santa nečemu zakačiti za već etabliranu postariju fanfaru koja ga vjerojatno sluša cijeli život, no putevi mu se križaju s Jean, njenim četverogodišnjim sinom Buddyjem, kojem peče kolače i nehotice vraća sam sebi ono, što je sam od sebe i uzeo (svoga sina, kojeg ne poznaje, svoju suprugu, koju je ostavio… jer show business je cool dok traje, no znamo da većina to shvati kasno… reče Bill Nighy u „Love Actually“, „When I was young, I was foolish and greedy. Now I’m only wrinkled and old…“ ). Otkud upade ova usporedba, no, skužajte. Prejaka scena gdje Jean ulijeće u njegovu sobu i zatekne ga poluodjevenog, rastrbanog, raspasanog, no prije svega – usamljenog nad hotelskom večerom s neizbježnim blizankama – bocom i cigaretom, neizbježno govori da im slijedi jaka vibra, što je na prvu loptu ponešto neočekivano, ali je u konačnici ispalo skroz dobro. Uz svježu, priprostu Jean iz Walk-About-Creeka, njegova soba izgleda trošnije nego li stari Jugo parkiran pokraj najnovijeg… ne znam, zamislite si koja vam je pila naj. Tako. No upravo njena otvorenost i zanimanje su kudikamo neočekivaniji od interesa starog, nepospremljenog i vjerojatno užeglog jarca, ali i to filmu daje čar. Ona jest premlada, ona jest prevelik kontrast, no… i Gyllenhaal i Bridges su svoje odradili do mjere koja njihovu vezu čini tako bezazlenom i iskrenom čak i kad nam se (u početku) čini zbilja čudnom. (Nakratko se moram osvrnuti na Maggie – meni zbilja jedna od dragih glumica, čini mi se sve se previše „snebiva“ ili je tako trebalo biti, sva nasmijana, dobroćudna, široka srca? Dosta uredno i sve, ali pomalo – neuvjerljivo, no svejedno, pored Bridgesa se ne primjeti mnogo.)

Iako opečena životom, Joan pušta ofucanog, alkoholiziranog trubadura u svoj život, pokušavajući mu pomoći sklopiti novi početak iz kockica koje joj škrto dijeli, pokušavajući mu udahnuti nešto od istinske karizme, koju sam Bad vješto skriva. Čudno nam je kad dozvoli da Bad čuva četvorogodišnjeg Buddyja i naravno da svi iščekujemo da će dijete pasti s ljuljačke, tobogana, makar koljeno okrznuti. Ali Bad se trudi, iako se debelo ljulja između želje za gutljajem, koji valjda samo njemu glas čini bolji no što jest, a njega – onim što je postao.

Bridges je uspio iznijeti naoko jednostavan, no dosta slojevit lik vremešnog, potrošenog negdašnjeg pustolova i zvijedu, prgavog no iznutra mekog i željnog ljubavi oko sebe, teškoga daha od previše cigareta i naviklog na život koji se zove mamurluk. Od pića i od života. On je kompliciran, ali je istodobno samo čovjek, mi navijamo za njega cijelo vrijeme, čak i kad nam se učini da će ponovno… skrenuti krivom uličicom. Spremni smo mu oprostiti. Priznajem, iz kakvog-takvog iskustva, (ili se radi o čistom poštovanju prema Jeffu), malo tko je sposoban iznijeti takvu suptilnu kombinaciju životnosti, grubosti i ranjivosti u svom gotovo besciljnom preživljavanju iz dana u dan, od gaže do gaže.

Jedva pristavši (zbog manjka novca, ne zbog stare slave) otvoriti koncert mladoj zvijezdi, kojem je mentor bio i prve ga akorde naučio (Colin Farrell je izvrsno sjeo u svoj komadić filma), izderava se na menadžera, gdje smo u prigodi čuti dobru staru priču o iskorištenosti, nepoštivanju i izigranom prijateljstvu. Tommy zapravo i nije tako loš kako nam ga Bad predstavi – on samo zna svoju slavu i godine unovčiti, ono što je Bad propustio napraviti kad je bilo vrijeme. Ništa lošiji od Jeffa kad je u pitanju nešvilsko zavijanje, Colin je pokazao da ima i glasa, a i glasnica da potegne k’o pravi country kraljević smiješnog repića, u ulozi koja mu je (na moje iznenađenje i radost) odlično uspjela.

Scena u kojoj na velikom koncertu Farrell ulijeće kao prateći duet Jeffu je izvrsna, na pozornici izgledaju kao stari i mladi bik, koji se istodobno i mrze i vole, predstavljajući neminovnu smjenu generacija, težnji, načina promocije, života. Dok Bad Blake živi tako kako živi jer je bio „bad“, on živi za glazbu. Živi i Tommy, dakako, ali njegovi dolari su nekako zeleniji, osjeti se to. Svejedno, njihova vibra i veze iz nekih dalekih vremena, jači su no između Jeffa i Maggie, ali na neki lijepi, otac-sin način, dok im se glasovi predobro stapaju kao … whiskey i soda, valjda. Dok se zajedno gule pred publikom i izvlače tonove izuzetno harmonično – za Jeffa znamo da je glumac koji je sposoban za takvo nešto, tako da Farrell tu priredi jedno jako fino iznenađenje. Očito je kako In Brugges nije jedini film u kojem je pokazao jedno sasvim drugo lice.

Sam sa svojim demonima kroz cijeli Crazy Heart, Jeff kroz Bada (ili obratno) iznosi ipak cijeli film, s gotovo neprimjetnim zapletima i pristojnim raspletima, bez muke, bez … glume? Prepoznatljivi pogled preko ruba sunčanih naočala i odmicanje papirića s kojeg čita daje nam samo jednog starijeg Dudea, koji je zaboravio nepodnošljivu lakoću življenja i sasuo malo previše začina u svoj jutarnji napitak.

Kako rekoh na početku, prekrasni pejsaži Novog Meksika su jednostavno sastavni dio ovakvog filma i ovakvoga Bridgesa, otjelovljenja usamljenog i potrošenog čovjeka koji je u životu očito često imao sve, a da bi ikad išta od toga uspio istinski cijeniti, osim glazbe – dok nije postalo kasno. Puste ceste, kržljavi grmići i sasušena trava, usamljena govornica, koja mu je, osim njegove Betty (automobila), jedino radno mjesto (da… zaboravila sam ga izvaljenog na krevetu, ponosno otkrivene trbušine, u gaćama i potkošulji…) jednostavno su mjesta, koja su se rodila za ovakvog lika i ovakav film. Široka je cesta, ali Bad je na njoj sam. Predjeli su zastrašujuće lijepi (iako poznati iz tisuću filmova), nježni no istodobno surovo pokazujući što je i tko je čovjek na velikom platnu prirode.

U ovom filmu čovjek mora voljeti country (barem dok gleda) i mora voljeti Bada i navijati za njegov posljednji uspjeh. Njegove teške spoznaje i iskupljenje kroz „AA“ korake, uz nenametljivu, ali izvrsnu glumu Roberta Duvalla (Wayne), starca koji je već i prije njega prošao sito i rešeto, na momente dovode film u klišej (zaboga, postoji li u zbilji takav lik, a da nije sve, što Bad u ovom filmu jest? Ne.).

Crazy Heart ne daje isprike čovjeku jer je umoran, jer je pijanica i jer je (opet) napravio (još jednu veliku) pogrešku. Ovaj film ne nagrađuje glavnog protagonistu jer je „glavni“ i jer to „tako treba“. Nagrađuje gledatelja onako kako ga je nagradio Bridges, besprijekorno, toplo i svim svojim ludim srcem, pokazujući kako život tako lako može biti lijep, no, isto tako, koliko je truda potrebno i žrtve, koliko je potrebno uložiti u sebe, da bi se održao i zadržao ljude – oko sebe.

Ovaj film mi je bio nevjerojatno lijep kad sam ga pogledala prvi put. Sjećam se da sam rekla kako se nadam da Akademija neće i ovaj put čekati da Dude toliko ostari, pa da mu kao crkavicu za mirovinu daju kipića za životno djelo. Topla preporuka.

5 komentara za “Ludo srce

  • Jelena Djurdjic says:

    Jedna nepretenciozna i laka stvar, ako voliš country muziku onda još i duplo štima…nažalost ja je ne volim pa mogu samo reći – jedna nepretenciozna i laka stvar

  • maxima says:

    ajme :=) onda ti ni “I Walk the Line” nije … Nešto :) … Anyway… Barem tu znamo, o ukusima i bojama… 😉

  • Marin Mihalj says:

    Jao, jao, Jelena, ne voliš country. :(

  • Jelena Djurdjic says:

    QQ 😀

    Ne volim, kriva sam

    p.s.
    Maxima druga je stvar Johnny Cash, ili pak Bob Dylan

  • maxima says:

    A je li 😀 Dobro 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.