Lovelace (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Lovelace (2013., 92 min.)

Redatelji: Rob Epstein, Jeffrey Friedman

Scenarist: Andy Bellin

Glume: Amanda Seyfried, Peter Sarsgaard, Sharon Stone, Robert Patrick, Juno Temple, Chris Noth, Bobby Canavale, Hank Azaria, Adam Brody, James Franco, Debi Mazar

Ocjena: 4/10

 

Lovelace prati kraći period u živote prve blue filmske zvijezde Linde Lovelace, od trenutka otkrivanja svoje seksualnosti pa sve do njenog konačnog izlaza iz porno industrije u kojoj je bila svega 17 dana.

Premda je na neki način proslavila industriju koja je po svojoj esenciji naglašeno lažna i orijentirana prema fantazijama, prava priča Linde Lovelace (Amanda Seyfried) je ustvari vrlo tužna. Sama Linda je u svojoj esenciji vrlo pasivan lik, koji se tijekom razvoja priče pretvori u klasičnu žrtvu i objekt koji njezin vrlo nasilni i psihozama sklon muž Chuck Traynor (Peter Sarsgaard) koristi za svoju dobit, kako fizičku, tako i monetarnu.

Taj odnos čini okosnicu radnje filma Lovelace, a ujedno je i glavni problem filma. Naime, narativ filma je poprilično čudno organiziran, gdje film počinje efektivno s krajem pa kroz retrospekciju saznajemo što se sve dogodilo Lindi u periodu vremena od upoznavanja Chucka pa sve do snimanja filma Deep Throat. Međutim, nakon toga se ne vraćamo u sadašnjost već se vraćamo u malo bližu prošlost te iz nje putujemo u još jednu retrospekciju koja je ovaj puta pripovijedana iz Lindine perspektive. Ovo vrlo nezgrapno rješenje u prevelikoj mjeri indicira da će priča koju ćemo vidjeti tragična premda sam, s obzirom na sve, a ne znajući nikakve detalje i njezine biografije, pretpostavio da film neće biti lagan i na kraju i nije bio.

Sam film je obilježen dobrom i izvrsnom glumom, gdje naravno najviše pokazuje mlada Amanda Seyfried kao naslovna junakinja. Lindinu pasivnost i naivnost savršeno utjelovljuje, a njenu generalnu nelagodu u scenama koje ima s Peterom Sarsgaardom, možete osjetiti odmah budući da su te scene gotovo uvijek obilježene njegovim, svakom scenom sve intenzivnijim mentalnim i fizičkim zlostavljanjem. Uz njih dvoje koji čine okosnicu glumačke ekipe, ostatak glumačke ekipe je podjednako dobar i svakako predstavlja jednu od ipak rijetkih svijetlih točaka ovog filma.

Upravo golema plejada likova koji se u ovom filmu pojavljuju doprinijela je gomilanju figurativno rečeno „2-scenskih likova“. Mnogi od tih likova se ipak i pojavljuju u više od dvije scene, međutim ta rascjepkanost i ogromna količina čine te likove u neku ruku viškom jer ih nema dovoljno da bi se njihova prisutnost u Lindinom životu do kraja istražila. Tako se u filmu npr. pojavljuje i Hugh Hefner (James Franco), ali u svega nekoliko scena i takva uloga nikako ne pomaže etabliranju čvrstog narativa kojemu vrlo čudan odnos s kronologijom nipošto ne pomaže.

Ruku pod ruku s kronološkim problemima filma idu i oni sadržajni, jer film s obzirom na relativno dug period koji pokriva ima zapravo vrlo malo događaja kojima posvećuje pažnju. Izuzev ključnih događaja koji su prikazani vrlo šturo, u filmu ne postoji oni momenti karakternog razvitka i produbljivanja koji su skriveni ispod površine. Film sve prikazuje točno onakvim kakvo je, međutim to šteti priči jer je sve tako vrlo tupo te pojedini događaji koji bi zahtijevali dodatno pojašnjenje jednostavno ga ne dobiju. Ono što je prisutno u filmu i što može nakon određenog trenutka smetati gledatelja je opetovano skidanje Amande Seyfried, često bez dramatske važnosti i redateljskog opravdanja. Gledatelj u tim slučajevima dobije dojam da su takve scene u filmu isključivo zato da se glumica što je više moguće distancira od svog dosadašnjeg percipiranog imidža koji ima u Hollywoodu. Scene djeluju vrlo eksploatacijski, ali ne na način koji bi u ovakvom filmu bio konceptualno jasan i/ili promišljen, već samo jeftin i neukusan.

Vizualni identitet filma također je vrlo neujednačen te je prvenstveno žrtva današnjeg pseudo-realističnog stila pomiješanog s CGI-em (jer film nema dovoljno velik budžet). Rad kamere ovdje prednjači jer u filmu vidimo barem 3 različita načina snimanja, a da za te vidljive razlike nema razloga. Film u početku vrlo kvalitetno koristi zrnatu fotografiju koja je bila prisutna u 70-im godinama prošlog stoljeća, međutim taj stil se tijekom samog filma u nekoliko navrata napušta i tako čini cijeli vizualni pejsaž nedorađenim i sklepanim. U tom moru različitih stilova konzistentan je jedino produkcijski dizajn i tu poglavito mislim na kostime koji su izvrsni. Sve trademarkove 70ih i ranih 80ih možete vidjeti, od visoko strukiranog jeansa, preko platformiranih cipela, zvonci i te svih vrsti ludih frizura, koje iz današnje perspektive izgledaju gotovo pa izvanzemaljske.

U moru neadekvatnosti ovog filma, režija se više nego dobro uklapa, a redatelji filma (da dobro ste pročitali, dvije osobe su ovo režirale) nisu niti jedan od potencijalnih tema i motiva posebno naglasili niti pokazali na način koji bi gledatelju sugerirao da se išta događa ispod površine ove zanimljive, ali loše implementirane priče. Kadriranje je vrlo obično i neinventivno, ali prije svega vrlo plošno i dosadno. Film je tematski vrlo površan te se fokusira na Lindinu naivnost i pasivnost te na psihoze njenog dečka i kasnijeg muža Chuck Traynora. Međutim taj odnos, premda kompleksan (da se naslutiti premda nije u filmu na takav način pokazano), u filmu je sveden na njegovo iživljavanje na Lindi i na korištenje nje kako bi došao do potrebnih količina novaca za ispoljavanje svojih trenutnih želja. Da nije tako površno napravljen, lik Traynora bi bio zanimljiviji za promatrati i uz dodatnu razradu Lindine osobnosti, njih dvoje su mogli činiti jedan od pamtljivijih filmskih dvojaca u posljednjih nekoliko godina. Ovako su svedeni na rekao bih uobičajene stereotipe nasilnog muškarca i pasivne žene koja sve to trpi do određenog trenutka.

Zaključno, Lovelace jednostavno nije dobar film, premda u njemu ima elemenata koji nisu potpuni promašaj, ali nažalost jako malo. Amanda Seyfried je odlično odglumila naivnu zvijezdu (prema nekim izvorima) najprofitabilnijeg filma svih vremena, a odjel za produkcijski dizajn pobrinuo se da vizualno film izgleda autentično i to je učinjeno iznimno uspješno. Međutim, zbrčkani narativ, siromašna priča, „pješačka“ režija i površna obrada cijele tematike cementne su čizme na nogama filma i on tone. Ako vas tematika zanima i želite pravo filmsko iskustvo, film Boogie Nights Paula Thomasa Andersena neizmjerno je bolja alternativa.

8 komentara za “Lovelace (2013.)

  • E moj Damjane says:

    >„pješačka“ režija

    Ahahahahaha pa ne možeš svaki kurac prevodit doslovno sa engleskog ccc.

  • Organic_Shadow says:

    Puno živopisniji način da se nešto proglasi dosadnim, barem meni. :)

  • Deckard says:

    Mislim da nije baš adekvatno uspoređivati ovaj film s Boogie Nights. Potonjeg više zanima samo razdoblje koje prikazuje kroz oči likova, dok Lovelace sve prebacuje na lika, ostavljajući razdoblje sporednim. Inače, s napisanim se slažem, ali ne i da je način prikazivanja loš; dobro pokazuje kako se jedna strana priče može vidjeti s dvije strane, tako to obično ide. Nedostaje malo više detalja o tome kako je nastao sam film, ali, iskreno, nema se što ni pokazati jer je film imao brzu i dosta dobro financiranu produkciju.

  • Organic_Shadow says:

    Boogie Nights sam spomenuo kao alternativu, bolju alternativu, budući da i on proučava čimbenike porno industrije, mislim da se radi čak i okvirno o istom vremenskom periodu (70e ako se ne varam, davno sam gledao Boogie Nights) 😉

  • Maja says:

    Ovaj mi je portal jako simpatičan i stvarno ima ljudi koji su duhoviti i znaju pisati, ali zna mi smetati što se recenzije vrlo često zaustavljaju na opisu.
    Tekstovi ovog autora sviđaju mi se zato što su jasni, tečni i zaokruženi, a i zato što se u njima filmu pristupa analitički.
    Bravo, Damjane, veselim se sljedećim recenzijama :)

  • Jelena says:

    “Lovelace prati kraći period u živote(…)”
    “(…)jer film s obzirom na relativno dug period koji pokriva(…)”
    na kraju ne kapiram je l’ film prati kraći ili duži period? valjda je reč o 4-5 godina, ne više?

    sasvim su drugačiji utisci onih koji znaju priče o njenom životu i onih koji nemaju pojma, i napisati da je njena životna priča, i to prava (msm da niko živi ne zna njenu pravu životnu priču btw) tužna je svedeno tumačenje, ili otvoreno hrišćansko-filozofsko

    ne mogu dalje da polemišem jer ga u našim ‘vamo bioskopima nema

    i msm da u tekstu ‘film’ piše 40-ak puta 😀

  • Organic_Shadow says:

    @Jelena
    To sam malo zbrljao da :)
    Naime u čemu je stvar, veći dio filma se bavi kraćim periodom prije snimanja Deep Throata i nešto nakon njega. Međutim kompletna fabula priče pokriva dosta dug period filma, ali je taj ostatak uguran na sam kraj filma, a to su scene kada je Linda već u “mirovini” i živi mirni obiteljski život te izdaje knjigu o svom životu.

    Što se tiče komentiranja njene životne priče, ja s kompletnim detaljima nisam upoznat, međutim na temelju onoga što sam vidio u filmu sam došao do tog zaključka, koji je opet samo moje mišljenje. Možda će netko drugi vidjeti priču na drukčiji način, meni je bila tužna.

    Molim lijepo, pojavljuje se 35 puta (u svim svojim varijantama) 😀 Thank You very much! :)

    @Maja
    Hvala puno :) Nadam se da ću sljedećim tekstovima opravdati ove lijepe pohvale :)

  • Katarina says:

    Amanda mi je inače bezlična tako da mi nikako ne odgovara za ovu ulogu. Očekivala sam više od filma, a na kraju ispada pričica o maloj tužnoj djevojci koja skoro pa nije znala da snima pornić. Da su se usmjerili baš na tih slavnih 17 dana pornoindustrije i zaokret u feminizam moglo je biti bolje. Ovako su razvukli njen život od djetinjstva, odnosa s majkom…Zaista već viđeno i dosadnjikavo. Inače nisam prepoznala Sharon.

Leave a Reply

Your email address will not be published.