Lopovi (Dodookdeul, 2012.)

Piše: Mirnes Alispahić

Lopovi (Dodookdeul AKA The Thieves, 2012. 136 min.)

Režija: Choi Dong-hoon

Scenarij: Choi Dong-hoon, Lee Gi-cheol

Glume: Kim Yoon-seok, Lee Jung-jae, Kim Hye-soo, Jeon Ji-hyun

Ocjena: 7,5/10

 

Nedjelja je vjerojatno najdosadniji dan u tjednu; oni koji idu na posao pripremaju se za nadolazeći radni tjedan, oni koji idu u školu obavljaju zadatke koje su ostavili po strani, odlažući neodloživo, a mala raja koja ne ide u školu obično ide na kupanje i rano spavanje uz obavezno gledanje crtića. Upravo zbog tih obaveza koje se nadvijaju nad nas svakog nedjeljnog jutra poput kakvog mračnog oblaka, nedjeljno poslijepodne obično je rezervirano za neki opuštajući film, bilo da ga gledate na nekom TV-programu ili ste ga ubacili u svoj DVD/BluRay player. Kad kažem „opuštajući“, mislim na neki film u kojem isključite sve moždane stanice, stavite mozak na autopilot mod i opustite se tih sat i pol, dva. Obično je riječ o nekoj akciji ili komediji, što onda filmove o pljačkama, na Zapadu poznatije kao heist filmovi, čini idealnima za nedjeljno poslijepodne.

Zašto baš filmovi o pljačkama? Zato što su oni obično kombinacija akcije i komedije, radnje koja se vrti oko pljačke neke banke ili kasina, uz pregršt zanimljivih likova, gdje gotovo svaki ima neki svoj plan što poslije pljačke te kako zajebati svoju raju i pokupiti sav plijen, a obično se tu pojavi i neki element iznenađenja u vidu prevrata u radnji, tek toliko da ne bude monotono, a i nasilje je svedeno na minimum. Naravno, ovdje ne svrstavam filmove o poznatim pljačkašima banaka poput Mesrinea: Državnog neprijatelja br. 1 (L’instinct de mort AKA Mesrine: Killer Instinct, 2008.) ili Standera (2003.), jer su oni više autobiografske drame negoli akcijske komedije, ali i oni mogu proći kao film za nedjeljno poslijepodne uz nešto više nasilja. Ili pak mračnije verzije filmova o pljačkama poput Vrućine (Heat, 1995.) Michaela Manna ili Početka (Inception, 2010.) Christophera Nolana. Više mislim na filmove poput Oceanovih 11 (Ocean’s Eleven, 2001.), filma koji je savršen primjer opuštajućeg filma za nedjeljno poslijepodne kojim je Steven Soderbergh pokazao kako je itekako sposoban napraviti hit-film koliko i art-film.

Nakon što je Soderbergh napravio sjajan serijal o Dannyju Oceanu i njegovoj uvježbanoj ekipi profesionalnih pljačkaša, bio je red da i ostali pođu njegovim stopama ne bi li zajahali taj val koji donosi lovu pa smo imali nekoliko filmova o pljačkama, što iz Amerike, što iz drugih zemalja, ali nijedan nije postigao takav uspjeh. Posljednji pokušaj dolazi nam iz Južne Koreje u obliku Lopova (Dodookdeul AKA The Thieves, 2012.), koji čini isto ono što i Soderberghov Oceanovih 11, ili pak njegov prethodnik iz 1960. sa slavnim Rat Packom u glavnim ulogama, ili svaki drugi film ove tematike, a to je okupljanje velikih glumačkih imena na jednom mjestu u filmu kojem je jedini zadatak dobra zabava gledatelja.

Kad biste Lopove nazvali azijskim odgovorom na spomenuti Oceanovih 11, ne biste puno pogriješili jer oni to u neku ruku zaista i jesu. Film je krcat zvučnim imenima Južne Koreje uz ispomoć kolega iz Hong Konga, radnjom smješten u egzotični Macao, gdje grupa profesionalnih lopova namjerava ukrasti Suzu sunca, skupi dijamant koji je u vlasništvu ozloglašenog kriminalca Wei Honga, s kojim se, po onome što se čuje o njemu, ne treba zajebavati. Lopovi, kao i svaki pošten film o pljački, poštuje pravila ovog podžanra: egzotična lokacija, grupa profesionalnih lopova, svaki sa svojim planovima, plijen čija krađa graniči s nemogućim, prevrat nakon pljačke. Međutim, Lopovi u jednom odstupaju od žanra, a riječ je o prevratu koji se dogodi puno ranije. U većini ovih filmova film prati isti ritam: upoznavanje likova, planiranje pljačke, pljačka, bijeg ili prevrat, kraj. Lopovi gotovo cijeli taj dio upoznavanja, planiranja i same pljačke strpaju u prvu polovinu filma, a onda slijedi taj prevrat i rasplet cjelokupne radnje što apsolutno ne smeta tijeku filma. Taj drugi dio puno je dinamičniji, uz spektakularnu scenu proganjanja niz fasadu zgrade te nešto više akcije nego što je to slučaj u ovakvim filmovima.

Ono što se može zamjeriti ovom filmu jest, kao i većini ostalih filmova ovog podžanra, nedostatak razrađenosti likova. Naime, dok su neki likovi fino odrađeni, s dovoljno mesa na njima da se vežete za njih, drugi služe samo da bi se popunila plejada. Doduše, ti likovi kojima je posvećena pažnja zaista su sjajni, njihova je priča popunjena sitnim dijelovima iz njihovih međusobnih dijaloga i povremenom flashback scenom. Ti sitni detalji, poput priče o Žvakaćoj i Chenu, zaista su odlični. Podjela uloga, kao i gluma aktera, odlična je i ne mogu nikoga izdvojiti po tom pitanju, a režija Choija Dong-hoona majstorski je odrađena, uz nekoliko sjajnih scena. Najbitnije je to da on ne dopušta filmu da izgubi ritam i njegovih 136 minuta jednostavno proleti. Doduše, čovjek ima iskustva u žanru u kojem je snimio čak tri filma.

Sitna zamjerka ide i na račun malo traljavog, točnije, konfuznog razloga za pljačku koji se otkrije nakon što se film zahukta, ali kako mnogi neće ni primjetiti ove mane koje sam naveo, nećemo mu to ni zamjeriti. Ako želite popuniti svoje nedjeljno poslijepodne jednim zabavnim filmom, ne tražite dalje i potražite Lopove. Dobra zabava zagarantirana.

Leave a Reply

Your email address will not be published.