Ljubav na daljinu

Piše: Koraljka Suton

Ljubav na daljinu (Going the distance, 2010)

Režija: Nanette Burstein

Glume: Justin Long, Drew Barrymore, Charlie Day, Christina Applegate, Jason Sudeikis, Ron Livingston

Ocjena: 6.5/10

I tako, otišla ja bez pretjerano velikih očekivanja u kino pogledati ‘najnoviju romantičnu komediju’ na repertoaru, tek toliko da dodatno potvrdim već davno provjerenu tezu: kako su kod ovakvog tipa filma sve najsmješnije scene utrpane u tih par minuta foršpana, koji bi te onda trebao navesti da ‘baš odeš pogledati tu komedijicu jer haha, kako dobre fore’. Tako je nekako i bilo, no srećom, Going the distance ipak ‘drži’ nešto više od neminovnih komičnih situacija, stoga ovaj put nisam požalila utrošenih sat i pol.

Ponešto o samom filmu? Pa ajmo. Mjesto i vrijeme radnje na početku: New York, ljeto. Garrett (Justin Long) je simpa i duhovit dečko kojem, kao i svakom normalnom muškarcu, kada cura kaže ‘ne, ne želim poklon za rođendan’ to znači…pa, ‘ne, ne želim poklon za rođendan’. Veliki dio gledateljica na to se, pretpostavljam, lupa po glavi i nimalo ne krivi njegovu curu što ga već u 2. minuti filma spuca (pa NARAVNO da ‘ne, ne želim…’ zapravo znači ‘Kupi mi nešto do te mjere lijepo da će ti se noćas jako posrećiti…po mogućnosti nakit? Hej, ipak sam stereotipična ženskica’ *ubaci hihotanje*). No da, i tako naš junak ostaje solo (po tko zna koji put), no ne i slomljen, jer mu ionako nije bilo pretjerano stalo do dotične. Istu večer, u baru upoznaje Erin (Drew Barrymore), ženu koja kada kaže ‘ne’ misli ‘ne’ i obrnuto (falaisuskrstu), k tome dijeli njegov specifični smisao za humor i nije neka uštogljena kučka koja se ne zna zabavljati ili šaliti na vlastiti račun. Nakon pijanog i napušenog one night stand-a, oni odluče započeti ne preveć ozbiljnu vezu, jer zajeb – Erin zapravo živi na drugom kraju SAD-a, u San Franciscu, a u NY-u je samo do kraja ljeta (6 tjedana) tj. dok ne završi svoje novinarsko stažiranje. Kako to obično biva, ta se ne preveć ozbiljna veza tokom tih 6 tjedana pretvori u nešto ozbiljnije, stoga naši junaci odluče probati biti skupa – na daljinu…

Ono zbog čega ovaj film funkcionira i zašto nisam imala potrebu kolutati očima (uopće!) definitivno su glavni glumci. Long i Barrymoreica imaju strašno opipljivu kemiju, odlično funkcioniraju zajedno na ekranu i naprosto im – vjeruješ da se vole (i ludo zabavljaju skupa). Stoga me nije nimalo iznenadilo kad sam nakon gledanja filma pročitala kako su i u stvarnosti par – vidi se naprosto. A likovi koje glume toliko su šašavi, zabavni i likeable, da ti kao gledatelju ne može ne biti stalo do njih i njihove veze. Kužiš zašto su zajedno i želiš da tako i ostane.

Također, film je uspio obraditi većinu problema s kojima se susreću parovi koji vode veze na daljinu (mogućnost prevare, trzavice zbog rijetkih susreta, frustracije uzrokovane nedostatkom seksa, sveopćom napaljenošću i neuspjelim seksom preko telefona…), a da pritom te situacije djeluju autentično, a ne isforsirano ili pak klišejasto. Radnja ne obiluje ‘dramatičnim događajima’ zbog kojih glavni protagonisti slomljenih srdaca tugaljivo i zamišljeno gledaju u daljinu svatko kroz svoj prozor, u svom dijelu Sjedinjenih Država, dok kapljice kiše lupaju o prozorsko okno, a u pozadini svira neka jednako dramatična glazba ili pak pjesma čiji stihovi glase: ‘All by myself, I don’t wanna be all by myself’ (i slična sranja). Film je naprosto realističan (koliko jedna ovakva komedijica to može biti) i umjesto gore opisane ‘drame’, na uvid dobivamo jedan niz normalnih životnih događaja i okolnosti, a da to pritom nije nimalo pompozno prezentirano. Radnja teče, mjeseci prolaze, stvari (sranja) se događaju i to je otprilike to. U jednom trenutku film čak bude i nepredvidiv (svaka čast, s obzirom na žanr…) tj. ti kao gledatelj stvarno ne znaš hoće li ‘na kraju balade’ par ostati skupa ili ne (jer jbga, veza na daljinu i nije veza)…Idite pa vidite.

U negativne strane filma definitivno spada često isforsiran humor. Znate onaj tip scena ispod kojih samo što ne piše *dear audience, insert laughter here*, a dakako, nisu smiješne. Za takve je scene ponajviše odgovoran Garrettov cimer Dan (Charlie Day), iritantni čudak čija je jedina svrha ta da bude comic relief character, dok je zapravo samo…pa, iritantan. I čudan. S druge strane, scene koje jesu smiješne stvarno su ‘laugh out loud’ smiješne. Tu je najčešće riječ o neugodnjacima zbog kojih maltene i samom gledatelju bude nelagodno koliko i glavnom liku – nešto kao svima nam poznata scena s pitom od jabuka u American Pie. Sam humor varira od zahodskog (doslovce zahodskog…kad pogledate, znat ćete na što mislim), preko ‘vulgarnog’ do situacijskog. Tu su pak i scene kojima film na neki način ismijava samog sebe tj. vlastiti žanr – dok se Erin i Garrett ljube u sobi, Dan im iz druge sobe počne puštati glavnu glazbenu temu iz Top Guna (šta’š, zidovi su tanki, a Garrett ima poster Toma Cruisea u dotičnom filmu na zidu), kako bi im ‘stvorio atmosferu’. Ajd’, ipak je bilo neke koristi od tog Dana.

Glavni dvojac već sam spomenula u tandemu, no ajde da probam i odvojeno. Barrymoreica je slatka i svidljiva, ali često preglumljava (kako joj je i svojstveno). Ipak, situaciju spašava Long, koji je stvarno odličan, šarmantan, karizmatičan, zabavan i…no da, Drew ima dobar ukus u muškarcima, što da kažem. Charlie Day je skroz uvjerljiv u svojoj iritantnosti, a tu su još i Jason Sudeikis kao Garretov drugi frend Box (koji želi ševiti ‘starije žene’) te Christina ‘Bundy’ Applegate u ulozi Erinine udane i frustrirane sestre, bez kojih bi film komotno mogao, ali kako je svaki zaslužan za pokoju komičnu scenu (ona pogotovo), isplati ih se imati kao sporedne likove.

Sve u svemu, meni je ovo baš pravi feel good movie. Nekako mi pleše na granici između onih glupih i sve samo ne inovativnih i originalnih romantičnih komedija kakvima nas bombardiraju barem 50 puta godišnje i ‘dobrih’, kvalitetnih komedija (humornih drama?) koje imamo prilike gledati zadnjih godina (tipa Little Miss Sunshine, Juno, (500) days of Summer ili Up in the air). Što se mene tiče, Going the distance nije toliko dobar da bi se mogao svrstati među potonje, no nedovoljno je loš da bi ga se otpisalo kao još jedno u nizu bezveznih, patetičnih ostvarenja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.