Ljubav (Amour)

Piše: Ana Zupcic

Ljubav (Amour, 2012., 127 min)

Redatelj: Michael Haneke

Glume: Jean-Louis Trintignant, Emmanuelle Riva, Isabelle Huppert

Ocjena: 9/10

Osobno ne volim sintagmu „težak film“ i ni u kom slučaju ne može me odvratiti od gledanja, već je pomalo shvaćam kao izazov i hrlim u kino vidjeti čime je to film dobio na kilaži. Međutim, nakon gledanja Hanekeove Ljubavi, moram se složiti: ovo je doista težak film. Ali odmah da dodam, itekako se isplati provesti dva sata pred ekranom prateći Hanekeov (Bijela vrpca, Pijanistica)  filmski odgovor, istovremeno i lijep i strašan, na jedno od onih svevremenskih pitanja: što je ljubav?

Ovogodišnji dobitnik Zlatne palme na Filmskom festivalu u Cannesu, Ljubav započinje svojim završetkom, a onda se radnja kružno kreće vraćajući priču na njezin početak te polagano objašnjavajući faze koje su dovele do konačnog raspleta, pri čemu ovo naše predznanje kraja ni u kom trenutku ne narušava zanimljivost ili iščekivanje događaja koji slijede niti čini film predvidljivim. Nijedna minuta ovog poduljeg filma nije suvišna, a isto tako nijedna od dugih scena nije dosadna ili razvučena. Svaki komadić slagalice savršeno se uklapa u završnu sliku i  sasvim je vjerojatno da nećete ni primijetiti da su prošla dva sata kada se pojavi odjavna špica.

Anne (Riva) i Georges (Trintignant) već su odavno nadišli ono što inače vidimo u filmovima o ljubavi: romantične faze prvih zajedničkih godina, uzbudljivih zajedničkih uspjeha u karijeri, a vjerojatno i povremenih bračnih trzavica, te imaju i potpuno odraslu kćer. Sada ih vidimo u poodmakloj starosti kada jedno drugo toliko poznaju da su im i riječi i misli isprepletene i neodvojive. Stari par umirovljenih učitelja glazbe provodi svoje dane prateći uspjehe nekadašnjih učenika i uživajući u koncertima ili knjigama o glazbi – sve dok jednog dana Anne ne doživi moždani udar i ostane joj oduzeta desna strana tijela. Ovdje počinje dirljiva priča o Georgesovoj brizi za bolesnu suprugu, pri čemu komunikacija između njih dvoje prelazi na novu razinu jer nakon svih tih zajedničkih godina sada se nalaze u potpuno drugačijoj situaciji i vide jedno drugo u jednom novom i neočekivanom svjetlu. U iskrenom i nimalo uljepšanom prikazu napredovanja bolesti gledamo kako Georges, koji je i sam slab i teže se kreće, mora naučiti hraniti i presvlačiti svoju donedavno poletnu suprugu, pomagati joj pri vršenju nužde, kasnije i mijenjati pelene te je na kraju čak i prisilno hraniti. Što je sve čovjek spreman učiniti za nekoga koga voli i koliko je moguće pomaknuti vlastite granice požrtvovnosti za osobu kojoj ste se nekad davno zavjetovali na ljubav u zdravlju i bolesti? Ovaj je film detaljna studija upravo tog pitanja.

Malo je reći da su i Emmanuelle Riva i Jean-Lous Trintignant odlični u svojim ulogama – oboje su toliko dobri da su jednostavno stvarni. Očito je da se Riva za ulogu Anne temeljito pripremala jer u svakom njezinom pogledu vidljive su patnja i nemoć, te svojevrstan bijes zbog te nemoći dok se nekad dostojanstvena i snažna žena sve više mora prepuštati brizi tuđih ruku u najmanjim svakodnevnim sitnicama – a neke od tih ruku nisu nimalo nježne, kako je zanimljivo prikazano likom grube i nesposobne njegovateljice koju pronicljivi Georges srećom brzo otpravi. Naprosto je fascinantno koliko je uvjerljivo, a opet bez patetike, prikazano jedno polagano propadanje ljudskog života u liku Anne i pomirenje s tim propadanjem u liku Georgesa. Nenadmašni Jean-Lous Trintignant uspio je Georgesu oduzeti karakteristike plošnog i požrtvovnog sveca, a s druge strane mu dodati osobine običnog čovjeka koji se preispituje, sumnja i čini pogreške, koji je ponekad i tvrdoglav, ali prije svega inteligentan, smiren i neobično snažan i ustrajan u svojem obećanju supruzi da je neće hospitalizirati. Film pokriva čak i onaj dio priče u kojem se već dovoljno opterećen Georges mora boriti i s dodatnim problemima poput upletanja ljudi koji misle da znaju više i bolje što bi se trebalo učiniti, iako sami ne žive u tom starinskom stanu, kao što su Anneina i Georgesova kći Eva (I. Huppert, već poznata iz Hanekeove Pijanistice) i njezin suprug Geoff, čiji britanski humor elegantna Francuskinja Anne otpočetka ne želi u svojoj blizini.

Zašto Ljubav završava tako kako završava, postaje sve jasnije što se Anne više žali na bol jer u posljednjoj fazi svoje bolesti, kad su lucidni trenutci prava rijetkost i dragocjenost, sve što može izreći je: „Boli!“, a jedina stvar koja je može smiriti jest Georgesov dodir na njezinoj lijevoj ruci koju još može osjetiti i pomaknuti. U opravdanost ili neopravdanost Georgesova postupka neću ulaziti, isto kao što ne ulazi ni sam film, što je još jedna pozitivna karakteristika koju bih istaknula. Ni u jednom trenutku ne dobivamo redateljevu obranu ili napad na bilo koji od likova, već jedan nepristran i objektivan prikaz ljudi koji pokušavaju zadržati svoje dostojanstvo u situaciji u kojoj ga život svakim idućim jutrom postupno krade.

Ovo je film dugačkih i preciznih scena punih detalja u kojem priču sačinjavaju upravo slike; pogledajmo samo slikovitost njihova stana, starinski namještaj, posivjele zidove, zatim Anneinu sve više i više naboranu i osušenu kožu kako vrijeme odmiče, njezin odsutni pogled dok njegovateljica podučava Georgesa kako joj mijenjati pelene, Georgesove neizrečene misli i sjećanja koja dobivamo u scenama onog što samo zamišlja… Iz samih pogleda likova vidljivo je sve ono što ne uspijevaju izreći, dok istovremeno svaka rečenica ili Anneine naizgled nepovezane riječi imaju svoju svrhu i mjesto u cjelini priče. To je tih i miran film sporog, ali postojanog ritma, ispunjen podjednako tišinom i glazbom, koja je bitan dio života za oba glavna lika. Istovremeno, ovo je i film koji je od prve do zadnje scene doslovno ispunjen nelagodom zbog neizbježnog ishoda i teške teme koje se rijetki dotiču, a to je nelagoda koja s filmskog platna s lakoćom prelazi i na našu kožu. U ovom filmu o ljubavi nijedan lik drugome ne kaže da ga voli, a opet je sve potpuno jasno i bez velikih izjava, previše suza ili grandioznih gesti. Sva vrijednost je u neizrečenom.

Hanekeovo najnovije djelo majstorski je i inteligentan prikaz zrele ljubavi, onakve kako je vide ljudi koji su je tijekom svog dugog života sagledali iz svih mogućih kutova. To je film pogodan za gledatelje koji se ne boje saznati što dolazi nakon onih uobičajenih i daleko primamljivijih filmskih završetaka „i živjeli su dugo i sretno“.

2 komentara za “Ljubav (Amour)

  • Jelena Djurdjic says:

    na q nisam još gledala ovo, a raspravlja mi se o nekim stavovima i tumačenjima :D. ipak ću  sačekati

  • Hrm says:

    Iako mi baš nije jasan kraj filma (kud Georges na kraju ode??), definitivno zanimljiv, osjećajan i poučan film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.