Lincoln

Piše: Vanja

Lincoln (2012., 150 min.)

Režija: Steven Spielberg

Scenarij: Tony Kushner

Glume: Daniel Day-Lewis, Sally Field, Tommy Lee Jones, David Strathairn

Ocjena: 8/10

 

Pretakanje srži nečijeg života u film nije jednostavan zadatak, pišem iz jednog jedinog razloga – malo mi se koji biopic posve dopao, a uz to, nije mi uvijek to ubojita tematika. Ponekad, dakle nedovoljno ih i odgledah. Potrpati sve bitno o osobi, čak i u skoro tri sata, nije jednostavno, nikada potpuno, ali je s više ili manje uspješnosti izvedivo. Inače, smatram to povelikim  zalogajem, rizikom, osobito ako se kroz cijelu priču petlja komad jednog od neosporno bitnijih povijesnih događanja. Nego, pogledah Lincolna prije svih nominacija, bez predznanja, trailera, postave, ovoga, onoga. Onako kako inače gledam film – tabula rasa. Osim što sam znala da nije u pitanju nikakav vampir, već američki predsjednik. No naziv, redatelj i bradati Daniel Day-Lewis na posteru nisu me pripremili za ovakav pristup, redatelj posebno. Iako Lincoln ima prepoznatljiv žig Stevena Spielberga, film je prilično neobičan za njega. Ili nije? Ne znam što sam ja očekivala, valjda bitke, nakovnje i, naravno, konje. No, postoje srećom i ljudi čija se … nazovimo to, aura, lik, osobnost, mogu preliti u film i opstati snažni i bez pretjerane pozadine koja bi film činila nekakvom manipulacijom.

Svega smo nekoliko minuta, zajedno s Abeom, u Građanskom ratu, iako se njegovi užasi osjete nenametljivo ali neosporno kroz cijeli film. No, rat kao takav nije ni osnovna ni sporedna tema, osim sveprisutne želje što bržeg svršetka, no neodvojiv je, to je jasno. Ono što plijeni kod ovoga Lincolna iznimno je osmišljen (i odglumljen) glavni lik koji nije iscjepidlačen od rođenja do smrti, već vibrantna, karizmatična i nadasve jednostavna ličnost s pregršt osobina koje su (pretpostavljam) Abea i učinile jednim od najpopularnijih američkih predsjednika. Film se fokusira na svega nekoliko mjeseci, razdoblje koje je, koliko god kratko, stotinu puta toliko bitno za američku povijest, vjerujem. U pitanju je, dakako, razdoblje koje prethodi Lincolnovu ubojstvu, što također nije tema filma. Reći je li ili nije dosadno provesti 150 minuta gledajući razradu Trinaestog amandmana, stranačka prepucavanja te britke doskočice pripadnika suprotstavljenih tabora je … nemoguće. Povjesničari i općenito ljubitelji povijesti će uživati, oni koji su očekivali krv, znoj i suze će se dosađivati, no u biti je to ipak izniman film koji uspijeva dočarati Lincolna bez ikakvih poveznica s bijedom njegova odrastanja, podrijetlom, tek tu i tamo s ponekim događajem, opet vezanim za Trinaesti amandman. Abraham Lincoln u tako kratkom vremenskom okviru opstaje kao konstanta i čak otkriće, možda više no da mu je cijeli život uzet pod lupu.

Donošenje, nametanje ili proturanje zakona zacijelo nije nešto što bi čovjek svrstao pod uzbudljivo, osobito s vremenskim odmakom – pa znamo svi kraj. Kao veliki Spielbergov fan, ma ne bih se ja bunila ni protiv masovnih scena, pokolja, konja, plavih i sivih odora, mačeva, mušketa, topova, nakovanja i tjelesa. No, vjerovali ili ne, Lincoln je i ovako jako zabavan i prolazi brzo, nerijetko ali u mjeri obogaćen Abeovim vrckavim smislom za humor, umnošću i neporecivim talentom za ispričati kakvu pričicu u svakoj prigodi, iako joj u početku samo on zna svrhu. Govornik je oduvijek dobar bio, to sam znala, no drugu stranu medalje nisam – njegovu jednostavnost, vječitu spremnost da suhoparne i teške trenutke oboji doskočicama i jednostavnim i zabavnim upadicama koje su uvijek imale neku poantu ili pak bile izrečene ne bi li jednostavno uveselile. Ako, opet s vremenskim odmakom, pomislim koliko je objektivno Lincoln bio bitan kao političar, ovakav laganiji pristup, koji je možda točniji u svojoj jednostavnosti, kudikamo me više fascinirao iako me isprva zavarao.

Govoriti o izvedbi Daniela Dayja-Lewisa je izlišno – njegove su metodične pretvorbe uvijek zapanjujuće, te se kako smo i naučili u potpunosti predaje zahtjevnosti uloge za koju mi se (isprva i vrlo pogrešno, priznajem) nije činio kao najbolji izbor. Njegova gluma nije tu kako bi poharala druge, tu se ne gleda veliki glumac koji glumi velikoga čovjeka. Cijelo se vrijeme gotovo može opipati dubina, vizionarsto i ljudskost. Osmišljenost njegove uloge određuje i ritam samoga filma, suptilno ispresijecanog stranačkim sukobima, lobiranjem, dobijanjem ili krađom glasova (prisile, ucjene – lako je uočljivo kako se od tih vremena ni tu nije mnogo što promijenilo, osim možda mode i stupnja suptilnosti). Taj segment filma, vjerujem, nije ni slučajan ni zanemariv. Od Davida Strathairna kao vječnog suborca po opredjeljenju, preko skupine beskrupuloznih i živopisnih Lincolnovih lovaca na glasove, negdje prikladno prozvanih „The Three Stooges“ (izvrsni James Spader, John Hawkes i Tim Blake Nelson), preko Tommyja Leeja Jonesa u ulozi nadasve simpatičnog mrguda oštrog na riječi, slavnog ultradesničara-republikanca Thaddeusa Stevensa, Sally Field kao Lincolnove supruge te Josepha G. Levitta kao starijega sina, osjetan je Spielbergov potpis kojim je oživio mnoštvo živopisnih likova gdje svaki glumac dobije svojih vrijednih pet minuta na sceni i koji su svakako bitni za sveukupnost filma. Daniel D. Lewis jest osnovno klupko, no mnoštvo je poznatih i potrebnih niti kao što su Ulysses S. Grant (Jared Harris) i – očekivano – par minuta generala Roberta E. Leeja (Christopher Boyer), naravno – morao se naći još pokoji konj. Ne mislim na generala. Trojka šarmantnih lovaca daje jednu razigranu iako i ciljano ironičnu nijansu „političarima čistih ruku“ (oksimoron, da, ali ostavila bih ja to) u lovu na glasove demokrata; ležerno su upleteni u osnovicu priče čineći je realističnijom, životnijom.

Joseph Gordon-Levitt kao najstariji sin Robert nije se osobito nametnuo, no smatram kako nije riječ o njegovoj izvedbi koliko o (pretpostavljam) površnosti kojom je obrađen njihov odnos, gdje Abraham i supruga Molly čine sve kako bi ga sačuvali od rata. Činilo mi se to malo površno, jer se stječe dojam (za mene, neupućenu, recimo), kako je njihov (odnos) bio možda nategnutiji no što bi čovjek očekivao, u situaciji zaštitnički nastrojenog oca/predsjednika i majke, te sina kojega je sram što nije u odori, već na faksu. Pitanje je koliko je taj odnos uopće i bitan za ovaj film. Ali eto, malo je šteta.

Za očekivati je da Spielbergov film o ovakvoj temi ima lajtmotiv koji se provlači kroz cijeli film – koliko je u malim i velikim stvarima bitan kompromis, te „više dobro“. Floskula teška jest, ali pametnije ja ne znam. Postoji u filmu i par maestralnih, rekla bih i herojskih trenutaka, ali to –  tko uhvati, uhvatio je. Čini se kako je upravo ta poruka „pritisni gdje može, a popusti gdje ne ide“, ta umjerenost, odjeknula tamo preko vode, gdje je (a gdje to nije …) politički sustav prilično kompromitiran. A nije rijetkost ni da ljudi vole osjetiti kakvu poruku, makar i na filmu.

Iako Lincoln nije staza kojom se nije kročilo niti je neko vrhunsko osvježenje, vrijednost mu je dodatna što tom svojom porukom ne tuče u glavu kao maljem. Ona jednostavno izrasta iz priče. Izvrsni, počesto  zahtjevni dijalozi, nerijetko arhaičan izričaj te autentični likovi ne dozvoljavaju filmu biti posterom za „bratstvo i jedinstvo“ ili kakav sveamerički patriotizam, iako takva pomisao i nije daleka ako je već u pitanju možda i najomiljeniji američki predsjednik . Možda će to gledatelj shvatiti kao kontradikciju, no ipak smatram da je ovaj film dovoljno velik te se tome uspješno odupro. A to što je kroz  suho sprovođenje zakona i zavrzlame koje isti prate uspio biti svjež, moderan, čak napet, čini ga humanim koliko je to i njegov glavni lik. Zapravo, Lincoln je zasigurno sve što gledatelj ne očekuje: nasmijava, energičan je, topao i da se u njemu uživati.

Lincoln je pravi „američki“ film, uzduž, poprijeko, skroz i onda još malo, ali valjda meni 2012 godina ipak nije bila toliko siromašna dobrim ostvarenjima, a neka su mi ipak bila bolja…

9 komentara za “Lincoln

  • swvi says:

    oprosti vanja, ali ovo je jedan od najglupljih filmova koja sam pogledao u prethodnoj godini…. dosada, dosada i dosada na kvadrat… argo i django su miljama daleko

  • Sven Mikulec says:

    Da budem iskren, ovo je jedina pozitivna kritika od ljudi koje poznajem, svi su se ostali obrušili na njega i malo mi ubili volju za gledanjem filma čija mi je tematika itekako privlačna. Nadam se da ću ga doživjeti više kao ti, a manje kao… pa, ostali. :)

  • swvi says:

    Lincoln mozda je bio zanimljiva osoba, ali Spielbergova rezija je sve osim zanimljivoga ( barem sada )…. nevjerovatno je kako je ovako dosadan film uopce prezentiran medju najboljima, pogotovo kada se zna da su tu Django, Argo, Dark Knight, pa cak i novi Bond koji je filmcina i pol za ovaj proljev…. Spielberg bi trebao na jedan duzi odmor od filmova…. ja razumijem da ce ovaj film biti zanimljiv amerikancima, ali cak i oni moraju priznati koja je ova dosada….. s druge strane kapa dolje Tommy Lee Jonesu za glumu ovdje, a Daniel Day-Lewis je svijet za sebe i tu staje svaka prica

  • Vanja says:

    Swvi, nisi dobro shvatio posljednju rečenicu, kao treće.
    Kao drugo, (redoslijed je nebitan), meni se upravo pristup dopao, ne mogu sama sebe lagati, a kao … treće, gustibusi su zajebana stvar a ja mnogo volim Spielberga, no ni ja mu nešto ne opraštam ali volim iščupati ono što mi se sviđa 😉

    Ali hvala na kritici, uvijek. 😀

  • swvi says:

    meni se Spielberg kao redatelj i producent toliko zgadio u zadnje vrijeme, da mu svaki film docekam na “nož”
    ali još više mi nije jasno kako je pobogu ost iz filma nominiran za išta, kada se John Williams ovako nikada nije ponavljao… da stavim War Horse muziku ovdje, nitko neće skužiti ništa… a to dovoljno govori…. jedan Hans Zimmer da nije spomenut, a Williams je, samo zato jer je opet sa Spielbergom… ili u doba kada je Amerika i njena politika proklimana kao nikada, su trebali svojeg financijski najjačeg redatelja da im napravi i poruči svijetu “neku dobru” stranu Amerike…. tako sam ja doživio ovaj film… ništa više nego samo kao nekakvu propagandu

  • Jelena says:

    nepristojno loš film

  • Jelena says:

    i da, “(…)DDL upao u bure stanislavskog kad je bio beba.”

  • Vanja says:

    Ništa i nikoga ne dočekujem na nož, slažem se da je Spielberg opao u posljednje vrijeme ali ja uporno nalazim ono što me obara s nogu. I’m sorry što sam takva.

    I stoji promašen broj frigging Oscara i slično, ne znam kome ga dati. (Osobito u poređenju s onim što si naveo, Swvi, da.)
    Sve stoji. Sve.
    Ali, film uopće nije za baš toliko rezuckanje i pljuvanje. Po mom neskromnom mišljenju, jel’.

  • Valentino Bahun-Golub says:

    To je Spielberg definitivno, to je njegovoj onaj “štreberski” način snimanja, ali čovjek nije napravil dobar film od Uhvati me ako možeš.

Leave a Reply

Your email address will not be published.