Lilting [H. Khaou, 2014.]

Piše: Miro Frakić

Posljednjih se godina u skandinavskim zemljama uvriježio stereotip (za sjevernjačke, ne balkanske pojmove) tradicionalnog muškarca koji, okružen emancipiranim ženama, iskonsku ljubav odlučuje tražiti i/ili kupovati na Dalekom istoku. Izuzmemo li fizičku privlačnost, azijatske ljepotice pravi su izbor i iz jednog vrlo očitog razloga: kulturno-jezične barijere. Bez zajedničkog jezika ljubavnici su svedeni na puku tjelesnost. Dok je on „visok“ i „plav“ zapadnjak, ona ostaje „sitna“ i „egzotična“ ljepotica, glasova jedno drugome milozvučno (eng. lilting) nerazumljivih. No, jednom kad se ta barijera ukloni, njihova je povezanost ugrožena. Ljubav možda jest slijepa, ali koliko je točno ona gluha?

Lilting, mada bez mladog i/ili nordijskog mesa, prikazuje odnos slično krhke srčike. U staračkom domu koji kao da je set vrlih Momaka s Madisona, postarija i naoko slatka Junn (Cheng Pei-pei; Crouching Tiger, Hidden Dragon) kinesko-kambodžanskog porijekla ljubuje s pohotnim Britancem Alanom (Peter Bowles). On njoj donosi cvijeće i štipa za guzu, ona njemu nostalgično nariče o svojoj prošlosti, posebno uživajući u činjenici da, o čemu god da mu drobila, u njegovim očima ostaje „egzotična krasotica“. Vrlo su sretni i zadovoljni, kao dva neodoljiva golupčića.

9

Stvari se kompliciraju kada ucviljeni momak njezina mrtvog sina Richard (Ben Whishaw) s najboljim namjerama uposli svojeglavu Vann (Naomi Christie) da golupčićima bude tumač. Tek je jedan razgovor dovoljan da se polako počnu nazirati pukotine u ugodnom pokrovu neverbalnosti. U kasnijem trenutku nadahnuća, primjerice, starci doznaju da imaju isti najdraži okus sladoleda, ali i da imaju presuđujuće različite poglede na obitelj. Vann u tim razgovorima, moglo bi se reći i filmu kao takvom, zapravo drži ključnu poziciju, blago frustrirajući i ujedno oduševljavajući svojom neprofesionalnosti. Zabavno je koliko zapravo relacije među ostalim likovima ovise o njezinoj nazočnosti. Dok kineske i engleske replike lete među stranama, Vann je ta koja svojim govorom tijela odnosu osigurava osigurava dodatnu dimenziju.

Usprkos naznakama, u dugometražnom prvijencu britansko-kambodžanskog redatelja Honga Khaoua dramsku radnju ne pokreće ljubavna priča već smrt Junninog sina Kaija (Andrew Leung). Sam Kai nije toliko važan van svoje smrti. Više-manje sve što se dozna o njemu jest da je zgodan dok se mršti i da se osjeća krivim što je majku strpao u dom za starčad, te da u trenutku kad konačno isplanira priznati da je gej on, naravski, tragično pogiba. Ni Richard nije naročito bitniji. Radi se o dvodimenzionalnom liku kojeg Junn odbija upoznati, a koji će se prisjećati da je Kai jako volio svoju majku ali ga je opterećivala u nemogućnosti da se asimilira. U širem kontekstu radnje, dakle, romantika nije ništa drugo nego još jedno polje na kojem će izaći na vidjelo Junnina zatvorenost i neprilagodljivost.

„Iako nisam mogla dokučiti vaš način života, na neki se način uhvatio za moju kožu, mijenjajući male stvari iznutra, nakon čega se povratak kući činio zastrašujućim…Pet godina prođe i najednom smo dio engleskog naroda, ali ja nisam Engleskinja.“

4 - Copy

U svojim si monolozima Junn općenito voli uskakati u usta, što nije ništa čudno za ljudski rod, ali u kontekstu čitavog scenarija njezina govorancija postiže vrlo malo. Problem je što ostatak filma ne kompenzira za te kontradikcije. Uz iznimku njezinog lika, ostala lica ne dobiju na dubini. Oni služe karakterizaciji majke u tolikoj mjeri da se radnja vrti u krug, ili jednostavno ne miče. Na primjer, iako je dinamika odnosa majke i sina jasna već iz početne scene, Richard i Kai će više-manje cijelo vrijeme na platnu objašnjavati očito, razgovarajući o Kaijevom osjećaju krivnje, koji mu majka podgrijava, kao i potrebi za priznanjem seksualnosti. U tako posloženim relacijama mladci su zamorne i monotone ličnosti, te se ne dobija dojam intime među njima.

Makar situaciju malo olakšavaju momenti humora (originalnog ili ne) u osvježavajuće neozbiljnim likovima Vann i napaljenog Alana, statika Junninog života zahvaća Lilting u cijelosti. Uvidjevši da nema slađe opcije od utjehe sjećanja, majka odlučuje sina održavati na životu tugujući u notama nostalgije. Taj psihološki moment izvrsno dočarava fotografija za koju je zaslužna i na Sundanceu zbog nje nagrađena Ula Pontikos (Weekend). Vizualni je narativ izložen poglavito pastelnim bojama, a u kombinaciji s nenametljivom scenografijom i suptilnom glazbenom podlogom sve gotovo da liči na reklamu za beskrajno nježnu kremu za ruke. Banalizacije na stranu, takav senzibilitet zaista paše glavnoj temi emocionalnoj iščašenosti. Relacije između izblijedljele prošlosti i melankolične sadašnjosti konkretiziraju se i u montaži, gdje slika i zvuk ne prate jedno drugo. Tako, dok mladi ljubavnici pričaju polugoli u krevetu, u jednom trenu vidimo samo Richardovo sasvim mirno lice, dok se njegov glas nastavlja. Kaijeva je odsutnost bolno i predivno jasna.

2 - Copy

Moglo bi se reći da se film Honga Khaoua primarno bavi problematikom „izlaskom iz ormara“ (ili nemogućnosti istog), mada ne u očekivanom obliku. Iako je ljepuškasti sin taj na kojeg se kalkirana fraza izričito odnosi, osoba zatočena u ugodnosti vlastitih emocionalnih zidova je njegova majka. Žena koja se u Englesku doselila s mužem radi boljeg života i koja u tijeku svih godina nije naučila gotovo ni riječ engleskog. Ona je ta koja mora preuzeti odgovornost i pomiriti se sa sadašnjosti, potreba koja, uslijed sinove smrti i time gubitkom jedine poveznice sa stranim svijetom, postaje i akutna. Unatoč svoj volji i suosjećanju, Richard ne uspijeva nadići njezin otpor. I dok se za njega, kojem se Kaijeva kultura toliko uvukla u kožu da štapiće koristi čak i za prženje slanine, za Junn sve kao da se nastavlja bez promjene. Kad sjećanja postaju jedino preostalo uporište identita, prilagodba je prevelika žrtva, novi trik za prestarog psa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.