Like Someone In Love (2012.)

Piše: Jelena Djurdjic

Like Someone In Love (2012., 109 min.)

Režija: Abbas Kiarostami

Scenarij: Abbas Kiarostami

Glume: Rin Takanashi, Tadashi Okuno , Ryo Kase

Ocjena: 9/10

 

Seksualna tenzija između bijele stranice na monitoru i mene.

Drugi odgledani film na ovogodišnjem FESTu, da, upali ste na kroniku FESTa htjeli-ne htjeli, nemala je zajebancija za predstaviti i dočarati. Nakon što se prije par godina otisnuo u Toskanu i po prvi put snimio film izvan rodnog Irana, Kiarostami snima film u Tokiju. Jedan od razloga za ovo izmještanje je scena koja ga prati otkako je prvi put posjetio taj grad. Tada je na ulici vidio djevojku u vjenčanici, ali ne kako ide na svadbu, nego kako ide na posao. Drugi razlog, koji i sam navodi u nekim intervjuima, je pokušaj doskočice na zamjerke kako se prethodnim izletom pokušao infiltrirati u zapadnjački  filmski svijet, kao da  tamo odavno nije.

U običnom jazz baru gledamo jednu djevojku, koja, ispostavlja se, prisluškuje razgovor druge djevojke. I mi prisluškujemo. Još uvijek je ne vidimo. Izgleda da joj je dečko neki ljubomoran tip i izgleda da ga ona u telefonskom razgovoru laže gdje se nalazi i što radi. Prva djevojka priskače u pomoć i javlja se na telefon da potvrdi priču ‘s prijateljicom sam na piću’. Drugu još ne vidimo. Prva se vraća za svoj stol. Laž djevojke podvučena redateljskom manipulacijom. Kamera se konačno okreće i pred nama je Akiko (Rin Takanashi). Ona zatim ustaje i odlazi u toilet, ne znajući da čini kobnu grešku – promućurni momak joj traži da izbroji pločice od zida do zida u toaletu i sutra će već znati da ga je slagala gdje je izašla. Bedak. Dalje za njen stol konačno dolazi neki tip, ali ne ljubavnik nego makro koji je želi poslati na poseban zadatak. Ona ne želi ići (kaže da joj je došla baka sa sela i da se mora s njom da vidjeti, pušta mu bakine poruke; kaže da ima ispit, ritualno uvjeravanje traje), ali jasno je da će otići. U taksiju i mi čujemo bakine poruke, i kroz njih još bliže upoznajemo Akiko, koja odlazi kod misterioznog klijenta Takashija (Tadashi Okuno). Dečka Noriakija (Ryo Kase) vizualno upoznajemo tek sutradan.

Ovakve isprevrtane scene (još, npr., desetominutna diskusija o slici koju mi ne vidimo), grad snimljen  tijekom vožnje taksijem tako da  momentalno ubaci u željeni neonski Tokio mood i nezaboravno kruženje oko trga gdje je kamera unutra i napolju, šoferšajba kao ogledalo za nebo i oblake (vožnje su njegov trademark), neovozemaljska je demonstracija stila kojom podcrtava odnose junaka u automobilu,  kadrovi snimljeni tako da krene refleksno izvirivanje po sali, samo finale, redateljski su  manir i gozba za oči.

Kiarostami je jednom objasnio da on ne snima filmove (samo ) da bi ispričao nešto, ili da bi glumci njegove riječi, pošto on je i scenarist, izgovarali točno i onako kako je on zamislio, nego da to radi zbog neočekivanih i neplaniranih trenutaka, gesta, pogleda koji mu glumci daju (zato je vjerojatno do Ovjerene kopije i radio samo s naturščicima, na izvoru). Time on nas ni u naznakama ne lišava filmskog uživanja (neobični ljubavni trokut, suprostavljen i generacijski, shvaćanje života, biti kao zaljubljen, po svaku cijenu održati privid), ali je njegov pristup temi  i glumcu koji nam pruža jasniji – on nam tako pomaže, postavlja nam pravi ugao, jer želi da i mi uživamo u tim malim, neočekivanim iskrama koje je pohvatao i koje bismo inače lagano propustili. I tako se priča pozicionira jedinstveno, a vi osjećate posebno.

Da premudro zaključim – ovo nije Abbasov najbolji film (Close-Up je) i, iako s obzirom na kompleksnost zapleta 109 minuta djeluje i previše, njemu kao da nedostaje nekih dvadeset, za nešto. Samo, onda kraj ne bi imao tu krajnju, neophodnu bizarnost, koja će neke, slutim, izluditi do daske. Ipak, oslobodimo li se potrebe za savršenstvom i nepogrešivošću, i davanja konačnog suda, i prihvatimo da film nije obavezan dati sve odgovore, i da film smije biti samo niz pitanja i nadražaja, sugestija,  i da svatko za sebe ionako konstruira i analizira, nema nijednog razloga da u njemu jedne večeri ne uživate kao u najboljoj adaptaciji nekog Camusa, Murakamija ili Čehova, jer je život sam. Kao što nema šanse ni da ga ikada zaboravite jer, parafraziram Ellu, sometimes the things he does astound me, and I feel like someone in love.

………………….

Film će se prikazivati na ovogodišnjoj Filmomaniji u Cineplexxu Centar Kaptol od 19. do 29. rujna.

2 komentara za “Like Someone In Love (2012.)

  • Marin says:

    Šuška se da je film zapravo ODRON. :/

  • Jelena says:

    a čuj šuška se – sasvim fin broj ljudi kaže da mu je ovo najslabiji film, samo, neki od njih su i za overenu kopiju govorili isto a sad na njoj kao primeru poentiraju. kako god treba ga gledati, daje čoveku širinu 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.