Les petits mouchoirs

Piše: Marin Mihalj

Les petits mouchoirs (2010.)

Redatelj: Guillaume Canet

Glume: François Cluzet, Marion Cotillard, Benoît Magimel, Gilles Lellouche

Ocjena: 7

 

O malim, sasvim bezazlenim lažima

Iako bi u doslovnom prijevodu s francuskog na engleski “les petits mouchoirs“ bilo prevedeno kao “the small handkerchiefs“, film je u zemljama engleskog govornog područja promoviran kao Little White Lies i taj mu naslov u potpunosti odgovara jer ovo jeste jedna (ne)vješta studija o prijateljima i njihovim malim, sasvim bezazlenim lažima kojima se štite od surovosti istine. Kako će se – a hoće, sigurno – proslaviti hrvatski stručnjaci s prijevodom filma, ostaje nam da vidimo. I smijemo se.

O komu, o čemu

Les petits mouchoirs je priča o tankoj liniji između pravog prijateljstva i prijetvornosti. No, ako ćemo gledati šire, to je, također, priča o ljubavi. Zavisti. Žudnji. Svemu onomu što nas zaokuplja u ovom kratkom vremenu koje smo dobili na zemlji. Pogledavši i nedavno recenziravši Leighev Another Year, ovaj uradak se nekako činio poznatim. Usporediti ova dva filma ne bi bilo pošteno jer je Leigheva socijalna tematika i pisanje neusporedivo kvalitetnije od Canetovog. Godine iskustva čine svoje. Ali, usprkos tomu što je Canet zanimljiv i potentan autor, kada se odlučite na ovakav drastičan korak, okupite crème de la crème ansambl francuskih glumaca, pristupite jednoj već viđenoj, prežvakanoj temi, morate imati snažno uporište u minuciozno razrađenom scenariju, što Canet, nažalost, nema. Bar ne u potpunosti. Njegova smionost se svakako može pripisati odličnoj recepciji njegovog prethodnog scenarističko-redateljskog uratka, Ne le dis à personne, koji je, doduše, nastao po Tell No One, odličnom romanu američkog pisca Harlana Cobena.

Egoistični prijatelji

Film počinje teškom motociklističkom nesrećom Ludoa, jednog od članova (ne)slavne družine prijatelja. Nakon što se u bolnici svi okupe ne bi li mu zaželjeli što brži i bolji oporavak, družina shvaća da je Ludova nesreća došla u krivo vrijeme – obično se u to doba godine svi okupljaju i zajedno ljetuju u kući kraj mora. Shvativši da Ludu neće moći pomoći, čak su im i daljnje posjete zabranjene zbog njegovih teških ozljeda, odlučuju kako im ta nesreća neće pokvariti dugoočekivani odmor. Postoji i dodatni, ne isuviše nadahnut, ali zabavan zaplet u priči: dan prije polaska na ljetovanje Vincent (Magimel) odlučuje priznati Maxu, sinovu kumu, kako je očaran njim te prema njemu gaji određene osjećaje što će, razumije se, dodatno zakomplicirati odnose među prijateljima.

Scenaristički propusti, redateljski poduhvati

Čak ni najvećim autorima dvadesetog stoljeća nije svaki put uspjelo biti jednako dojmljiv i u scenarističkom i u redateljskom dijelu pa tako ni Canet, koji je još relativno mlad i autor je tek trećeg filma, nije iznimka. Njegov najveći problem je privlačna stereotipnost likova. Naime, svi njegovi junaci su obilježeni nekom pričom koja je, oh so, kao što napomenuh ranije, već viđena u nekim drugim uratcima, ali nije naodmet da ju navedemo i tako spasimo nekog budućeg hrvatskog autora koji nas čita iz ralja klišeiziranosti; Maxova supruga, Veronique,  opsjednuta je pravilnom ishranom, Marie živi u strahu od vezanja s bilo kim, dok je Isabelle, žena potencijalnog homoseksualca Vincenta, isfrustrirana nedostatkom seksualnog života. S druge strane, pak, ni muškarci nisu pošteđeni traljave profilizacije; Max je možda i najkvalitetnije obrađen lik i njegove frustracije i iskaljivanje bijesa na ženi, prijateljima i njihovoj djeci donekle i imaju smisla jer mu je prije polaska obznanjena ta neugodna vijest, Eric je B glumac koji ne može obuzdati svoj nevjerni kurac, a Antoine papučar koji se ne može pomiriti s izgubljenom ljubavi… Ipak, kako sam ranije pisao na stranicama FAKa, klišejima se može progledati kroz prste ako redatelj uspješno dočarava ugodnu i neugodnu, tužnu i veselu atmosferu u filmu i Canet uspijeva baš to. Jer, iako se od mene traži da kritički sagledam uradak, ovakva vrsta filma me tokom samog gledanja uvuče unutra, ne da mi da uočavam mane i dopušta mi da, uz strateško-manipulatorski postavljenu glazbenu podlogu (Eels, naprimjer) doživim katarzu u isto vrijeme kada i protagonisti.

Vrhunci i razočaravajuća završnica

Ako ću po nečemu pamtiti tih dva i pol sata dramedije (da, da, dva i pol sata), to je sasvim sigurno iznimno otvaranje filma i neprekinuti četverominutni kadar Ludoa (priziva sjećanje na uvod ili kraj Noevog Irrreversible) koji nakon alkoholom i kokainom začinjene noći završava ispod kotača kamiona. Smijeha, suza i prelijepog osmijeha Marion Cotillard napretek, također. Ako nešto kvari taj jako solidan krajnji dojam, to je prepatetična završnica filma koja je morala i trebala biti izvedena pametnije. No, vrijedi li pogledati film? Svakako.

 

3 komentara za “Les petits mouchoirs

  • Izabela says:

    Kratko i jasno, like na recenziju!
    A film,kad ga pogledamo:D

  • Maxima says:

    Potpis!
    Zbog Marinovog načina seciranja malo koju recenziju nisam “pretočila” u gledanje 😀

    Vrlo slikovito a opet sažeto, kao i inače.

  • Keti says:

    Zna li netko kad film dolazi u hrvatska kina?

Leave a Reply

Your email address will not be published.