Lego (2014.)

Piše: Decadent Sympozium

Već tokom uvodne sekvence postane nam jasno da se radi o posve drugačijem filmu od onog što smo mogli skockati u glavi. Antagonist ‘Lord Business’ (Will Ferrell) nasilno provaljuje u hram koji čuva Vitruvius (Morgan Freeman) i otima super-oružje znano kao ‘Kragle’ (ljepilo). Trenutak nakon scenskog upada, svaki dramski čin je raskinut: Business i Vitruvius uvedu komičan paravan i započnu jedan drugog šamarati forama koje ne prestanu do samog kraja. Između dosjetki, Business poražava Vitruviusa i odlazi osvojiti svijet, ali Vitrovius proriče dolazak ‘Posebnog’ koji će ih osloboditi okova. ‘Godinama kasnije’, upoznajemo Emmeta (Chris Pratt). On je nebitna kockica koja živi u savršeno funkcionalnom gradu gdje su svi sretni, ali koji je pod totalnim nadzorom Businessa. Međutim, igrom slučaja Emmet otkriva drevno oružje protiv Kraglea – ‘Pieace of Resistance’ (poklopac za ljepilo), nakon čega otkriva da je dio veće sheme koja ga odvlači u nevjerojatnu borbu za oslobođenje Lego svijeta.

Lego Movie donosi jedan od najinteligentnije i najlukavije složenih pripovjednih diskursa što sam ih imao prilike gledati. Iz odlomka o uvodnom dijelu filma možemo uočiti događanje diskursa na tri razine: (1) na razini osobnog iskustva života u igranju s Lego, koja filmu služi kao sadržajni temelj (stil, komika, sadržaj, nostalgija i radnja), potom (2) na razini obiteljskog iskustva života i uloge Lego igre u njemu, koja u filmu služi kao psihologijska dimenzija (likovi) i spona između (1) i (3), te dakle (3) na razini društvenog iskustva života gdje život jest Lego, koja u filmu služi kao metafora za stanje stvarnog svijeta, i time gledatelju plasira kritiku. Ne samo da se ne radi o autorima koji su tek toliko uzeli projekt u ruke, nego su se svojski dobro potrudili posložiti kockice potencijala. Zazidali su film u cjelinu u kojoj s jedne strane nema značajnog propusta, a s druge strane, kontra standardiziranog marketinga, prokazuje malicioznost tržišne tvorevine iz koje je najprije morao izaći.

1

Pokušat ću na samo jednom primjeru iz filma prikazati splet razina: Emmet se svako jutro budi programski i prije nego išta počne raditi, čita Upute. Grad je oblijepljen uputama koje im objašnjavaju što trebaju raditi, kada i kako, a u svakom kutu stoji kamera koja promatra što se događa. Svi svaki dan rade isto, svi vole, jedu, piju i slušaju iste odabrane stvari i svi znaju gdje im je mjesto u svako doba dana, uz obaveznu napomenu o tome da su pod nadzorom, što objeručke prihvaćaju, sretni i nimalo opterećeni. Oni su masa. No, istovremeno postoje i oni koji ne žele slijediti instrukcije. Njih zovu ‘Master Builders’. Lord Business mrzi Master Buildere. Master Builderi vide iza instrukcija, stvaraju nove koncepte, mijenjaju svijet i neovisni su. Oni remete planove Lorda Businessa. Njih Business lovi i trpa u svoj ‘Think tank’ u kojem s njima ne mora ulaziti u sukobe. On tolerira samo poslušne radilice.

Ovo besprijekorno precizno seciranje uzroka i razloga globalnog društvenog stanja, sukoba klasa i njihovih tendencija u budućnosti, sumirano je kroz autore naprosto na to, da postoje dvije vrste ljudi: koji slijede instrukcije i koji grade sami. I doista, pri susretu s Lego kockicama ljudi se lako mogu podijeliti na one koji dograbe upute i čitaju kako složiti, odnosno na one koji nikada ne pogledaju upute i slože od ponuđenog nešto sasvim drugo. Ova okrutna podjela u dobroj mjeri funkcionira u zbilji: vi imate ljude koji su izdanci sistema i čine baš ono što se od njih očekuje i imate ljude koji na bilo koji način pokušavaju isplivati iz sistema i usmjeriti spotlight na ideološke moćnike, koje ovdje utjelovljuje Lord Business. Ali, da se ne zaboravi druga razina: vi ste kao osoba u svom svijetu Lego kockica jednako tako prisiljena otkinuti se od njega jer otac i majka, djed i baka, učitelj i poslodavac hoće da u 8h doručkuješ, od 8h do 12h učiš,  pa jedeš, od 13h do 17h slušaš nastavu, u 18h večeraš, pogledaš film po njihovom izboru i u 22h da si u krevetu. U srednjoj se parametri promijene, ali presing je sve veći: moraš biti ozbiljniji, pametniji i pronicljiviji, moraš završiti i moraš se primiti posla, moraš priskrbiti novac, potomke i dobro ime bez obzira na vlastite stavove i želje, te se obavezno pokopati uz blagoslov svećenika. Ako si danas rođen, idealno bi bilo da radiš od 7h do 21h, za bonove. Ako baš moraš, kupi bonom Lego kockice, kupi si taj Death Star, složi ga prema uputama, stavi na policu i odi spavati jer moraš raditi. Imamo plan i za Master Buildere, posebno za ove opasne psihologe, filozofe, antropologe i sociologe: mogućnošću zarade i slobode na projektima privući ćemo ih u privatni sektor i navesti da potpišu ugovor: možeš proučavati Kanta, ali moraš mi dati ideju kako Sirijcima maznuti žitnicu. Možeš proučavati ljudsku psihologiju, ali mi moraš otkriti mehanizme eksploatacije kupaca. Možeš studirati pleme na udaljenom otoku, ali mi moraš otkriti kako da mi predaju zemlju. Možeš računati društvenu statistiku, ali mi moraš otkriti na koji način da rasporedom robova priuštedim na plaćama. Možeš surađivati sa svojim kolegama, ali vam ne smije pasti na pamet dizati pobune.

2

Od prvog do zadnjeg kadra Lego Movie briljantno stampedira kroz ideološku strukturu današnjice služeći se jednom od najstarijih priča o odabranom-nesposobnom pojedincu, ali ne samo da tom perolakom metaforikom ističe ključne probleme, nego i nudi rješenje, nudi oštrouman i teorijski vrlo potkovan način kako to razbiti, što danas malo tko čini i zna. Pritom, ne radi to priprostim kucanjem o platno, nego kroz razinu obiteljskog odnosa daje teoriji kredibiliteta, a razinom osobnog iskustva zabavlja gledatelja tako da se on ne osjeća kao da je postavljen pred lekciju o životu.

Rekao bi oprezni promatrač: sadržaj podređen poanti. Jok. Film je adrenalinski rollercoaster koji jedva da ikada uzme pauzu da odahne. Kadrovi padaju iz akcijske sekvence u akcijsku sekvencu sve kompleksniji i zapaljeniji, pogonjeni totalno opaljeno-simpatičnim ličnostima i film na momente izgleda kao da nikada iz ludila kocaka neće izaći – kao i ostatak filma i akcija je utemeljena u koncepcijama i iskustvima igranja s Legom – pa tako Lego likovi koriste sve oko sebe da bi stvarali Lego predmete kojima se izvlače iz nevolja ili pokušavaju ostvariti uvijek jasan cilj, a čitav uspon aktivnosti lako možemo razumjeti kao našu zaluđenost u svijetu igre s Lego kockama. To je, dakle, ono što bih uistinu nazvao akcijskim filmom, iako bi se moglo dogoditi da povremeno zaboravite što se točno događa, pa čak i udaljite od scene.

Kada govorimo o zabavnom aspektu filma, odnosno manifestaciji ovog akcijskog, možemo govoriti o dva načina na koja to čini: stil, animacija i režija, te koncept komike.

LEGO

Autori su odabrali CGI animaciju, dakako, ali je napravljena kao da je rađena stop motion tehnikom. Ako se ne varam, ne postoji niti jedan drugi takav film, a ako i postoji, nije tako dobro režiran. Nadalje, apsolutno sve što postoji u filmu napravljeno je od prepoznatljivih setova kockica. Kada gori vatra, vidimo one klasične jednopinske kockice koje imaju oblik vatre. Oblaci dima iz vlaka su u obliku pojavljujućih i nestajućih kockica, more je gradacijsko carstvo plavih kockica, likovi imaju pin na glavi, i tako dalje. Kamera, pak, oponaša naše oko dok se igramo među kockicama i izgrađenim strukturama – npr. kada jurimo kuhinjom s dvije letjelice u rukama pa iza njih okom tražimo idealnu perspektivu iskustva, a kadrovi, odnosno plan i žarišna duljina, oponašaju našu percepciju kao kada glavu polegnemo uz pod i pokušavamo biti dio svijeta likova kojima se igramo. Povremeni opaljeni iskoraci (npr. kada se Unikitty (Alison Brie) razljuti pa počne gristi neprijatelje) šlag su na torti. Zvuk je, s obzirom na događaje, dosta kaotičan, ali je zanimljivo što su zvučne simulacije događaja povremeno zamijenjene oponašanjem zvuka. Npr. iako sve letjelice ispuštaju pravi zvuk, zvuk piratskog broda onomatopejski je prikazan nečijim glasom (‘br br br br br br…). Mark Mothersbaugh radio je glazbu za film, ime koje osobno ne prepoznajem (uglavnom animirani filmovi), ali snažno asocira na Johna Powella, što je plus. Metoda i tehnika filma, dakle, idejno su originalne i tehnički savršeno provedene.

Što se pak samog humora tiče, on je temeljno zasnovan na komici kontradikcije mišljenja i djelovanja. Primjerice, ako Batman (Will Arnett) kaže da je najprecizniji na svijetu, trebat će mu deset pokušaja da pogodi metu, a potom će ustvrditi da je bilo od prve. Ako za predmet koji Emmet izgradi kažu da je najgluplja stvar na svijetu, ona će ih spasiti, a onda će ustvrditi da trebaju još takvih glupih stvari – koje ipak ne mogu podnijeti. Ako je Unikitty super vesela, ona je zapravo beskrajno depresivna, i slično. Nekima konstanta takvih fora odgovara, drugima baš i ne, ali je rezultat nevjerojatno smislena kaotičnost i sprdancija svega i svačega – što nužno uzrokuje smijeh. Unutar te logike lukavo ubacuju hrpetinu pop i kulturnih referenci (pro, anti, doslovno, subverzivno), a kao posebne detalje uključuju i neka iskustva iz igranja s Lego kockicama (npr. kada pokušavaš namjestiti figuricu pored figurice pa ova prva stalno ispada). Dakako, sve su scene projicirane iz te prve razine na drugu, a iz druge na treću, uvijek vrlo tečno, logično i pomno promišljeno, a na sve to niti u jednom trenutku ne stvara se osjećaj promocije proizvoda, nego ljubav.

4

Stoga: pljesak scenaristima i redateljima, sunce li vam genijalno. Usudio bih se reći da je Lego Movie kao filmsko djelo bolji nego što ‘bi smio biti’ –  izuzetno kvalitetno napravljen u svim aspektima filma uopće, dok istovremeno ne smrdi na reklamu (ali uopće) i ne oslanja se isključivo na kartu nostalgije, veće je ona tek dio sklopa komike i stila, dakle i opravdano upotrijebljena. Razlog zašto ne mogu pisati o čistoj desetki jest otprilike to što se neizbježno gubi fokus u masi čuda koje se događaju, a s druge strane i nevjerojatna doza sprdnje mogla bi ponekad raskopati koherentnost doživljaja. Povremeno, događa se da apsurdno probija četvrti zid parodiranjem parodiranja. Uz to, tu su neki relativno prosječni elementi: zvuk i glazba prije svega, unatoč šalama, te zastarjelost pripovjedne jezgre – The Chosen One. Zaključno, Lego Movie je opičen do ibera, a ako i jest ‘đavolje djelo’, naime da subvertira subverziju, ono je toliko kvalitetno i nenametljivo napravljeno, da  se ne može uzeti za zlo.

Jedan komentar za “Lego (2014.)

  • Gjuro says:

    Odličan film i zasluženo visoka ocjena. Ne sjećam se kad sam zadnji put gledao nešto ovako zabavno. 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.