Legenda o Herkulu (2014.)

Piše: Decadent Sympozium

Legend of Hercules ima potencijala ući u Guinessovu knjigu rekorda kao film s najkraćim vremenom raspada dostojanstva autora i gledatelja. Približno četvrt minute nakon početka filma, kada primijetite četrdeset godina staru animaciju tijekom koje ratnici padaju mrtvi u sudaru s nevidljivim zidovima, a specijalni efekti iz osnovne palete Adobe Premiera bombardiraju platno umjesto mjesta događanja, odustajete i od uloženog novca i posvećenog vremena, i od zadovoljstva kokica i kole, i možda vas tek motivira odgledati ga do kraja, da biste drugima spasili dragocjena dva sata života. Prokockana premisa filma spaja Marvelovu priču o Thoru (2011.) i detalje mita o Heraklu s nešto wanking potrebe za Gladiator (2000.) i 300 (2006.), da bi donijela priču o usponu izgnanog brata do ispunjenja svoje svrhe kao rušitelja tiranina, što je prvi i posljednji svijetli trenutak produkcije uvjerljivo najgoreg filma godine (svjestan sam da je siječanj, ali…).

Legend of Hercules fascinira u tom smislu što se zabetoniran užas nastavlja fraktalno valjati kroz film šireći se poput nervnog otrova. S druge strane, super je stvar što je toliko dječje oslikan i naivno ljubak u svojim banalnim propustima – možda zbog teme ili odabira okruglastih čovječuljaka, stvarno ne znam – da mu glupost ne možete uzeti za ‘zlo’, kao što biste to Lockoutu (2012.), Legionu (2010.) ili nekom od posljednjih Resident Evila, ali se čovjek ne može prestati pitati je li doista moguće da takvo što može doći do svjetske premijere, kada se vrlo dobro sjećate da ste vidjeli čuda bolje režiranih i odglumljenih Youtube klipova humorističnih autora.

3

Legend of Hercules je čudesan podvig kao film bez ijednog dostojanstvenog aspekta. Izuzev donekle prihvatljivog Lutza kao protagonista dobrice i Šerbedžije u sporednoj ulozi bez funkcije, siroti glumci se iz petnih žila trude a) valjano prikazati emocije i b) pogoditi kakvu je emociju potrebno izraziti s obzirom na dijalog i scenu, što ih čini utjelovljenjem patnje. Mi se patimo jer na štetu sreće i zadovoljstva ljubitelja filmova moramo svjedočiti njihovoj patnji očigledno prisiljene i neživotne glume. Moguće je da su bili svjesni kakav projekt rade, mada su prije poput Shakespeareove kazališne predstave teatra koji potajno financiraju iz poglavarstva jer je jedna od glumica ljubavnica načelnika, oni prije spavanja gledaju uspješne izvedbe, uzimaju od njih što im se sviđa i umišljaju si da sami to mogu provesti (tim više što se likovi u filmu djelomično i razgovaraju šekspirijanski). Posebno valja izdvojiti bizarni ljigavi copy-paste Lokija u obliku ljigavog i nesposobnog Heraklova brata Ifikla (Liam Garrigan) i antagonista Amfitriona (Scott Adkins) modeliranog prema Butleru iz 300, koji je za primjer antičkog tiranina odabrao Baleovu impersonaciju maskiranog superheroja i ne prestaje režati kroz zube ni kada naručuje ćevape kod Đele.

Neke scene su naprosto loše, potrošene ideje koje svaki budući redatelj/pisac pregazi u osnovnoj školi – npr. razdvojena ljubav Herakla i Hebe (Gaia Weiss) izvedena je djelomičnom zavjesom gdje se zamišljeni Heraklo pod prvim od tri puna mjeseca do vjenčanja Ifikla i Hebe preklapa s tužnom Hebom čija suza ‘kapne’ u ekran – druge scene pak stvarno pokazuju ne baš da nemaju pojma o tome što rade, ali kao da se nikada nisu imali prilike i vremena poučiti filmskom stvaralaštvu, kao da nisu uspjeli dograbiti neki priručnik za početnike, nego im je neki tatica tutnuo pare i rek’o snimajte. S polupanom kamerom se amateri muče u nastojanju da dobiju ispoliranu, glatku kretnju oko objekta i sram ih je izlaziti s nedorečenim djelom pred deset prijatelja koji će to pogledati,  a ovi uz svu silu od 70 milijuna dolara budžeta nisu u stanju to napraviti. Za boga miloga, visokobudžetni film u kinima 21. stoljeća u kojem je pokretna kamera trzava, oružje očigledne makete, a statisti se hvataju za kacige kojem im ispadaju s glave? A ne, ne, ima i zabavnijih stvari – ispaljenu strijelu ‘pogođeni’ ratnik hvata laktom kao prije pedeset godina, a kamera događaj prati – s te strane. O animaciji ne bih ponovno – Heraklo koji podiže mač kao He-man i priziva gromoviti bič valjda rađen u sklopu Disneyjeva Herculesa (1997.), lav koji izgleda kao plišana igračka iz One2Playa i blokovi letećih stijena bolje animiranih u God of War video igri iz 2005.

2

Detalji, svakako, ali ‘šira slika’ još je gora: osim što su kostimografija i scenografija očajno nekreativne i, čini se, sastavljene iz ponude Konzuma, način na koji kamera prati događaje i nekakav suludi blago donji i gornji rakurs zbog kojeg sve izgleda kao da se ‘zabija’ u nešto ispod ekrana, stravična, zaostala upotreba green screena i montaže u kojoj oko likova pada siva sjena, komunikacija i gestikulacija i kretnje likova kadrom ekvivalentna glumi klinaca koje susjed zatekne u krađi voća pa moraju na mjestu iscenirati što se zapravo događa, netretirana mizanscena i neinspirativna, ozbiljna glazba koja ne zna samu sebe pribrati u dinamici već sa svakim idućim kadrom puca na jednonotni opis Ilijade i Odiseje, rade od retardiranih dijaloga i fizičkog odnosa između likova parodiju za sebe, iako ništa od toga nije toliko uvredljivo – ta zato što je ipak ‘samo’ tehnika – koliko a) razjareće glupa priča i b) nepodnošljivo naporne scene borbi sastavljene od 2 sekunde realnog vremena i 2 sekunde slow motiona. Da se barem slow motion koristio u impozantnim trenucima borbe one bi mogle u manjoj mjeri zadovoljiti gledatelja jer bilo je nekoliko sitnih ok poteza, ali oh ne. Edit – process – slo-mo – randomize.

Legend of Hercules scenarij općenito pokušava u 100 minuta ugurati tri puta više događaja no što realno znaju i umiju autori. Rezultat je masa kratkih scena koje više prepričavaju, nego što nam pričaju priču, pa čitavu njihovu zamišljenu sagu moramo uzeti kao highlights legende o Heraklu u sklopu BBC kolekcije dokumentarnih emisija za širi puk. Tome prigodno dolaze rapidni razvoji situacija iz kojih dakako ništa životnog ne možemo dobiti niti se povezati s likovima i situacijama. Individualni motivi likova su upitni – primjerice, Ifiklo je plošno ljubomoran na snažnog brata, ali zapravo želi da ga majka voli, ali zapravo želi da ga voli Heraklova žena, ali zapravo se srdi što nije dobar vođa, ali zapravo… ma jasno vam je. Na kraju priče, postoje i problem većih prostorno-vremenskih događaja poput borbe u kojoj zarobe Herakla: egzemplarna demonstracija za mlade autore o temi ‘na što sve treba paziti između dva kadra’ – jer ovi nisu ni za što od toga čuli – ni za prostor događanja, ni vrijeme trajanja, ni za izravno prošle ni za izravno nadovezujuće kadrove, broj ljudi, stratešku pozicioniranost, i tako dalje; a isto tako i izvedba ‘pobune’ koju Heraklo diže kada se vrati u rodni kraj, o čemu zapravo možemo suditi na temelju toga što istuče nekoliko ratnika. Naravno da neće ulaziti u element pobune, kada je za takvo što potrebno nešto i znati, a redatelja najviše zanima tih nekoliko pišljivih 3D scena dostojnih jedino reklama na programu RTL Kockice.

1

Legend of Hercules je sustavno uništavanje zadovoljstva. Ako u sebi sadrži kakvu svrhu, kakav širi smisao, tada mi jedino pada na pamet da je snimljen i napucan na početak godine da bi ublažio lošinu materijala koji nadolazi. Srećom, drugi ovaj film neće pogledati, pa će im se ovogodišnje smeće učiniti upravo onakvim kakvo će i biti.

4 komentara za “Legenda o Herkulu (2014.)

  • denis says:

    Na rotten tomatoes dobio 3% :)))) Možda će stvarno u knjigu rekorka.

  • raso says:

    Uopšte se neslažem sa ovom kritikom. Herkules je, kao i većina filmova koje je režirao Reni Harlin, odličan film.

  • ivan says:

    e kad toliko ne valja, aj vi napravite bolji film. -.- samo znate izmišljat gluposti!

  • Huco says:

    Film je smeće, kratko i jasno :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.