Le Havre

Piše: Jelena Djurdjic

Le Havre (2011. , 93 min.)

Redatelj: Aki Kaurismaki

Glume: Andre Wilms, Kati Outinen,  Bondin Miguel, Jean-Pierre Darroussin

Ocjena: 9/10

 

Aki ima par pravila od kojih ne odstupa – recimo, čvrsto vjeruje da film ne smije biti duži od 90′. Priča da je svaki  film snimao pola trijezan-pola pijan, i da nitko nikad nije primijetio razliku. Nema šanse da ćete ga videjti krajem drugog mjeseca na onoj manifestaciji – za The Man Without Past dobio je nominaciju, ali nije išao, dok 2006. nije dozvolio čak ni da ga Finci nominiraju (Lights in the Dusk). Planira snimiti 20 filmova i onda prestati. Kad je pobijedio u Cannesu (The Man Without Past), najprije se zahvalio sebi, pa žiriju i… otišao sa scene. Tvrdi da nema teorije da snimi remek-djelo, iako pokušava, i da je zadovoljan time što radi pristojne filmove. Misli da je kinematografija umrla ’62. godine, čini mu se u listopadu. Ipak, izgleda da čak ni on nije uvijek u pravu jer Le Havre je sasvim siguran znak da kinematografija još diše. U ovom slučaju čak i bez aparata.

Zaplet je s jedne strane fokusiran na čistača cipela, uličnog, čija žena umire, i emigranta afričkog, praktično djeteta, s druge strane. Marcel (Wilms) je čistač cipela, i dok pratite njegovu dnevnu rutinu, odabir lokacija, opremu koju koristi i dok shvaćate specifičnu ležernost kojom odiše pri povratku kući, nekako mu ipak zavidite. Arletty (Outinen), njegova zaista voljena supruga, i asimilirana Francuskinja (film je na francuskom btw, konačno je i tu jezičku prepreku na putu do omiljenih Mellvilea i Bressona premostio) ga čeka uz spremnu večeru. Osjećate kao da im remetite rutinu jer Kaurismaki ne daje posebnu distancu. Glumci govore tekst, i glume naravno, ali niko nije toliko pretenciozan da misli kako vas može uvjeriti da su oni sad baš taj Marcel i ta Arletty, nego rade otklon od lika, istovremeno ga čineći najbližim mogućim.  Dobivamo prostor za mišljenje jer na ekranu, npr., nitko ne histerizira da će umrijeti.  Ovo je milijunti dokaz za onu: ‘manje je više’. Elem, paralelna priča počinje na dokovima ovoga lučkog grada, gdje u kontejneru policija pronalazi emigrante. Idrissa (Miguel), dijete, uspijeva pobjeći, ali ne prije no što ga policija fotografira te lov na dječaka počinje. Već vam je jasno da će se njegov i Marcelov put ukrstiti. Borba za život u bolnici, borba za život u emigraciji. Naivnost. To je Le Havre u najkraćem. U onom što vam se smije reći prije gledanja.

Nisu samo glumci kao naturščici, Kaurismaki možda tu ne ide daleko kao Kiarostami, iako želi isti rezultat, nego i sam redatelj pokušava režijom ostaviti dojam amatera, u smislu nedostatka pretencioznosti i želje za nenametljivošću – ovo su sve trenuci koji vas u filmu neće ni na tren zamarati, tek ste ih svjesni ako se bacite u analizu samog postupka snimanja i redateljevih namjera. Nema osjećaja: ‘jao, opet sam nepretenciozan’.  Ima osjećaja istine u namjerama i lakoće u provođenju. I ima velikih poruka. Zar policija jednoga grada, predstavljena u liku inspektora Moneta (Darouissin), usitinu nema većih problema od jurnjave za maloljetnim emigrantom? Kako je došlo do toga? Potencira se solidarnost malih, običnih ljudi kao posljednje, ili prvo, utočište i oružje. Ako se to kombinira s mjestom radnje, Francuskom, u kojoj je trenutno aktualno ovo pitanje emigracije, a simbol je revolucije naroda, ponuđeni odgovor daje dobar osjećaj u glavi i trbuhu. Redatelj zapravo koketira s bajkom kao žanrom, tako da su na jednoj razini stvari nazvane pravim imenom i uloge jasno podijeljene, a na drugoj, mnogo mračnijoj i zajebanijoj analizi, pred nama je alegorija svih naših zatvaranja oči, zavaravanja, kao da kaže ‘evo vam, pa se pravite ludi dok sve odlazi ravno u tri mile…’.

Za mnogo se detalja kod Kaurismakija može uhvatiti, ali ako u filmu od 90′ (kad odbacite špice i to) idu dvije kompletne pjesme, i ako je njihov izvođač vremešni roker Little Bob (kojeg, jasno, glumi Little Bob), neozbiljno je ne napisati koliko redatelj pušta muziku da bi obojio osjećaje. I uvijek me iznova oduševi kada ljudi zaduženi za prijevod, čak i na festivalskim projekcijama, sasvim fino i bez blama, izbjegnu obaveznost prevođenja istih! Više sreće na podnapisima želim vam.

Na prvu loptu slučajni prolaznik rekao bi – neupečatljivo, možda bi čak koje ‘ofrlje’ i ‘površno’ visilo u zraku. Neki ljudi tek trebaju otkriti Kaurismakija i shvatiti da je on zapravo  neupečatljivo upečatljiv.

3 komentara za “Le Havre

  • scarlett says:

    lijepo si ti to napisala, jako lijepo:))

  • vanja says:

    među onima sam koji se trebaju upoznati, a kad ti to ovako skalpelom napišeš, to obično bude jako brzo 😀

  • vedrana says:

    izvrsna recenzija! jako pitka, sažeta, izvrsno sročena. odlično, Jelena!zapeo mi je ovaj film već pred neko vrijeme za oko, ali nakon pročitanog naročito jedva čekam pogledati… :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.