Labirint: Nemogući bijeg (2014.)

Piše: Dragan Antulov

Nema te formule koja je toliko uspješna da je Hollywood bjesomučnim iskorištavanjem neće toliko iscrpiti do mjere kada izaziva mučninu i dotad najvjernijim konzumentima po njoj stvorenih proizvoda. Nešto slično bi se moglo vrlo brzo dogoditi ili se već događa sa sada najunosnijom holivudskom “zlatnom kokom” – ciklusima omladinskih SF-romana o usamljenom adolescentu koji se bori protiv autoritarne vlasti i sličnih zlikovaca u distopijskom i postapokaliptičkom okružju. Nakon što Igara gladi Suzanne Collins koje su prve s uspjehom isprobale taj koncept (ne računajući, dakako, japanski Battle Royale) slijedila je Različita Veronice Roth, a sada nakon nje i ciklus The Maze Runner Jamesa Dashnera. Nijedna od tih filmskih serija još uvijek nije završena, i zbilja je prerano suditi hoće li na kraju balade ljubitelji književnih predložaka i/li opća publika biti zadovoljna. Međutim, ako je suditi po ekranizaciji prvog romana Dashnerovog ciklusa – u našim kinima distribuiranog pod naslovom Labirint: Nemogući bijeg – ima sve manje i manje razloga za optimizam po tom pitanju.

3

Na početku filma se adolescent (O’Brien) budi u liftu koji će ga odvesti na površnu nečega što izgleda kao golemi park okružen orijaškim zidovima. Protagonistu, koji će se tek naknadno sjetiti da se zove Thomas, grupa adolescenata nastoji objasniti situaciju u kojoj su se svi našli – “Poljana” je svojevrsni zatvor na otvorenom, čiji tajanstveni upravitelji svako malo šalju nove adolescente, ali i namirnice zahvaljujući kojima su u prethodne tri godine stvorili improvizirane nastambe, vrtove, ali i strogu hijerarhiju. Zidovi se preko dana otvaraju, ali pokušaje da se kroz njih izađe priječi to da su prolazi dizajnirani kao labirint, kao i da noću njima pohode smrtonosna čudovišta. Thomas se svejedno nastoji priključiti “trkačima”, grupi koja nastoji pronaći put za bijeg, ali njegove aktivnosti izazivaju neprijateljstvo Gallyja (Poulter), koji se boji da bi one mogli postati povodom za odmazdu. Thomasov boravak u labirintu i slični incidenti stvaraju sve više  napetosti, a one se intenziviraju kada iz lifta na “Poljanu” dođe djevojka po imenu Teresa (Scodelario).

Početak filma je najbolji, a zapravo još i bolji od početaka većine sličnih ostvarenja. Umjesto dosadne i nikada zadovoljavajuće ekspozicije koja bi gledateljima trebala izrecitirati o kakvom se to mračnom svijetu budućnosti radi, stvari se prikazuju iz perspektive protagonista koji doslovno ne zna ništa ni o čemu. Tek postupno, kako blijedi njegova amnezija i kako se neke naznake njegove prošlosti vide kroz snove, se može početi špekulirati kakva je svrha “Poljane”, tko su njeni tvorci i zašto tako uporno nastoje njene stanovnike zadržati unutar zidova. Labirint u tim trenucima manje sliči na suvremeni hollywoodski SF-blockbuster, a više na neke televizijske klasike poput Izgubljenih ili pola stoljeća starog Prisonera. Na žalost, ograničenja filmskog formata ne ostavljaju previše vremena ni mogućnosti da se upoznaju sociološke dimenzije mini-svijeta u kojoj su se našli Thomas i njegovi suuznici, odnosno koliko u njemu ima nasilja i represije, a koliko demokracije i zajedništva.

THE MAZE RUNNER

Scenaristički odbor relativno brzo popušta komercijalnim imperativima, pa se Thomas, umjesto nastojanja da se prilagodi novoj situaciji, gotovo odmah upušta u istraživanje labirinta. To sa sobom daje priliku za neke prilično napete scene, kao i demonstriranje specijalnih efekata, bilo u dočaravanju čudovišta koje tumaraju prolazima, bilo načina na koji se otvaraju i zatvaraju građevinske strukture dimenzija nalik na Kineski zid. Tako stvoreni svijet, međutim, ne izgleda previše uvjerljiv. Najveća zasluga je, pak, u scenariju koji negdje na sredini na “Poljanu” uvlači ženski lik, a određene posljedice koje bi dolazak jedne žene izazvao među gomilom mladih i potencijalno napaljenih muškaraca Labirint jednostavno ignorira. Imaginarni svijet, ma koliko ga Dashner bio dobro osmislio u svom književnom predlošku, nakon toga se ne može shvatiti ozbiljno, i mnogo brže publiku, pogotovo onu stariju i iskusniju, počinje hvatati izuzetno neugodan “deja vu” osjećaj. Stvari postaju još gore prilikom akcijskih scena, pogotovo onih koji sadržavaju nasilje i pogibije likova. I tu, kao i u slučaju Igara gladi, svoj pogubni učinak pokazuje cenzorski rejting PG-13, odnosno nastojanje da se takvi uznemirujući sadržaji što više sakriju od mladenačke publike, pa tako gotovo nikakvog prolijevanja krvi nema, a što se postiže iritantno “kreativnom” montažom i odvijanjem nasilnih scena u namjerno zamračenim prostorima. Ipak, najveće razočaranje dolazi na samom kraju filma, kada se veliki misterij konačno rasvijetli na isforsiran, ubrzan i krajnje antiklimaktični način, ali veliko finale, dakako predstavlja tek uvod u novi misterij, odnosno neizbježni nastavak. Možda za godinu dana, kada taj nastavak dođe u kino-dvorane, njegovi autori uspiju odgovoriti na pitanje što je pjesnik htio reći, a sve što je prikazano u Labirintu bude funkcioniralo kao dio nekakve suvisle i kvalitetne cjeline. Iskustvo s ovakvim filmovima, međutim, sugerira kako to ipak neće biti slučaj.

Leave a Reply

Your email address will not be published.