Krugovi

Piše: Jelena Djurdjic

Krugovi (2013., 112 min.)

Režija: Srdan Golubović

Scenarij: Melina Pota Koljević, Srđan Koljević

Glume: Aleksandar Berček, Leon Lučev, Nikola Rakočević, Nebojša Glogovac, Hristina Popović, Boris Isaković, Vuk Kostić

Ocjena: 6.5/10

 

Umiven skup propuštenih prilika. Omaž-omnibus Akinu, Kirostamiju, Ceylanu i kome sve ne. Ako ništa njihovo niste gledali, ne znam, možda će vam Krugovi raditi. Ali znajte da je ozbiljno odsustvo redateljske originalnosti pred vama. Učenik koji i dalje ne uspijeva biti samostalan i pronaći svoj izražaj. A imao je priču.

1993. godine Marko (Vuk Kostić) dolazi u Trebinje, na otpust iz vojske. Pije jutarnju kavu s tatom (upečatljivi Berček), vidi se s djevojkom (Kristina, likuša iz Parade, sjećate se) i odlazi s prijateljem (opet ukalupljeni Glogovac) na piće. Na trgu gdje  sjede događa se incident – Srbi, njih trojica, u uniformama, plus puške, prebijaju Harisa (Lučev). Haris, koji radi u trafici, nije imao cigareta da im proda, a onda ni osobnu kartu da da na uvid (iako se, jasno, znaju). Tu je Todoru (Isaković) i pajdašima prekipjelo – vade Harisa kroz prozor trafike i bjesomučno ga tuku (Haris je Musliman, ako trebam naglasiti). Na trgu punom ljudi svi nijemo, i nepomično, prate situaciju. Osim Marka. Flashback se zatim prekida i selimo se u 2005. godinu. U nastavku redatelj pravi (pomodni) triptih: Njemačka – Haris na stanici čeka Markovu djevojku; Trebinje – Markov tata  premješta srušenu kamenu crkvu na vrh brda; Beograd: Markov drug je kirurg i u hitnu dovoze Todora. Što se dogodilo Marku? Krugovi su zasnovani na istinitom događaju. I nisu politički obojen film.

U nastavku je film trebao, kako kaže reditelj, “postaviti pitanje je li herojsko djelo uzaludna žrtva, ili kao kamen bačen na površinu vode proizvodi krugove koji se šire kroz vrijeme i prostor potičući nas da činimo nova dobra djela”. Međutim u nastavku se film muči, škripi i posrće, a ovaj teglajn jedini je teglajn. Harisov dio trilogije je najnapetiji i najkompletniji, pružajući prilično zaokružene odgovore o tome gdje je on sad, kakav je čovjek i je li se što promijenilo u njegovom karakteru. U Trebinju nas čeka otac, Ranko, i tu počinju problemi. Dok je Harisova povučenost i uloga čovjeka od par riječi na mjestu, Rankova tišina i svedenost već rade protiv filma. Suprostavljenost ovog lika naspram sina (Rakočević) i supruge jednog od ona tri vojnika snimljena je kao nekakav reality tv film – jednolično i nemaštovito. Izbjegnuta je problematizacija tih odnosa, ili bar kakav iskren razgovor (realnost takvog razgovora se dovodi u pitanje, u redu,  no gdje realnost posustane tu je valjda redatelj da je nečim pocrta). Namjesto toga biblijski momenti izlijeću niotkuda (dečko se tri puta penje na brdo, posljednje silaženje), smjenjuju se stilske vežbe odlične kamere Aleksandra Ilića (pejzaž, šetnja gradom), a scenarij (Koljevići pisali) djeluje kao izmaglica, koje se nitko ne sjeća baš i za koju ne možemo tvrditi ni da postoji. Naslućeni fijasko se produbljuje segmentima iz trećeg dijela – priče kirurga u Beogradu. Koliko je to samo siromašno snimljeno. Emotivno, spoznajno, samozapitno siromašno. Glogovčev lik lomi se da li da spasi život, sav samozatajan i na teškim mukama. Jede, ili gleda kroz prozor Todorove bolničke sobe. I opet jede, i gleda kroz prozor bolničke sobe. I onda ha! Opet jede i gleda, ali s prozora novobeogradske terase. Nema teorije da je ovo greškom ostalo tako (ne)riješeno, nego je naprosto umjetnost, u pokušaju. Paradoksalno je da jedna od rijetkih scena koja funkcionira u tom periodu, 12 godina poslije, upravo dolazi u beogradskom dijelu (Todorov verbalni napad), no taj se bljesak ponavljao nije. I konačna propuštena šansa – povratak u 1993.. No bar mu se dosljednost mora priznati, jer ni tada on ne kopa po dušama – posmatrače ne proziva, snima ih tek tek, umjesto da im se unese u lice, recimo, a sam događaj, vjerojatno kako bi izbjegao patetiku ili pretencioznost, daje kratko, u dokumentarističkom fazonu, podvlačeći priču o kamenu, vodi i krugovima.

Srdan i na filmu (Klopka, Apsolutnih sto), i u radu na glazbenim spotovima, nikada nije slavio estetiku istočnoeuropskog filma. Uvijek je to djelovao skuplje i bolje od ostalih, ljepše, suvremenije i otvoreno za zapadne utjecaje. Kao da nije naše. Što je osvježenje. Kadrovi su tehnički pretočni, scenografija perfektna. To s vremenom nervira malo jer nije posljedica savršenog oka, spontanosti i osjećaja, nego štreberskog rezona, što se osjeća u kinu opipljivo. Golubović kao da se plaši sam sebe, da će se okliznuti i prosuti pusti li ruku i onda opsesivno drži konce, i ove tehničke, i one umjetničke (oponašajući redatelje koje voli), kao pravi mali ziheraš.

Ukrade poneku suzu s vremena na vrijeme. Naporan i površan pokatkad. Ma, znate ono kad redatelj postavi scenu – sjede dvoje i piju kavu. I ti gledaš, živ nisi od treperuće napetosti i radoznalosti. A znate ono kad redatelj postavi scenu – sjede dvoje i piju kavu. I ti gledaš i pitaš se – a što ne pričaju? Što sad čeka? Kako nema kemije… čovječe, pa je l’ on ovo vidio u montaži? Možeš ti od Fatiha uzeti scenu, sentiment, trik, ali ti to nikad neće biti dovoljno za Film.

*Krugovi su imali svjetsku premijeru na Sundanceu, gdje je Golubović osvojio priznanje za umjetničku viziju u kategoriji svjetskog filma, čeka ih Berlin 11. ovog mjeseca, u programu “Forum”, te otvaranje Festa 23.. Što je daleko od malo.

3 komentara za “Krugovi

  • Marin says:

    Ako je homage Ceylanu i Akinu, meni se ovo ne gleda, imajući u vidu da su spomenuta dvojica prilično precijenjeni filmaši zamorne, samoderivativne estetike i tematike.

  • Đorđe Pavlović – Pavel says:

    Dvostruko razočarenje:
    1.Zato što film po svemu sudeći nije baš fenomenalan.
    2.Zato što sam kupio karte za premijeru u nameri da ga “eksluzivno” recenziram:)
    Gde si pogledala?

  • Jelena says:

    film sam pogledala na novinarskoj projekciji. Uživaj na otvaranju Festa i prenesi utiske posle ako te ne bude mrzelo. A možeš Falsifikatora ekskluzivno npr.

    @Marin
    A kad kažeš Tarantino uradio omaž ima jednu konotaciju a kad kažeš Srdan sasvim drugu, jer ovaj u filmu ne pravi distancu u tim momentima nego frajer snima kao da je njegovo. Ne znam, možda reciklira nesvesno. A ja volem Fatihov film čijeg imena ne mogu da se setim a neću da guglam aaaa (nije soul kitchen, ni head-on nego aaaa Na ivici raja yess) i volim Anatoliju, i baš njih kopira, što kad pomisliš da je mogao biti Munđiju i nije tako loše :D.

    Drago mi je da ti nije palo napamet da ne voliš Abbasa

Leave a Reply

Your email address will not be published.