Krijumčari

Piše: Vanja

Krijumčari (Contraband, 2012., 109 min.)

Redatelj: Baltasar Kormákur

Glume: Mark Wahlberg, Giovanni Ribisi, Lukas Haas, Ben Foster, Kate Beckinsale, J. K. Simmons, Caleb L. Jones

 

Ocjena: 6/10

 

Zujala sam oko ovog izdanja željna akcije, a Contraband mi se tako lijepo kotrljala niz jezik i kudikamo interesantnije i opakije zvučala nego tamo neki Krijumčari. Dakle, u tom iščekivanju i saznah da je film zapravo još jedna holivudska obrada (navodno) uspješnog filma koji nisam imala prigodu pogledati, a čija je radnja smještena u sasvim drugi dio svijeta. Saznah i da je redatelj Baltasar Kormákur glumio u originalu Reykjavik-Rotterdam iz 2008. godine, što u biti meni ništa ne znači jer pogledah samo obradu te nisam u poziciji usporediti. Nisam ni inače osobito stručna uvijek povući pristojnu paralelu, dakle – drži se pogledanog.

Rado bih sad ja rekla „ajme kakvo smeće“, no ne bi bilo fer, ipak sam malo i uživala. Postoji jedna (ima njih i više) atraktivna stvar, a ta je da je radnja smještena (i snimana, yey) u jednom od meni najinteresantnijih odredišta na svijetu (New Orleans), te djelomično u ništa manje fascinantnoj Panami (ne znači da ćemo vidjeti prekrasne stare kuće na glavnoj cesti, čak obratno, ali nema veze). Contraband obiluje odličnom glazbom, što ga ne vadi, naravno, ali mu je plus, a kao film pretendira biti, jest ili napola jest akcijski film, no moje će cijenjene kolege to mnogo bolje znati prokomentirati. Postoje također i stvari zbog kojih mnoge može zaboljeti glava – scenarij bi u natjecanju sa švicarskim sirom pobijedio u broju rupa, a film bio duplo bolji s 50% manje priče. No, treba li uopće akciću ovakve vrste moćan scenarij – tu sam bez odogovora. Dakle.

Chris Farraday (Mark Wahlberg) iz obitelji je koja se dugo bavi švercom, a uz to je bio pravi smuggle-Houdini. No, oženio se, dobio klince i smirio na ušušnom otočiću Algiers u području New Orleansa. Usput, tatko mu je završio u ćuzi pa i to ima veze što Chris odbija sudjelovati u obilnim mogućnostima zarade u talu s potkupljivim šefovima nebrojenih plovilica poput one na kojoj vedri i oblači kapetan Kamp (uvijek rado viđen i prirodno šarmantan J. K. Simmons) i na koji se Farraday, unatoč molbama voljene supruge čiji je mali brat napravio pizdariju, ukrcava ne bi li zavrnuo turu i spasio nesretnog i nespretnog šuru koji se upetljao u šverc drogom s jednim od likova koji baš i ne opraštaju. Kad smo kod toga, još sam jednom imala prigodu uživati u transformaciji Giovannija Ribisija, koji utjelovljuje Tima Briggsa, istetoviranog, masnog, mračnog, sujetnog i nevjerojatnog lika koji, naravno, prijeti Chrisovoj cijeloj obitelji, uključujući i mladog mu šuru Andyja (Caleb Landry Jones). Onako po američki, obitelj je sve, zna se, pa se ni Chris dugo ne misli baciti se na zadatak koji mu, pravo budi, nije ni posebno mrzak. Ipak je to adrenalin.

Ostavljam vam na „gledanje“ načine ubacivanja na brod, gdje kap. Kamp očito nije presretan Chrisovom nazočnošću, na propale četvrti Paname i posliće koji Chris i smotani mu frend Danny (Lukas Haas) trebaju obaviti tamo, kako bi se ovi ovamo (u New Orleansu, s Briggsom) mogli poravnati. Ne radi se sad o spoilerima, ali tu su neke stvari koje su valjda jedine interesantne (pametne ili ne) pa bi bilo šteta gledatelju uskratiti i to.

Slađušna Chrisova supruga Kate (Kate Beckinsale), pogana jezika kao i ostali (nezamisliva količina nepotrebnih F-ova…), ostaje doma s dvojicom sinčića, pod paskom Chrisovog najboljeg frenda Sebastiana (Ben Foster), koji radi na dokovima. I očito je ne baš potajice zateleban u Kate. Međutim, kad u filmu u već prvih 20-ak minuta čovjek svojoj dragani kaže „bit će sve u redu“ ili „ništa neće poći krivo“, jasno je. Poći će krivo sve što objektivno može, pa još nešto uz to, reda radi. Chrisov, nada se on, posljednji švercerski izlet dovodi ga u kojekakve uvrnute situacije s narko i inim bosovima u Havani gdje, naravno, moramo osjetiti nadolazeći val onoga što volimo nazvati déjà vu. Na stranu već viđeno,  ponuđena rješenja, dosta predvidive no svejedno uspješne i ne pregusto utkane akcijske scene uglavnom su sasvim zadovoljavajuće zabavne. Kakve kape, čarape, plinske maske – to je sve bez veze. Momci u Havani su zajebani. Oni vukove hrane psima. Valjda samo psima.

Možda bi film funkcionirao jače ili emotivnije da se isjeklo par minuta nepotrebnih na jednom mjestu i posvetilo ih se, recimo, Chrisovoj proganjanoj obitelji u New Orleansu, jer oni su totalno izloženi, terorizirani, a ovamo se svako malo čuju telefonom: „I love you, everything’s gonna be OK.“ A tamo njoj ludi Briggs upada u kuću i pred klincima je terorizira i svašta. I tako nekoliko puta. Pa je Sebastian voli do nesvijesti. Ali valjda se to nije htjelo. Iskreno? Giovanni Ribisi, bez obzira na Markieja meni dragoga, nešto je najbolje u ovom filmu. Njegov pakleno iskrivljeni southern drawl nevjerojatan je kao i on sam – čovjek ga primjeti kao šašavog pajaca i isfrustriranog dječaka dok ne shvati da je odista potpuno lud i morbidan, spreman na sve. Ništa lošiji nije ni Ben Foster. Šteta, šteta što Ribisi nije dobio prostora makar koliko i Ben…

Ne vjerujem da je itko očekivao išta posebno od Contrabanda, jer se čini da film niti ne teži nečemu što odskače od prosjeka u bilo kojem smjeru ili obliku. Može se pohvaliti obiljem predvidljivosti, ima nekih svojih plotića koji, iako znamo put kojim su krenuli, makar ioticu skoknu ustranu od potpunog klišeja. Ovo je lagan, počesto besmislen film koji čovjeka tjera da se upita „čemu cijela dva sata“ (iako prolete brzo), film s nekom šemom koju ja nisam sasvim upratila a možda je niti nema. Scene se više sudaraju nego što se povezuju, pretaču ili nastavljaju, a neka su rješenja pomalo i idiotska, što ni u kojem slučaju ne znači da trebate poslušati svakoga kritičara koji je film ispljuvao, jer – ako ništa, vrijedi onih par chaseova, tuče, krvi i igara, kivnih pogleda i osobnih komentara „a j**ga, znala/znao sam!“.

Contraband je ništa više no pristojna zabava za jedno skoro već ljetno kišno poslijepodne, a da će vam ostati dugo u sjećanju, neće. Akcija, nešto malo drame, šverc, rastopljena sol i stvarčice koje plutaju, to nisu noviteti, ali ako vam je do nečega što vam neće opteretiti mozak, ubijte mirno dva sata ne slušajući što pametni kritičari kažu i ne rukovodite se ocjenom, jer samo ja znam što sam ocjenjivala, a nadam se da tekst bar malo to prenosi. Odgledah masu glupljih. O krpi i usisivaču – drugi put.

Jedan komentar za “Krijumčari

Leave a Reply

Your email address will not be published.