Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca (Moonrise Kingdom)

Piše: Ana Zupcic

Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca (Moonrise Kingdom, 2012., 94 min.)

Redatelj: Wes Anderson

Glume: Jared Gilman, Kara Hayward, Bruce Willis, Edward Norton, Bill Murray, Frances McDormand, Bob Balaban, Tilda Swinton

Ocjena: 8/10

 

Najčešće okarakteriziran kao romantična komedija za mlade ili pak dječja pustolovina za odrasle, Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca (još) jedan je blago uvrnut film Wesa Andersona (Panika pod morem, Obitelj čudaka, Darjeeling d.o.o.) u kojem gledamo svijet koji funkcionira prema vlastitim pravilima, odnosno pravilima Andersonove slikovite mašte, tako da je prvi zahtjev koji pred nas film postavlja dobro staro voljno susprezanje nevjerice.  Osim Billa Murrayja, koji je praktički zaštitno lice Andersonovih filmova, uspjeh filma zagarantirala su i brojna druga poznata imena, od vječnog Willisa i glumačkog kameleona Nortona do Harveyja Keitela, iako su najzanimljiviji upravo mladi Jared Gilman i Kara Hayward, još uvijek glumci početnici.

Godina je 1965. (iako bi lako mogla biti i bilo koja druga) u gradiću New Penzance u Novoj Engleskoj. Dvanaestogodišnji Sam Shakusky (Jared Gilman), problematičan i neomiljen dječak, bježi iz izviđačkog kampa i sastaje se s isto tako problematičnom i neobičnom Suzy Bishop (Kara Hayward) te se zajedno upute u neizvjesnu pustolovinu čiji je cilj pronaći sakrivenu malu uvalu o kojoj je Sam ranije čitao. U potragu za nestalom djecom kreću lokalni šerif Captain Sharp (Willis) i vođa izviđača Ward (Norton), koji uskoro doznaju da je Sam siroče kojeg udomitelji ne žele natrag te da su se on i Suzy dugo dopisivali i zajednički razradili plan svog bijega. Suzyni roditelji Walt (Murray) i Laura (McDormand) nesretan su i ogorčen odvjetnički bračni par koji se ipak ujedini u želji da pronađu kćer, za koju uporno smatraju da je žrtva otmice. Dvoje klinaca čudaka, Sam i Suzy, svjesni da je ovo možda posljednje ljeto kada je sve još moguće, prije nego uđu u adolescenciju (odnosno prije nego ih uhvati oluja koja u filmu stalno prijeti), žele doživjeti veliku pustolovinu. Svoju ljubav shvaćaju tako ozbiljno da se čak i simbolično vjenčaju pa tako Sam, pametnjaković s prevelikim naočalama, uokolo mrtav-ozbiljan predstavlja Suzy kao svoju suprugu. Dok on u njihovu pustolovinu unosi izviđačko znanje preživljavanja u prirodi, Suzy donosi svoju mačku, književnost i glazbu, te dozu misterioznosti.

Ovo je film koji funkcionira po obrnutoj logici: djeca su ta koja život shvaćaju ozbiljno i drže se svojih principa, a odrasli su razotkriveni kao smiješni (da ne kažem ridikulozni) i slabi. Mali izviđači potragu za Samom shvate kao priliku da se iskažu kao pravi šerifovi zamjenici, pri čemu ih Ward, inače nastavnik matematike koji izviđače vidi kao šansu da pokaže svoju macho stranu (onako kako je on shvaća), mora razuvjeravati da se doista radi o potrazi, a ne potjeri za Samom i da ga ne smiju ozlijediti. Šerif Sharp, pak, ovdje nimalo ne umire muški, već usamljen vene za nesretnom ljubavi – Laurom Bishop koja ga vrti oko malog prsta i tek rijetko kad osjeti krivnju prema svom mužu Waltu, koji se ionako većinu vremena samosažalijeva, ukopan u duboku depresiju. Dodajmo svemu tome Samove udomitelje koji nestalog malca ni u kom slučaju „ne pozivaju natrag“ te isto veselim tonom kažu šerifu na telefon, a Samu priopće licemjernim službenim pisamcem, te nadasve fantastičnu Socijalnu Službu (to je stvarno jedino ime koje ima) koju utjelovljuje Tilda Swinton u električno plavom kostimu, pojavljujući se poput zle čarobnice iz bajke, po mogućnosti u najgorem mogućem trenutku, i prijeteći kletvom birokracije i sistema svud oko sebe, pri čemu barem uspijeva ujediniti rastrojene odrasle u borbi za Samovu budućnost. Spomenimo još i luckastog rođaka Bena iz susjednog izviđačkog kampa, koji se za odgovarajuće novce lako preobražava u svećenika, pomagača u bijegu ili sve drugo što se dječjom ušteđevinom može kupiti.

Magični realizam ovog filma vidljiv u natprirodnim pojavama ili njihovim naznakama čini ga Andersonovom modernom bajkom, čija je fiktivnost istaknuta i pojavom Boba Balabana kao sveznajućeg pripovjedača koji povremeno intervenira u priču kako bi je komentirao, usmjerio ili potaknuo svoje likove na neke daljnje korake kada misli da su zaglavili. Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca ima gotovo sve elemente bajke – iako ga Anderson uporno smješta u određeni prostor i vrijeme, ni jedno ni drugo nisu bitni za ovaj film, odnosno to su prostor i vrijeme zamišljeni u Andersonovoj glavi, a ne dokazivi u odnosu na vanjski svijet. Sam je junak koji želi osvojiti princezu Suzy, pri čemu  su njegovi darivatelji znanja i sredstava Ward, rođak Ben i pripovjedač (koji ga je podučio kartografiji), a pomagač mu postaje šerif Sharp (a kasnije i otac, koji tako siromašnom hrabrom junaku daje i status dostojan princeze). Sam mora dobiti Suzynu ruku od njezinog oca Walta, u funkciji kralja iz bajke, a to je moguće jedino na kraju kad zasluži ime i status, pri čemu Walt i Laura funkcioniraju kao otpremnici junaka u potragu za istim. Na putu do ostvarenja zadatka Samu stoji zlikovka Socijalna Služba, ali nakon što svlada i tu prepreku, nagrada je zajamčena i njih dvoje zaljubljenih žive dugo i sretno. Film je bajkovit upravo zato što se radi o viđenju svijeta kroz dječje oči, o primjećivanju, iako ne i razumijevanju problema i odnosa odraslih ljudi – ali čini se da je ono što ovdje dječje oči razumiju upravo činjenica da će se bajka rasplinuti kad počnu odrastati, pa je zato bolje zgrabiti kakvu pustolovinu i sretan kraj još ovo zadnje ljeto.

Bajkovitom ugođaju izrazito doprinose i upadljive boje – jedan od najznačajnijih i najlakše uočljivih elemenata filma: zelenilo prirode, crveno-bijeli svjetionik, crveni klavir u kući Bishopovih, žuti ugođaj u kući Samovih udomitelja i zanimljiv način na koji se te boje izmjenjuju i kontrastiraju. Filmska fotografija doista zaslužuje visoku ocjenu u ovom filmu, bilo u prikazu prekrasnih scena prirode, bilo u već spomenutim bojama, kao i poigravanje montažom koje se vidi u maštovitom prikazu pisama koje izmjenjuju Suzy i Sam, što funkcionira puno bolje nego da je dopisivanje jednostavno prepričano. Anderson također često rabi i razdijeljene ekrane, osobito kad se prikazuju telefonski razgovori, pri čemu vidimo istovremeno reakcije i geste s obje strane, a opet dolazi do izražaja i kontrast u bojama između sugovornika. Takve scene daju filmu pomalo starinski i humorističan štih i ponovo upozoravaju na fiktivnost filma.

Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca donosi ozbiljnu djecu i zbunjene odrasle, idealiste i materijaliste, bajkovito i stvarno, tužno i sretno sve u jednom filmu koji nekako uspijeva opravdati i izbalansirati svaki svoj izlet u nestvarno i humoristično nečim itekako ozbiljnim. Kažu za ovaj film da nije za široke mase jer, kako već rekoh, film je uistinu malo uvrnut i voljeti ga možete samo ako pristanete na Andersonova pravila igre. Međutim, isplati se jer zauzvrat dobijete sat i pol bez osjećaja dosade i jednu optimističnu i toplu poruku zbog koje barem na trenutak podjetinjite. Na kraju krajeva, tko nije volio bajke kad je bio mali?

6 komentara za “Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca (Moonrise Kingdom)

  • Marin says:

    Najbolji film godine. Za sada. 

  • Sven Mikulec says:

    Iznenađujuće svjež, i bolji nego što sam očekivao. Wes mi je super, ali ovo mu je možda i najbolji film dosad.

  • Valentino Bahun-Golub says:

    Izvrstan film, pravo osvježenje nakon onolikih blockbustera.

  • Vanja says:

    Prebogata sam od onih toplih boja i nevjerojatno mi je kako su pametno uparkirane glazbene kockice, prekrasan film. Neobičan, prijatan. 

  • Jelena Djurdjic says:

    skrooooz cool film

  • swvi says:

    Meni je solidan film, dosta dosadan na trenutke i čak negledljiv, ali ga spašavaju neke scene i izvrsna glumačka ekipa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.