Koža u kojoj živim

Piše: Jelena Djurdjic

Koža u kojoj živim (La piel que habito/The Skin I Live In, 2011., 117 min.)

Redatelj: Pedro Almodovar

Glume: Antonio Banderas, Elena Anaya

Ocjena: 8.5/10

 

Vjerojatno postoje (bar) dva načina da se sagleda novi Pedrov film – uzimajući u obzir njegov dosadašnji rad i zanemarujući ga. Krećem od ove banalnosti jer fanovi (a mrske li riječi), bolje rečeno, ludi obožavatelji svega prije Volver (i Volver) na promjenu ili blagi iskorak, još je rano ocijeniti, napravljen najprije s Los abrazos rotos i sada sa Skin, gledati će kao na još jednu osobenost više. No neki slučajni prolaznici, kojima je ovo prva Almodovarova stvar, mislit će hm, pa bog zna što će misliti zapravo, osim da su gledali neobično odličan film. A krenu li kopati po njegovoj stvaralačkoj prošlosti – bio bi praznik za oči vidjeti to iznenađenje. Dakle, nešto drugačije(i) je pred nama. Meni je ukupan dojam nemoguće odvojiti od onoga što o Pedru znam, i zato je stvarno istinsko uživanje gledati  kako je snimio nešto vizualno svedenije a preludo saznajno. Jbg, holivudski dripci, to se zove prednost autorskog filma.

Nakon razgovora s ljudima koji su znali nešto o filmu, i onih koji su znali sve i mog iskustva (koja nisam znala ništa) sasvim sam sigurna da je upravo najpametnije ući prazne glave. Ne kažem da vas očekuju neviđeni obrati i da su oni suština priče i da ćete izgubiti mnogo, ali sasvim je lijepo, intezivno, neke stvari otkriti u tih skoro dva sata, i suočiti se sa njima u tako kratkom vremenskom periodu. Sve u svemu, pred nama je priča, ili bajka, o plastičnom kirurgu (Banderas), koji u svojoj kući (na vrhu kule) ima zarobljenu pacijenticu. Ne sado-mazo zarobljenu, nego jednostavno osuđenu na jednu sobu (u luksuznoj kući prepunoj umjetnosti koju samo Almodovar može spontano genijalno infiltrirati), u koju joj, najčešće obučenoj u kombinezon boje kože, liftom stiže hrana, i iz koje, čini se, nema izlaza. Tako da naizmjenični pokušaji pacijentice Vere (Anaya) da se ubije ili zavede doktora i tako dođe do slobode nisu ništa neočekivano. I tko zna koliko bi to sve tako trajalo da se u priči ne pojavljuje uljez, nakon čega dolazi do flešbekova i razotkrivanja prošlosti naših junaka koja ih je dovela u opisani položaj (u tom momentu sam, npr., mislila da mu je to supruga šizofreničarka – ovo pišem svjesna koliko upućenima zvučim neozbiljno, ali na kraju ja pobjeđujem jer mi film daje sve).

Elena i Antonio pažljivo su vođeni, supermoćni glumci, koji su likove doveli do perfekcije.  Oboje zavode kameru i donose ekstremno magnetične privlačne ličnosti, s nezaobilaznim iskrama ludila. Režija se može opisati i doživjeti kao namjerno povlačenje paralelne metafore s činjenicom da je glavni lik plastični kirurg – ona je kirurški precizna, što je odlično jer veći dio priče upravo i dolazi iz vizure doktora Roberta, i time se ostvaruje prava konekcija i interesantna, izmišljena zapravo, autentičnost – kao da doktor sam režira. Loša strana je što nedostaje one topline koju samo njegovi likovi donose. Almodovar i Banderas su surađivali prije dvadeset jednu godinu (Tie Me Up! Tie Me Down!), a s Anayom je radio na možda i svom najboljem filmu (Talk to her). Još jedna referenca na njegove prijašnje filmove i svojevrsni omaž samome sebi (netko će reći da je svaki njegov sljedeći kadar omaž svemu što je dotad snimio) je scena silovanja, koja je snimljena kao, da, da, kao u Kiki.

Većina Almodovarovih filmova bjesomučno se uvuče pod kožu i iscima nas u učmalosti i vuče negdje. Skin, u svom većem dijelu, daje samo nagovještaj perverznosti i ulaženja u dubine ljudske psihe. Nekad je nagovještaj više nego dovoljan podsticaj, ali poslije novog Pedra moj je utisak da priči nedostaje ta finalna fatalnost, i još koji korak naprijed ka nečemu što je njemu dovoljno sveto da nas ka tome povede. Kako film odmiče, svjesni smo dvije stvari – da ćemo najmanje vremena imati da pratimo Roberta i Veru kad njihov odnos poprimi dramatično drugačije obrise od početnih, i da je prilično izvjesno da pratimo pogrešnog lika, tj. ne toliko pogrešnog koliko manje zanimljivog. Almodovar je morao iz Vere izvući još nešto, da njenoj jedinstvenoj mračnoj osobnosti (dobivenoj, ali ipak osobnosti) da prostora i ona bi nas uvukla u mjeri koju osobno uvijek priželjkujem. Umjesto toga, on se više opredijelio za priču o zločinima i kaznama i krivici i ludilu i da, naravno seksualnosti, pomalo bježeći od onog najintrigantnijeg – sagledavanju ljudskih dubina. Ili prepuštajući nam da ih izmaštamo, jer ovakvu podlogu odavno nismo imali.

9 komentara za “Koža u kojoj živim

  • Marin says:

    Obavezno pogledati Franjuov Eyes Without Face prije ovoga. Tek toliko da se shvati koliko je ovaj film (ne)originalan. :)

    Iako je zabavan, je l’.

  • vanja says:

    Aaa …Valli … ljepota. :)

    Tko god voli Almodovara, i “Skin” će mu biti krasan. Tko ga ne voli, moguće da ga zavoli, vrlo lako.

    Pa, on je jednostavno takav. “Habla” mi je vrh vrhova, volim sve što sam od njega pogledala (a nisam dovoljno šmrc …) no i bez obzira na ovu paralelu (koja stoji …) svejedno je nekako … svjež (u današnjici). Neobično uvlači, baš magnetičan.

  • Jelena Djurdjic says:

    pročitala sam za Eyes without face i htela da odgledam pre nego napišem kritiku; onda sam shvatila da mi je Skin sasvim dobra i da ima dovoljno kontinuiteta – nemam osećaj seckanja i kopiranja, pa napisah bez gledanja; interesantno mi je bilo i da su oba filma snimani po različitim knjigama, tako da ono, osim ako baš scene nije pokrao (kao Scorsese) meni je ovo ipak Almodovar u svoj svojoj osebujnosti

  • Marin says:

    Od interijera do eksterijera. Od pomagačice/kućne pomoćnice do njenih moralnih dvojbi.

    Koje je scene pokrao Scorsese? :s

  • vanja says:

    joj što cjepidlačite

  • Jelena Djurdjic says:

    @Vanja 😀

    @Marin – Departed (Mou gaan dou), pogotovo jer sam te godine baš navijala za njega; msm Martijeva verzija mi jeste bolja, ali je bilo baš preuzimanja scena i rediteljskih rešenja

  • Marin Mihalj says:

    I meni je Scorseseova verzija bolja. Jer izgleda k’o film, a Mou gaan dou k’o hrvatski televizijski film. :s

    A da je bilo preuzimanja scena… pff, ne znam u kolikoj mjeri da ih možemo nazvati “potkradanjem”. 😀

  • vanja says:

    ma to je isti film 😀 samo je scorseseov, što je – je, bolji 😉 nisam nikad mislila da ću to reći, ali jesam, kad je … 😀

  • vanja says:

    scorsese se zna očešati tako da se dobro primi i bude wow.

Leave a Reply

Your email address will not be published.