Koriolan (Coriolanus)

Piše: Vedrana Vlainić

Koriolan (Coriolanus, 2011., 123 min.)

Redatelj: Ralph Fiennes

Glume: Ralph Fiennes, Gerard Butler, Vanessa Redgrave, Brian Cox, Jessica Chastain, Dragan Mićanović

Ocjena: 6/10

 

Mislim da bi bilo u redu ovu recenziju započeti priopćenjem da je piše velika obožavateljica lika i djela Ralpha Fiennesa. Ima već mnogo godina otkako ga svrstavam pri sam vrh ljestvice omiljenih mi glumaca. Razlog tome je, uz očigledno štovanje kvalitete njegova glumačkog izričaja, i taj što cijenim činjenicu da ostaje na svojoj (visokoj) razini čak i u filmovima koje bi kritika i/ili publika ocijenila slabima i što se, potom, prema tim svojevrsnim „flopovima“ odnosi s jednakim profesionalizmom kao i prema svojim najcjenjenijim ulogama. Što me dovodi do činjenice da su visoka očekivanja najgora stvar koju si možete napraviti prilikom odlaska u kino. To malo zlo koje vas kopka u podsvjesti i od kojega ne možete pobjeći, u trenu će okrenuti čak i solidan film u totalno razočarenje ako ne odgovara u potpunosti toj idealiziranoj slici koju ste si stvorili u glavi. S jedne strane ljubav prema gospodinu Fiennesu, a s druge – pomalo zbrkan, na mahove prerastegnut pokušaj ekranizacije jedne od (naj)kompleksnijih drama uvijek aktualnog Williama Shakespearea.

Gaj Marcije (Fiennes), zbog svojih zasluga u bitci kod grada Koriola nazvan „Koriolan“, hrabar je vojnik i rimski heroj koji u borbu odlazi ne zato što mora niti zbog slave i lovorika koje će kasnije pokupiti, već zato što zbilja vjeruje u svojevrsnu „svrhu“ te borbe. Čovjek koji voli svoj posao i najbolji je u tome što radi, rekli bismo. Međutim, zbog svoje oholosti Koriolan nije omiljen u narodu, a zbog nemogućnosti da se pretvara i uvijenim riječima kupuje naklonost, ne razumije igrice i manipulacije kojima se bave političari u Senatu. Zbog toga lakovjerno pada kao žrtva političkih intriga, biva proglašen za izdajnika i prognan iz Rima. Gnjevan i željan osvete, Koriolan pristupa svom zakletom neprijatelju, vođi pobunjeničkih volščanskih snaga Tulu Aufidiju (Butler) te mu nudi dvije opcije: Tul ga može odmah na mjestu ubiti, ili će dopustiti da mu se pridruži kako bi zajedno krenuli na Rim i sravnili ga sa zemljom.

Riječima Janka Polića Kamova, „I naturalizam pogazi idealizam k’o koitus stihovanu ljubav.“ A naturalizma ovdje zbilja ne nedostaje, dok gledamo kako najprljaviji djelići ljudskog karaktera nemilosrdno zatiru sve što bi se u ovom filmu moglo nazvati „lijepim“.

Eh, Ralphe, crni Ralphe, što da radim s tobom!?“ bio je usklik koji mi je prvi prošao glavom nakon što sam mrak kinodvorane zamijenila ranojesenjim sumrakom i poznatim zvukovima moga rodnog grada, rastrgana između neodoljivog poriva da ga kujem ga u nebesa i savjesti koja mi to ne dopušta. Iako, elemenata za hvalospjeve ima, daleko od toga. U želji da bolje „doživim“ film, uzela sam, naknadno, pročitati i Shakespearov original i s tog aspekta sada sa sigurnošću mogu tvrditi da je drama vrlo vjerno prenesena na veliko platno, što i nije baš lak zadatak. Dijalozi, monolozi, karakteri likova i sama poanta drame savršeno su reproducirani, no zbog toga, nažalost, Coriolanus gubi na širini publike. Ubacivanje izvornog teksta u moderno vrijeme nije ništa novo niti neobično, ali je i dalje vrlo hrabar potez, koji će impresionirati većinom obožavatelje Shakespearea i nešto zagriženije filmofile. Namjera je jasna: Fiennes je želio ostati vjeran svim finesama i igrama riječi koje bi se modernizacijom teksta vjerojatno izgubile, ali mišljenja sam da je zbog toga film ispao malkice predug i na dijelovima težak za pratiti. Pokoji rez možda bi oduzeo na priči, što bi svakako bila šteta, ali bi isto tako možda pridonio lakšem „dopiranju“ do publike.

No moglo bi se reći da je Shakespeare tako i onako pisao svoje drame za izvođenje pred publikom, a ne monotono čitanje u školskim klupama. Budući je filmska vrpca kazalište današnjice, a moderni setting apelira na šire mase, kao posveta velikom bardu, Coriolanus služi svrsi. Tako smo dobili kombinaciju CNN-a, YouTube-a, high-tech oružja i urbanog okruženja s uličnim prosvjednicima koji izvikuju slogane u jambskom pentametru. Iako sa šekspirijanskim engleskim u 21. stoljeću, načinu suvremenizacije (i svevremenizacije) u kojem su se okušali već renomirani redatelji poput Kennetha Branagha i Buza Luhrmanna,  nisam imala problema, na ponekim mjestima mi takav jezik baš nije pasao uz kompletnu scenu. Možda zbog toga, možda zbog nekih drugih, teže definiranih, faktora unatoč fantastičnoj priči i izvanrednoj glumi, ipak mi je falilo „ono nešto“ i film, kao cjelina, nije me se osobito dojmio.

Prva ekranizacija ovog izvrsnog komada (iako sam ga tek netom pročitala, već ga svrstavam u osobne mi favorite) složena je politička alegorija bezvremenskog konteksta postavljena u susjednom nam Beogradu, koji igra ulogu Rima u ranom stadiju Republike. Osnovna ideja jest sukob visokog društva i proletarijata, liberala i konzervativaca te surov prikaz „plemenske“ hijerarhije kojoj, usprkos upornim tvrdnjama o republikama i „civiliziranom“ društvu, još uvijek uvelike podliježemo. Na izravan i nimalo uljepšan način prikazano je kako čovjek može kroz svega par minuta propasti od nacionalnog junaka do prognanika zbog hirova političara i vješto izmanipuliranog naroda. A između svega toga dodatne tenzije stvara pomalo bizaran odnos dvojice zakletih neprijatelja koji jedan prema drugome istovremeno gaje strastvenu mržnju i nevjerojatnu ljubav i poštovanje.

Da sve ove sjajne glumce skupimo na pozornicu, rezultat bi bila zbilja izvanredna kazališna predstava. Nema toga što ne bih dala da sam bila u mogućnosti, umjesto na platnu zagrebačkog kina, isti ovaj cast gledati na daskama nekog od kazališta londonskog West Enda. Fiennes kao naslovni junak, ponosan, tašt i pun potisnutog gnjeva, nimalo nije razočarao. Ne znam ni sama zašto ga uvijek radije zamišljam u nekim mirnim, sentimentalnim ulogama kada je već odavno dokazao da je glumac s mnogo različitih lica. I, zapravo, kada ga gledam ovdje, shvaćam da je upravo za ovakve uloge kao rođen: igrajući moćne, strastvene, gotovo monumentalne junake koje iznosi snagom kakvu posjeduju samo vrhunski kazališni glumci. Velika Vanessa Redgrave očekivano je izvrsna, uvjerljivo tumačeći Koriolanovu majku Volumniju, snažnu i karakternu ženu, jednako ponosnu kao i sin joj. Gerard Butler karizmatičan je vođa pobunjenika i solidan rival Fiennesovom Koriolanu, iako ostaje u sjeni dvaju gore navedenih iznimnih izvedbi, dok Jessica Chastain, iako u maloj ulozi, plijeni pozornost suptilnom, elegantnom izvedbom i profinjenom ljepotom. Nježnost u njezinim očima djeluje iskreno i ne prolazi nezapaženo čak i dok nenametljivo i nesebično ustupa prostor onima koji su stvarni centar radnje.

Ako je zbog nečega valjalo napraviti ovaj film, to su scene borbe čija prava snaga i vjerodostojnost nikako ne može biti postignuta na daskama koje život znače. Također, treći čin je fenomenalno izveden. Od trenutka kada Koriolan kroči u Tulov pobunjenički kamp, gledatelj sve do samog kraja ostaje doslovno prikovan za ekran, napeto prateći daljnji razvoj događaja. Tako da, sve u svemu, radi se o solidnom redateljskom debiju, s lijepom kamerom i finim kadriranjem te efektnim i atmosferski vrlo prikladnim soundtrackom. A jednom sasvim posebnom osjećaju, koji ću svakako ubuduće povezivati s ovim filmom, pridonijela je i publika koja je, tijekom gotovo cijelih end creditsa, ostala nepomično sjediti na svojim mjestima, možda se, poput mene, hrvajući s vlastitim zbrkanim dojmovima.

Zapitat ćete se možda čemu ova, relativno niska, ocjena, kad uporno ističem da se radi o solidnom, čak iznadprosječnom filmu. I Coriolanus zaista ima sve predispozicije za dobar film: odličnu priču, jaku glumačku postavu i zvučno, iako ne (još) u tom kontekstu, ime na redateljskom stolcu.

Naime, ima glumaca koji se iza kamere snalaze jednako sjajno kao i ispred nje, primjerice već spomenuti Kenneth Branagh ili pak fantastični Robert Redford. Što se Fiennesa tiče, iako nema razloga za obeshrabrivanje, mislim da ću ipak pričekati sljedeći mu redateljski pothvat prije nego što bih se usudila tvrditi isto za njega.

5 komentara za “Koriolan (Coriolanus)

  • Gjuro says:

    Dobra recka, ali tekst očito nije Svenov. 😛

  • Sven Mikulec says:

    Tako je, Gjuro, zabunih se. Hvala :)

  • Jelena Djurdjic says:

    ‘Budući je filmska vrpca kazalište današnjice’, seriously? Duboko se ne slažem.

    Film sam gledala pre skoro dve godine pa mi je teško da dam konkretan primer ali ono čega se sećam su utisci i komentari nakon projekcije. Kakav je Marcije takva je i režija – osiona, gruba, demaskirana, sirova. O.K. nije dosegao ne znam koje visine, ali je pogodio suštinu, i živo me zanima kakva će biti priča o Dikensovoj ljubavnici. Msm da bi redakcije teksta zajebale stvar, i da je ovako naprosto savršeno, iako sam se iscimala par puta žešće. Fajns nije Brana, koji je štreber u pozitivnom smislu, i nije mu bilo msm ni na kraj pameti da radi takve adaptacije. On je krenuo u avanturu. Ovo je savremeno i lično čitanje Šekspira i kao takvo, još ako ga/ih toliko neko voli, daleko vrednije. plus Brana je sam sebe rediteljski odgajio kao glumca, dok je Fajns iz skroz druge pozicije krenuo

  • Vedrana Vlainić says:

    Nisam htjela reći da je film danas zamijenio kazalište, iako sad vidim da je možda tako ispalo. U odnosu na Shakespeareovo vrijeme, kada je kazalište bio jedini audiovizualni medij dostupan publici, danas gledatelji imaju puno više mogućnosti i, barem iz mog iskustva, često prednost daju filmu.

    “Kakav je Marcije takva je i režija – osiona, gruba, demaskirana, sirova. O.K. nije dosegao ne znam koje visine, ali je pogodio suštinu” – slažem se.
    Film je odličan, ne mogu reći da nije, to što meni nije baš sjeo je čisto subjektivni dojam.

    I ja jedva čekam Dickensa… :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.