Koko 3: Ljubav ili smrt [D. Kušan, 2014.]

Piše: Damjan Raknić

Započeti kritiku jednog hrvatskog filma riječima „treći nastavak“ i „franšiza“ i dan-danas još uvijek se čini poprilično čudnim zbog hirovite prirode financiranja domaćeg filma, prije od strane Ministarstva kulture, a danas od strane HAVC-a. Međutim, upravo time započinjemo, jer Koko 3: Ljubav ili smrt treći je nastavak u sklopu sada već etablirane filmske franšize koja prati avanture mladog Koka, junaka serije knjiga autora Ivana Kušana, na kojima su filmovi bazirani. U tom trećem nastavku, Koko svoje detektivske sposobnosti ovaj put koristi kako bi pronašao misterioznu djevojku koja mu opsjeda misli. Budući da njegova opčinjenost tajnovitom djevojkom prelazi granice bezazlenih srednjoškolskih simpatija, njegovi prijatelji bi mu vjerojatno bili od više pomoći da i oni sami ne prolaze kroz vlastite ljubavne probleme.

Kokov put kroz odrastanje čini okosnicu filma koji se zbog toga koncentrira više na karakterno-introspektivni rad pojedinih likova. Međutim, ta želja da se istraži razvoj lika ostala je samo na dobrim namjerama, budući da upravo u tome leži najveći problem Ljubavi ili smrti. Film je do te mjere prenatrpan likovima, svaki od kojih ima ljubavnih problema, da gledatelja takvo jedno predoziranje količinom paralizira i učini cijelu radnju filma gotovo pa negledljivom.

9

Zašto kažem negledljivom? Zbog fabularnih točaka koje se moraju pogoditi: scene u filmu, što zbog pritiska relativno kratkog trajanja filma i nerazrađenosti priče, često su toliko kratke da likovi jedva stignu razviti odnos. Umjesto kredibilnih prijatelja, mi dobivamo beživotne likove, koji odaju dojam da svoj život uopće ne žive već da izvan pokazanih scena samo sjede i čekaju da se nešto dogodi. To je bila i jedna od zamjerki Zagonetnom dječaku, gdje su razgovori između dugogodišnjih prijatelja često znali izgledati kao policijska ispitivanja i nije dobro za vidjeti da se u tom smislu nije puno napredovalo.

Dodatna otegotna okolnost pri praćenju Ljubavi ili smrti sam je način prezentacije priče. Prikazana kroz kombinaciju retrospekcija i voice-over naracije, priča i film nikako se ne uspijevaju spojiti u cjelinu, upravo zbog ostavljenog dojma da film konstantno počinje i staje pa opet počinje iznova. Zbog te bezrazložne skokovitosti, s kojom se u ovom slučaju ništa ne dobiva, film posjeduje jednu specifičnu nekoordinaciju, doimajući se i sam kao nesiguran tinejdžer koji je prebrzo izrastao. Nesigurnost s kojom se nastupa prema gledatelju opipljiva je, pa zbog toga ljubavna tematika, s kojom se tako često griješi (također nešto što nije dobro napravljeno niti u Zagonetnom dječaku), u Ljubavi ili smrti djeluje gotovo pa neželjeno u samoj fabuli, zbog nedostatka vještine s kojom je obrađena.

5T9C0544

Što nas dovodi do najvećeg propusta filma, a to je ostvarena dubina unutar same priče. Ljubav ili smrt sadržajno je zapravo poprilično tanak film, bez potrebne dinamike između glavnih i sporednih likova koje smo se već dotakli nešto ranije. Karakterni rad prezentiran u ovom nastavku franšize možda je i najlošiji u sva tri filma dosad, poglavito u smislu napretka i rasta likova. Umjesto odrastanja, likovi ne napreduju s godinama ni emotivno, ni intelektualno. Novi interesi koji inače dolaze s odrastanjem prikazuju se bez pravog interesa, to je u nekim slučajevima i dvostruko pogrešno, s obzirom na to da su interesi nekih likova proizašli iz karakternog rada u prošlom filmu. Nigdje to nije očitije nego na primjeru Kokove prijateljice Marijane (Vanja Markovinović), koja svoj detektivski instinkt pokazan u prethodnom filmu pretvara u novinarski rad za školski list, no taj dio karaktera u filmu je iskorišten na krivi način te mu nije posvećeno dovoljno pažnje. Osim toga, zbog svoje prenatrpanosti likovima, novi likovi koje gledatelj po prvi puta upoznaje gotovo su nevidljivi, kao Žohar (Marin Stević), dok su odrasle varijante nekih otprije poznatih likova preočito klišejizirane i stereotipizirane, kao što je to slučaj s Mikijem (Filip Mayer).

Premda je većini glumaca ovo već treći film, ne biste to nikad rekli: nije pokazana gotovo nikakva međusobna kemija te se ukupno može reći da je gluma u filmu podosta razočaravajuća. Osim što prijatelji ovdje ne pokazuju onaj stupanj kohabitativne intimnosti koju dugogodišnji prijatelji imaju, još veći problem je nedostatak kemije između parova, a taj je problem učinjen još očitijim zbog velikog volumena scena s romantičnim podtonovima. Međutim, čak i među tim većinom dosta ukočenim i na momente nelagodnim scenama, može se naći nekoliko izvedbi koje ugodno iznenađuju. Vanja Markovinović kao Marijana opet je vrlo prirodna te se dobro snalazi u emotivno zahtjevnijim scenama te sam uvjerenja da bi bila sposobna snaći se i s mnogo kompleksnijim materijalom. Ugodna iznenađenja su Korana Ugrina kao Ema, koja zbog svog „ravnodušnog“ nastupa vizualno podsjeća na američku glumicu Thoru Birch (Adams Family, Ghost World) te Nina Mileta kao Kokova sestra Marica, ali nijedna od njih ipak ne dobije dovoljno vremena na ekranu da pokažu išta više od samo velikog potencijala.

4 - Copy

U druge pozitivne aspekte filma možemo uključiti, sada već može se reći, standardno izvrstan rad direktora fotografije Marija Sablića (ovaj puta potpomognutog Filipom Totom) te naravno produkcijski dizajn koji period odlično dočarava kroz modu likova (neke stilizirane 70-e ili 80-e po mojoj interpretaciji i određenim vizualnim markerima). Glazba na filmu prebombastična je i zapravo nije u skladu s intimnom prirodom priče. Nadalje, u smislu glazbe koja predstavlja dio same radnje, mora se reći da je premoderna, odnosno da način na koji je glazba prezentirana kao dio života likova nije dovoljno uvjerljiv budući da se stilski ne uklapa u period u kojem likovi žive.

Redateljski rad uklapa se u ovaj film prepun oscilacija i nestalnih pojava. Potpuno arbitrarni izleti u slow-motion nepotrebni su i stilski nagrđuju ukupni vizualni dojam filma. Daniel Kušan vrlo loše režira prostor, tako da njegov loš mizanscenski raspored likova u sceni pridonosi problemima glumaca u njihovom radu. S obzirom na njezinu dubinu, odnosno bolje rečeno potencijalnu ali nerealiziranu dubinu, tema filma djeluje podosta prvoloptaški obrađeno, a često se od likova mogu čuti vankarakterna dociranja i replike koje nisu u skladu s postavljenom karakterizacijom. Jedan od eklatantnih primjera toga je karakterizacija Koka, koji možda više voli nogomet od lektire, ali elementarno nepoznavanje samih naslova knjiga nije u skladu s visokoperceptivnim mladićem iz Zagonetnog dječaka, gdje je ipak pokazao određeni stupanj promućurnosti i percepcije.

4

Zaključno, Ljubav ili smrt predstavlja korak unatrag za franšizu koja nikako ne pronalazi optimalni balans između narativnih elemenata koje želi gledatelju pokazati. Priča ne posjeduje dovoljnu dubinu te je ritmički neujednačena, a karakterizacija na filmu ne poštuje kontinuitet postavljen u prijašnjim naslovima iz serijala. Glumački rad nije vidio znatniji napredak, unatoč pojedinim izvedbama koje se ističu svojim potencijalom. Mario Sablić i Filip Tot zaslužni su zajedno s produkcijskim timom za izvanredan vizualni identitet filma koji neprecizna i stilski promašena režija Daniela Kušana nerijetko uspijeva osiromašiti kroz iznimno loš mizanscenski rad i neprirodan odabir glazbe.

Jedan komentar za “Koko 3: Ljubav ili smrt [D. Kušan, 2014.]

Leave a Reply

Your email address will not be published.