Klub

[P. Larrain, El club, Čile, 98 min, 2015.]

8

REŽIJA

Pablo Larrain

SCENARIJ

Pablo Larrain, Guillermo Calderon, Daniel Villalobos

GLUME

Roberto Farias, Alfredo Castro, Alejandro Goic, Alejandro Sieveking, Antonia Zegras, Marcelo Alonso, Jaime Vadell

SAŽETAK

Jednostavno dobar film koji otvara nove poglede.

8,4

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Malo, zabačeno selo na obali. Naizgled ništa se ne dešava. Svećenik se na plaži bavi s svojim psom, ali to više liči na trening nego na igru. Pas je hrt, predivan, elegantan, brz kao munja. Sljedeća scena, trka pasa. Svećenik kojeg smo vidjeli i trojica kolega napeto prate trku iz daljine. Sudjeluje i njihov ljubimac. Pobjeđuje i organizator isplaćuje dobitak ženi koja ga nosi gospodi u mantijama. Ništa čudno, rekli biste, gospoda su stariji ljudi, vjerojatno su u penziji, a Crkva se prvo brine o svojima, kao što je Bog prvo sebi bradu stvorio.

Djelomično ste u pravu, dragi čitatelji. Crkva se uistinu prvenstveno brine o svojima. Međutim, gospoda nisu penzioneri, stari i nemoćni da se brinu o pastvi, niti je klađenje kršćanski izvor prihoda, pa makar išao u budžet institucije. Ta institucija, da ne kažem obična komforna kuća, nije samostan, nego neka vrsta kućnog pritvora.

1

U to ćemo se uvjeriti kada u nju dospije i peti gospodin, Lazcano, tih, povučen, nezadovoljan, fingirajući da ne zna kako se našao na takvom mjestu. Nedugo za njim na vratima se pojavljuje lokalni redikul Sandokan za kojeg osjećamo da je duboko izmučena duša. On dolazi s polu-koherentnim, ali zato prilično eksplicitnim optužbama na Lazcanov račun. Crkva i pedofilija idu ruku pod ruku. Lazcanova reakcija na optužbe je potezanje pištolja, ali metak nije namijenjen Sandokanu. Pali svećenik puca sebi u glavu.

Slijedi istraga, ali ne od strane državnih vlasti. Crkva se, rekosmo, brine za svoje. Na scenu stupa otac Garcia (Alonso), mlad, lijep, obrazovan, temeljit i nepotkupljiv. Slika i prilika onog imidža koji bi Crkva rado održala. I pored usuglašenih priča stanara, nešto je trulo u kući, a samoubojstvo je, čini se, bio samo povod za istragu koja se dugo spremala. Garcia je došao s planom, ali i s dosjeima svih stanara, a u njima je malo toga lijepog i prijatnog o njima. Pogađate: pedofilija, homoseksualnost, korupcija i ostala nepočinstva. Eto nama trilera, mračnog i napetog, latinoameričkog i katoličkog, atmosfere guste i opojne kao čileansko vino, ali i s komičnim momentima, crnim kao dno bunara. Stari, dementni svećenik za kojeg nitko ne zna zašto je točno tu i koji u istrazi uredno cinkari, ali to čini u šiframa tako da ga Garcia ne razumije, ponosni vojnički tip koji krivicu maskira pravedničkom agresivnošću, ljigavi tip koji se brani besmislenim racionalizacijama i iskrivljenim biblijskim citatima – neprocjenjivo.

2

Čileanski autor Pablo Larrain se, nakon uspjelog mockumentary VHS eksperimenta s No (2012) vraća svojim “gothic” korijenima, makar stilski, pozicionirajući film između arthouse drame i trilera i slikajući u mračnim tonovima. Odmak pravi na drugom mjestu: nakon debija s Fugom (2006), ovo je prvi Larrainov film smješten u sadašnjost. Iako se prošlošću svoje zemlje ne bavi direktno, to ne znači da je se ne dotiče i da ona ne odjekuje kroz cijeli film. Ipak je Crkva institucija bez čije se suglasnosti u Latinskoj Americi nikada nije moglo.

El club je ujedno i prvi film koji se bavi takozvanom “Novom Crkvom”, odnosno katoličkom crkvom nakon što je za Papu izabran Jorge Bergoglio, a da to ne čini iz apologetske perspektive. Nije čudo da je vatikanski birokrat-prvoborac vrli istražitelj Garcia baš iz Bergogliovog jezuitskog reda i da u svojim postupcima djeluje arogantno, drveno i lažno, toliko da ga ostali ukućani opisuju terminom ”krivica bogataša”, skovanim po uzoru na “krivicu bijelog čovjeka” i “krivicu liberala”, što jasno asocira na poziciju reda u Crkvi.

3

Larrain u svom preciznom psihološkom nijansiranju izbjegava lakši put, odnosno osudu četvorice “palih” svećenika, bilo iz ateističke, bilo iz dogmatske perspektive, iako je jasno da su ogriješili i o crkvu, ali i o ljudsku etiku. On ih predstavlja kao ljude s manama, koji su možda svjesni svojih grijehova, a možda i nisu, koji se možda malo kaju, ali prije svega se pokušavaju održati iznad vode, sada, kao i tada. U usporedbi s uštogljenim Garcijom oni djeluju organski i ljudski, a ne kao vojnici organizacije.

Nimalo lak glumački zadatak pripao je ekipi pouzdanih Larrainovih suradnika Alfredu Castru (kojeg ove godine dolijeću samo “queer” uloge), Alejandru Goicu, Jaimeu Vadellu i Antoniji Zegras. Uloge koje su oni dobili veoma su osjetljive, nijansiranje i suptilnost od presudnog su značaja. Glumačka ekipa pokazala se i dokazala na najbolji mogući način: istovremeno su odigrali likove čija djela zaslužuju osudu, ali koji su zapravo u neku ruku čak i simpatični kao svojevrsni antiheroji, bez foliranja i pretjeranog namigivanja.

0

Još jedno odstupanje od zadanih okvira je i tretman žrtve, u ovom slučaju Sandokana kojeg maestralno igra Roberto Farias. On, naime, nije više ona čista i nevina, djetinja žrtva, već je upravo zbog svoje traume izrastao u veoma izvitoperenu osobu i nesvjesno sklapa savez s makijavelističkim istražiteljem misleći da će na taj način zadovoljiti svoju patološku potrebu. Jasno je da u društvu krivice i nasilja žrtve postaju također nasilnici ili makar instrumenti u rukama nasilnika.

Sad, je li El club od početka do kraja savršen film – nije. Larrain i suradnici su u scenariju sukob između palih svećenika i crkvenih organa toliko zapleli u intrige da ga nije bilo moguće elegantno odmotati i riješiti. Između suptilnosti i konkluzivnosti, redatelj je rješenje našao u “srednjem putu”, koji je trenutačno efektan, ali nema mnogo logike, da ne spominjemo da je na momente naporan za gledanje u svojoj brutalnosti. No i pored toga, ovaj atmosferični crkveni triler nudi dovoljno toga za uživanje. Jednostavno dobar film koji otvara nove poglede.

3 komentara za “Klub

Leave a Reply

Your email address will not be published.