Klip

Piše: Jelena Djurdjic

Klip (2012., 100 min.)

Redatelj: Maja Miloš

Glume: Isidora Simijonović,  Vukašin Jasnić

Ocjena: 8.5/10

 

Klip je naš filmski događaj godine. Umjetnički, spoznajno. Sama avangarda. Opasna ljubavna priča, taman kad je djelovalo da takva u domaćoj kinematografiji nikad neće biti ni snimljena.

Film se pojavio u naslovima tek nakon trijumfa u Rotterdamu. Trejler i sinopsis postali su dostupni,  nitko zapravo nije baš znao o čemu je riječ, ali je gotovo sigurno da su mnogi bili skeptični – u te dvije minute klinci djeluju pijano, omamljeno i izgubljeno, u pozadini muzika narodnjačka (Jami, One stvari, da vam pripomognem). Opet o zalutalim generacijama, opet kuknjava nad našom sudbinom, zato je i dobila nagradu u inozemstvu – otprilike prvi komentari. Međutim, s vremenom se percepcija mijenja, premijera je zakazana u najvećoj beogradskoj sali, glavna glumica dobiva nagradu u Litvi, i nakon tko zna koliko vremena djeluje kao da smo svi neviđeno uzbuđeni, a zbog filmske premijere. Podignuta očekivanja jesu bitch, ali sve je cool jer što god očekivali dobit ćete nešto sasvim drugo. I bolje. I bit ćete prosto rečeno – pometeni.

Film je najtočnije priča o Jasni. Srednjoškolki. Zaljubljenoj u Đola (Vukašin Jasnić). Ona ima probleme kod kuće – bolesnog tatu kao osnovu zapleta, ali poremećene odnose kao suštinu. Ona ima prijateljice, koje su, pa  takve kakve su – nitko do sada s više osjećaja nije prikazao život nekih djevojaka i mladića sa čijim se izborima, ili neminovnostima, ne slaže. I sama redateljica kaže da toj djeci ništa nije tabu, osim emocija. Maja im daje prostor i kontekst, nema  predrasude, ne smara, ne popuje, ne moralizira, ne osuđuje, ne propagira. Potencijalna veza Jasne i Đola u početku zbunjuje toliko da sam pomislila par puta, jebote, pa je l’ on glavni glumac ili što? Stvar je mnogo jednostavnija – njihova priča samo je njihova, izuzeta iz naše svakodnevnice i šablona, i čim prije to shvatimo, izađemo iz tripa identifikacije s likovima, uživamo u problematizaciji i film se sam otvori, imate taj jaki osjećaj da ste privilegirani jer ste ušli u štos.

Pristup oslobođen dogmi nije samo u scenarističkoj ravni (scenarij inače pisala redateljica). Najveća odstupanja i dostignuća su zapravo redateljska. Film je sniman kamerom, da, ali dobar njegov dio je zapravo Jasnin pogled na stvarnost, kroz kameru običnog  mobilnog telefona. Forma u teoriji (možda) zvuči naporno, i djeluje kao napadno posezanje za realnošću i dokumentarizmom, no u Klipu stvara intimnu atmosferu, ne samo u scenama seksa kao takvim (uz to eksplicitno snimljenim, u fullu, ali lišenih samodopadnosti i efekta ’šokirat ću te sad’), nego u svakom momentu Jasnine stvarnosti, ili bar njenog pogleda na istu. Kadrovi snimljeni mobilnim telefonom donose njen unutrašnji nemir i imate osjećaj da je ona puna života, ali nikako da dođe do eksplozije te ljepote, jer nema svjesnosti o njoj.

Filmu strogo strukturno gledano nedostaje fokusiraniji zaplet, i bolja profilizacija sporednih likova. Samo, Klip ima žensku ulogu kakva odavno nije viđena, pri tom mi granice nisu balkanske, pa ti nedostaci su igla u plastu bla bla. Isidora Simijonović, naturščik, čini se svojim bićem nosi ovaj film. Kao svojevrsni presjeci u Klipu pojavljuju se kadrovi – iza glumice jednobojna pozadina, ona u transu pleše, muzika pogađa svaki živac i hvata trenutak, pa da sve drugo ne valja ne bi bio problem. Najveći umjetnički i svaki zamislivi domet, glumica postiže u sceni kad glumi psa, to se jednostavno mora vidjeti, osjetiti i doživjeti.

Kada vam je previše bilo čega dok gledate, to nije slučajno. Kad shvatite da u neverbalnim scenama (igranje na krevetu) nečije izmučeno tijelo vapi za smislom, dodirom, prihvaćanjem, to nije slučajno. Kad shvatite da riječi pesama Indire – Tetovaža, Cece – Tačno je, Seke – Idealno tvoja, Mine – Moj lepi i ostalih, netko proživljava, to nije slučajno. Kada pomislite da su glumci trapavi i ne robuju glumačkim dogmama, to nije slučajno (sve naturščici).

“Energično, buntovno, autentično, iskreno i otkrivajuće djelo, koje modernim sredstvima opisuje “mobilnu” generaciju, koja dokumentira svoj život snimcima na mobilnom telefonu. Klip postavlja mnoga pitanja i ne daje odgovore.“, glasi obrazloženje žirija. Možda sam promašila temu, ali, meni je Klip prije svega ljubav. I to kao data unazad, a da toga nije svjesna. Vrhunac uz stihove „nitko kao ti moj lepi ne zna da me svu zaslepi“ u offu daje ozbiljnu sublimaciju nepatvorene sveobuzetosti i prožetosti i dubinu prave jebene ljubavi. Mnogi oponiraju ovoj ideji, ’trebala ga je udariti bejzbol palicom’, kažu. Možda bi neka od nas udarila palicom, ali ovo nije film o nama. Možda bi to bila dobra poruka, ali, aman, otkad se toga igramo? Što dobra poruka, što je film, evanđelje? Klip daje prikaz ponašanja nekih klinaca, pomaknutog od socijalno prihvatljivih formi. Bez ironije i superiornosti.  Nastavak crnog vala, Lolita, utjecaji Kena Loacha, Larryja Clarka , Fatiha Akina, Bertoluccija? Sve to vjerojatno da, ali samo kako biste znali što da očekujete, ali ne i (blijeda) kopija ičega nego ozbiljan iskorak.

2 komentara za “Klip

  • Marin says:

    Avaj, kako ovo smrdi na loše… No dobro, pogledaj pa donesem konačan sud.

  • chelios says:

    daleko je ovo od iskoraka. blijedo,tanko,bez konkretnog zapleta,imam dojam da je doticna imala polaznu misao i veliku zelju da snimi nesto pa da je malo slikaju i snimaju pricaju o njoj.zasto nigdje ne spomenete opsjednutost penisom u erekciji koji se nebrojeno puta pojavljuje u gro planu kao da “to” niko do sada nije vidio, pa onda ista situacija s oralnim sexom.Elem vec vidjeno i nakon zivota porno bande i srpskog filma nema tu nista toliko intrigantno i novo,bolje pogledati kvalitetnu pornjavu ako je dotle doslo nego ovo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.