Kick-Ass

Piše: Kinky

Kick-Ass (2010)

Režija: Matthew Vaughn

Glume: Aaron Johnson, Christopher Mintz-Plasse, Chloe Moretz, Nicolas Cage, Mark Strong

Ocjena: 8 / 10

Svako toliko se na kino platnima prikaže foršpan za neki film koji izgleda iznimno obećavajuće, i svako malo me taj obećavajući film razočara kad ga pogledam. Kick-Ass nije takav film. Kick – Ass je film koji na nimalo pretenciozan način uspješno obrađuje neke temeljne i aktualne ljudske probleme, i koji je usput zabavan i duhovit.

Heroji pripadaju prošlosti (i nogometnim terenima), a superheroji pripadaju mašti i djetinjstvu, dakle, 21. stoljeće je u deficitu što se toga tiče. Kick-Ass prati priču mladića kojemu je dosta potlačenosti i ravnodušnog promatranja svijeta oko sebe. Dave (Johnson) odluči postati superheroj bez ikakvih moći. On nabavlja nevjerojatno glup kostim i igrom slučaja postaje youtube superstar i idealni maneken za stripovsku franšizu. Prilikom jedne akcije ga iz nevolje izvuku Hit Girl (Moretz) i Big Daddy (Cage), par superheroja koji rade na tome da sruše mafijaškog šefa Franka D’Amica (Strong). Taj duo je ujedino i najsvjetlija točka filma. Otac i kći-stroj za ubijanje s pomalo Lolita odnosom unijeli su u film jednu tarantinovsku, potpuno uvrnutu dimenziju (to je posebice vidljivo u akcijskim scenama) koja podjednako šokira i nasmijava. Posebno bih istaknuo Moretz  koja je ulogu nemilosrdne Hit Girl odradila fantastično i kulerski da bi svi budući macho protagonisti trebali pogledati kako to radi jedanaestogodišnja klinka. No, odnos Cage-Moretz nije isključivo uvrnut, tu je i jedna nevjerojatno nježna dimenzija njihovog odnosa, koja najviše do izražaja dolazi pred kraj filma.

Film vrvi pamtljivim, duhovitim forama i iznimno brutalnim akcijskim scenama koje ispadaju još brutalnije i šokantnije jer maloprije spomenuta Moretz sudjeluje u njima. Također, redatelj je prilično inteligentno ukomponirao pitanje ravnodušnosti i apatije spram nasilja u nekoliko scena, kao npr. kad Dave brani nekog lika od tri napadača i odbija se maknuti dok promatrači snimaju mobitelom umjesto da zovu policiju.

Još nešto po čemu ću film pamtiti jeste soundtrack koji fantastično dočarava atmosferu, tako da se tu nalaze Prodigy, Morricone, New York Dollsi itd. Posebno mi je interesantan moment korištenja Morriconeovog Per Qualche Dollaro in Più prije konačnog, krvavog obračuna koji me ponovno podsjetio na Tarantina. Koliko god se ova točka činila banalnom, soundtrack je bitan (često zanemarivan) aspekt filmova koji je u stanju dobru scenu učiniti još boljom, stoga, palac gore i s ove strane.

Zaključak, nije remek-djelo, ali je zacijelo film iznad prosjeka koji se svakako isplati pogledati. Dva sata (koliko film traje) gotovo pa se ne osjete, jer je omjer akcije, humora i tjeskobe odlično pogođen, tako da ćete do zadnje sekunde biti zakovani za sjedala, moleći se da ova priča o superjunacima (bez supermoći) ima svoj happy end. Film u konačnici progovara kako je stvarno krajnje vrijeme da navučemo svoje kostime i kažemo da nas je strah, ali da se više ne bojimo (primjećujem li paradoks?) nešto učiniti po tom pitanju.

IZ DRUGOG KUTA

2 komentara za “Kick-Ass

  • Huco says:

    … dobar film iako u početku malo dosadan, ali drži vodu… dobar soundtrack…

  • maxima says:

    Soundtrack je zapravo jedino što drži vodu. Mene je subjektivno film izvrijeđao do temelja. Dobar je, kao priručnik za nerdove koji nikad nisu dobar stripojunački film gledali. Osim (izvrsno) pokradene glazbe, za koju u sekundi izvrtiš cijeli neki drugi, dobar film, jedino mi je valjao kraj, nekih 20-ak minuta, a i to je ugl. zbog glazbe. Sad, neku poruku nisam uspjela uhvatiti, valjda sam operirana od tog signala. Ako je poruka – nema heroja, jer ih zbodu ili ih “izginu” u reali, ili pak, da isti postoje samo u stripu, nije mi trebao ovakav izlet, to sam već znala.

Leave a Reply

Your email address will not be published.