Karta do zvijezda [D. Cronenberg, 2014.]

Piše: Marko Stojiljković

Jedan od filmaša koji je uhvatio stazu promjene i te staze se drži (toliko da je kod njega promjena gotovo jedina konstanta) je David Cronenberg. Od njega smo po pravilu očekivali “body horror” i on nam ih je dostavljao na redovnoj bazi na početku svoje karijere (izuzev Fast Company, što je opet dio jedne njegove privatne opsesije). U žanr koji, ako nije izmislio, onda ga je barem definirao, Cronenberg polako uvodi druge elemente, kibernetiku i psihološku (ili bolje psihoanalitičku) komponentu, koje polako preuzimaju osnovu njegovih filmova.

Psihoanaliza se kod njega učvrstila devedesetih i krenula u interakciju s društvenim temama i promišljanjem svijeta i civilizacije i ostala sastavni element većine njegovih filmova. A oni su postali najrazličitiji mogući, snimani posebno ili u parovima. Mnogima diptih o nasilju A History of Violence / Eastern Promises nije najbolje sjeo, mnogi su pomislili da se Cronenberg udaljava od svoje biti (ako epitet žanrovskog autora može biti nečija bit). Meni, s druge strane, nikako nije odgovarao A Dangerous Method, kostimirana drama nominalno o povijesti psihoanalize, a zapravo tko zna o čemu. Najnoviji film Maps to the Stars opet je dio diptiha (nazovimo ga “hermetičkim”) s prethodnim Cosmopolisom. Oba filma bave se skoro potpuno zatvorenim krugovima, Wall Streetom i Hollywoodom, i indirektno se bave trulim temeljima kapitalističkog društva i u oba filma igra poprilično “daskasti” Robert Pattinson. Ali, kao što su ta dva društva i pojavno i po mehanizmu različita, tako su različiti i filmovi koji ih tretiraju.

Maps to the Stars

Osim Pattinsona, zajednička im je i hladnoća, klinička preciznost s kojom se Cronenberg hvata disekcije, ali to je nešto kao Cronenbergov “trademark” koji potječe iz njegove prirodnjačke prošlosti (studirao biologiju prije prebacivanja na književnost). On postavi metodologiju i pusti stvari da se razvijaju. Pored te hladne distance, u Maps to the Stars ima svega i svačega: obiteljske drame (hm, tragedije), satire, Hollywooda, sociologije slave i moći, psihologije instanta, fantazije, horora, ludila, incesta, duhova prošlosti i duhova sadašnjosti i “žlica” ili dvije Lyncha.

Imamo dvije povezane obiteljske priče. Prva počinje s Agathom Weiss (Wasikowska), mladom djevojkom koja opekotine po tijelu krije dugim rukavicama i konzervativnom odjećom, koja slijeće u Los Angeles i sjeda u iznajmljenu limuzinu. Vozaču Jeromu Fontani (Pattinson), jedinom, hajdemo reći, neutralnom promatraču, prodaje priču da upravo dolazi s Floride i da je bila dijete-glumac nekada davno, ali Los Angeles i Hollywood poznaje malo suviše dobro da bi ta priča bila uvjerljiva. Kasnije saznajemo da je Agatha dio “klana” Weissovih i njihova crna ovca koje su se oni javno odrekli, a koja se želi s njima pomiriti, ma što to značilo.

CANNES_FILM_FESTIVAL_MAPS_TO_THE_STARS_NYET318-2014MAY14_191609_623.jpg

A Weissovi su priča za sebe. Klinac Benjie (Bird) je dijete-glumac, zvijezda komične franšize i za obnovu uloge mora se testirati, pošto je neko vrijeme proveo na rehabilitaciji od droge. Isprva ga vidimo kako obavlja svoju “celebrity vizitu” umirućoj djevojčici, zatim kako se dere na asistenta koji je fulao traženu dijagnozu, kako visi po klubovima s nešto starijim kolegama i kolegicama teen-zvijezdama i kako maltretira mlađeg partnera (ali boljeg glumca) na snimanju. Slika i prilika “celebrity” moći u ranoj dobi. Njegova majka (Williams) ima jedino zaduženje da bude njegov agent i menadžer, te da usmjerava njegovu karijeru i tjera tabloide. Obiteljski patrijarh, otac Stafford (Cusack) guru je self-helpa, psihoterapeut, masažni terapeut, prodavač zmijskog ulja, magle i šarenih laži koji je u Hollywoodu stekao bogatstvo, moć i ljude koji ga poštuju.

Jedna od njih je i centralna figura druge priče, Staffordova pacijentica Havana Segrand (Moore), ostarjela i propala glumica koja je u Hollywoodu odrasla i bila bi uspješnija kao menadžer. Ona očajnički želi vratiti se na velike ekrane, a posebno je fiksirana na ulogu koju je njezina pokojna majka igrala u filmu iz 60-ih. To, naravno, znači da s njezinim odnosom prema pokojnoj majci nije sve u najboljem redu, a majka će se pojavljivati i kao duh (Gordon). Dvije priče se spajaju kada Agatha počne raditi kao Havanina asistentica i samo je pitanje trenutka kada će sve otići u vražju mater u eksploziji duboko zakopanih i dobro čuvanih tajni.

3

Mjesto radnje je Hollywood i to nije ništa novo. Još od novoholivudskih vremena postoji običaj da se povremeno istakne surova, socijalno nepravedna i psihički poremećena (The Day of The Locust) ili košmarna (Mullholand Drive) komponenta tvornice snova. U posljednje vrijeme imali smo brojne primjere filmova koji su uzimali Hollywood na zub, od napušenog preseransa This Is the End, preko filmova o “rubnim zanimanjima” (In a World, Trust Me) do veoma oštrog igrano-animiranog filma The Congress, pa čak i razigranog, na Broadway smještenog Birdmana možemo dodati u isti koš. Ovdje se, i pored fiktivnih glavnih likova (osim Carrie Fisher u cameo ulozi same sebe), Hollywood ne čini kao nekakva izmišljena konstrukcija, nego kao vjerodostojni prikaz. Tome pomaže i gađanje s imenima (spominje se izvjesni Harvey, spominju se i Ryan Gosling i P.T. Anderson) i vidimo stvarne lokacije, filmske studije i ulice.

Jedan od razloga za to što Maps to the Stars djeluje uvjerljivo je i činjenica da je scenarij (a i novelizaciju, zlu ne trebalo) napisao Bruce Wagner, insajder/autsajder u svijetu bogatih i slavnih, svestrani autor (romani, stripovi, scenariji, režija) i bivši šofer slavnih (eto poveznice s Pattinsonovim likom). Ovisno o poziciji gledatelja, njegova perspektiva može biti iskrena do srži, a može biti i lažna i folirantska, s obzirom da Wagnera ni poslije ovako oštre kritike bogati, slavni i moćni nisu istjerali iz svog društva. Njegov scenarij je razigran, ali precizan, humorističan, ali otrovan, fantastičan, a opet nekako realan. Ide i u širinu i u dubinu, i jedina opipljiva mana (ako je to mana uopće) mu je to što se na kraju suviše glatko sklapa u jednu cjelinu. U svakom slučaju, čak i kad ga “ne kupujemo” i kad mislimo da pretjeruje, dovoljno je zabavan da nas drži i ne ispušta ni na trenutak.

2

Razlog za to su i solidni do odlični likovi i sjajni glumci koji ih igraju. Možda zvuči nevjerojatno da je najsvjesnija i najrealnija osoba u filmu histerična i površna žena pred klimaksom koja zna i priznaje da je starost čeka iza ugla i da mora ugrabiti svoju posljednju šansu da ne padne u zaborav. Julianne Moore igra je perfektno, iako je to njezin manje ili više standardni arsenal glumačkih trikova. Izvedba joj je donijela nagradu u Cannesu, a šuška se i o nominaciji za Oscara (pitanje je samo glavna ili sporedna uloga, u filmovima s više priča to je uvijek tako). Evan Bird (serija The Killing) brutalno je uvjerljiv kao Benjie, iako je lik malo karikaturalan. Doslovno, želimo ga pridaviti, ali se ipak sjetimo da je to samo jedan običan balavac. Olivia Williams ima nešto bolje napisanu ulogu od svog prosjeka i unosi dovoljno osobnog pečata, ali njezin lik majke na rubu nervnog sloma zapravo je najmanje upečatljiv od svih koji su u priči. Mia Wasikowska potvrđuje svoj “typecast” male čudakinje i posao radi sjajno, samo je pitanje kako će to utjecati na njezinu daljnju karijeru. John Cusack je ovdje ostvario jednu od svojih najboljih uloga ikada, jednostavno mu ti agresivni i luđački tipovi odlično leže. Pattinson je, rekoh, malo daskast, ali to čak i nije neka prepreka za njegovu poziciju neutralnog i zbunjenog promatrača. Cronenberg se čak u filmu nekoliko puta grubo šali na njegov račun i na račun njihove prethodne suradnje u Cosmopolisu.

Neki će pomisliti, potpuno krivo, da Cronenberg “pljuje ruku koja ga hrani”. To ne može biti dalje od istine. Njegova suradnja s Hollywoodom i studijskim sistemom vrlo je ograničena i sporadična, njegovi izvori financiranja su drugdje, na kraju je i njegova publika drugdje. Otud premijera u Cannesu, hitra europska kinodistribucija uporedno s festivalskom turnejom, pa onda “kod kuće” u Torontu. Američka distribucija će vjerojatno biti ograničena, Maps to the Stars nije sniman s idejom o velikoj zaradi. Po poslovnom pristupu, a ne samo po nadrealnim motivima, ovo dosta liči na Lyncha, autorska sloboda je tu iznad pustih milijuna.

4 - Copy - Copy

Bilo kako bilo, ta autorska sloboda ovdje je urodila plodom. Priznajem, subjektivan sam. Ja sam “movie nerd” i gotovo fetišistički uživam u pogledima unutar Hollywooda, u analizama pojmova slave i moći i u pogledima u ludilo glumaca i umjetnika. Maps to the Stars izuzetno je zanimljiv film koji nastupa na nekoliko frontova, spaja malo previše stvari, skače iz realizma u nadrealizam i nazad, ali uspijeva biti koherentan i koncizan. Da ne spominjemo uvrnut i otrovan. Svakako ima moju preporuku.

2 komentara za “Karta do zvijezda [D. Cronenberg, 2014.]

  • Dora Eva says:

    Po meni, jako jako dobar prikaz Hollywooda. Hladnoća ovdje izbija iz svakog motiva.

    Iako ne treba ništa više od toga, na stranu starci koji su se spremni odreći djeteta zbog svog probitka.

    Odličan primjer je i scena u kojoj lik koji igra Moore čuje da joj je konkurentica odustala zbog pogibije djeteta. Glumi suosjećajnost, a par minuta kasnije skače od sreće zbog tuđe nesreće.

    No, nije priča rezervirana samo za HWood, zar ne?

  • denis says:

    Film ima nedostataka, i pada u drugom dijelu, ide u neku slijepu agresiju.
    Ove scene izopačenost života hollywooda jesu malo sirove i neelegantne, donekle klišeizirano i nametljivo ukazivanje na tu “nenormalnost”.
    Scena kada vide nepostojeće stvari su na prvu “ma daaaaaaaj”…
    Ali sve u svemu, to je Cronenberg (koji snima samo više ili manje dobre filmvoe). Grub je, ali ima to i dobre strane. Ne okoliša. I vrijedi ga pogledati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.