Kako sreća hoće (La chispa de la vida)

Piše: Jelena Djurdjic

Kako sreća hoće (La chispa de la vida, 2011., 98 min.)

Režija: Alex de la Iglesia

Scenarij: Randy Feldman

Glume: Jose Mota, Salma Hayek, Blanca Portillo, Manuel Talafe

Ocjena: 5.5/10

 

Malo sam u fazonu da Alexu lupim jednu šamarčinu.

Ajmo redom.

Roberto (Mota) je marketinški stručnjak, cirka dvije godine u (bezuspješnoj) potrazi za stalnim zaposlenjem. Tog jednog jutra, neka dva mjeseca prije nego će njega i njegovu obitelj (žena – Hayek, sin i kći), sustići more neplaćene hipoteke i života na kredit, Roberto iznova pokušava uloviti posao i stvari, iznova, završavaju neuspjehom. Nespreman da se vrati kući, a vođen mišlju  da sa suprugom proslavi godišnjicu braka u hotelu gdje su proveli medeni mjesec, on napušta Madrid i odlazi rezervirati isti apartman. Kad on tamo, a ono – gdje je nekad bio njihov hotel sada je arheološko nalazište i bam! Dolazi do nesreće.

Tema, ludilo medija i prodaja onog što se nekad zvala privatnost, previše je suvremena i prisutna, o njoj se toliko debatira i poentira da bi je netko samo ovako problematizirao i to sam film podosta limitira, čini ga neaktualnim i neintrigantnim. Nevizionarskim i nesatiričnim. Nedovoljnim.

Spremam se da Kako sreća hoće (prijevod engleskog naslova filma, jer tako treba, ne prevoditi s originalnog jezika ni pod razno!) prozovem kako je trebao biti krvaviji, oštroumniji, jači, brži, katarzičniji, luđi i istovremeno shvaćam da se tu možda zakopavam jer upravo to, Baumgartner efekt (sjećate li ga se, kao da je bilo prije zilion godina), vlada konzumerskim društvom, a mi (kao) protiv toga smo. No ovdje, bar se nadam, zamjerka ide zaista u skladu s onim što bi trebao biti koncept ovog filma – pretjerivanje, karikiranje, igra na rubu kiča, teatralnost, farsa i patosi (Balada triste de trompeta prizivana nostalgično u mislima svako malo tijekom projekcije, o La comunidad se nije smjelo ni misliti). Umjesto toga Alexovo ostvarenje je na morfiju, ili nekom drugom sedativu. Kao da ga je Franco osobno cenzurirao.

Bilo bi interesantno da je film, recimo, snimio stvarno usporeno, kao antipod tom ubrzanju koje priče od jednog dana imaju u medijima. Umjesto toga De la Iglesia se ponaša kao sprinter koji neplanirano trči 800 metara (sportska metafora kad joj se najmanje nadaš). Frajer drži moralne prodike i nestvarno jeftino podvlači svoj stav (šutiranje kofera, u bestijalno pretenciozno prekopiranoj sceni iz Trećeg čovjeka) u maniri ‘televisa present’. Smišljeni reality španjolska serija pristup mogao bi biti u nekoj drugoj konstelaciji poželjnije tumačenje, a zašto i nije opet je kriv sam redatelj koji to ne izvlači na površinu pa ne znaš sprda li se Salma ili je Kasandra ušla u nju na momente, i to nije pitanje inteligencije nego gledateljeve dobre volje i kredita koji daje. Bilo bi zanimljivo vidjeti i koji su još glumci prodefilirali castingom na kojem je Mota (prva glavna uloga) pobijedio. Nema rezona svaliti sve na njega, ali da je kriminalan miscast, kriminalan je. Vjerojatno je ideja bila da izgledom, i formiranjem običnog malog čovjeka, mediokriteta do kosti, tužnog napaćenog pogleda, poklopi identifikaciju većine publike, što samo po sebi smrdi. A ustvari film prolazi, a ni zrna povezanosti ne uspije čovjek s njim da iščupa iz sebe.

Posebna patnja i nelagoda za vrijeme tih sat i po najviše su vezana za totalno i sveprisutno odsustvo humora, groteske, ironije, smijeha! Uzmimo, npr., dolazak sina u autfitu kojeg se ni Manson ne bi postidio. Zaigra vam osmijeh na licu i onda dalje blaaaa. Nema razvoja – bolje da kažem da nema razvoja nego da prepričam kako je glavna fora preteška čizma i truptanje istom. Blam. Plejadom sporednih likova (čuvar u muzeju, vatrogasac, doktor, gradonačelnik, agent) krpane su rupe vodeće priče (scenarij Randy Feldman (Tango and Cash)), ali je time postignut suprotan efekt – postale su vidljivije (Johnnyjeva paralela o čileanskim rudarima skoro da radi protiv filma).

Ima li što da je valjalo? Scenografija. La chispa, izuzev uvodnih 15-ak minuta, snimljena je u rimskom amfiteatru u Kartageni, koji izgleda kao umanjena replika Koloseuma, i to radi na svakom nivou – u kazalištu smo; publika smo; bačen je lavovima; a i lijepo izgleda. Muzika isto valja. Nije ni ubitačno dosadan – bar dok se nadate da će se uskoro početi dešavati nešto drugo, točnije išta.

Za zaborav i nesjećanje. Neka više nikad nijedan FEST ovako ne počne.

Leave a Reply

Your email address will not be published.