Kako se riješiti šefa

Piše: Vanja

Kako se riješiti šefa (Horrible Bosses, 2011., 98 min.)

Redatelj: Seth Gordon

Glume: Kevin Spacey, P.J. Byrne, Jason Bateman, Jennifer Aniston, Charlie Day, Jason Sudeikis, Colin Farrell, Jamie Fox, Donald Sutherland

Ocjena: pa… 7, ipak

 

Drago mi je što je ovaj film o šefovima okarakteriziran kao komedija, no u biti je sirov i tragikomičan kao i vrijeme/okruženje u kojem živimo. Sreća je što se redatelj nije više potrudio – dobili bismo dramu, a toga mi je previše – zapravo, ne znam kakvu bi prođu imala, s obzirom da mi se prilično dopao Four Christmases, a on ima drame. Ovo je jedan od onih filmića koji ne traže neki teži moždani angažman i bila sam dobro raspoložena tih 98 minuta. Horrible Bosses dovoljno je smiješan, više no podnošljiv i (pretpostavljam) potreban – on mami osmijehe češće nego salve od kojih frcaju suze. Protkan osjetno sirovom energijom, film kroz komediju pokreće (ali samo pokreće) pitanja (ne što činiti, nego koliko smo u prosjeku spremni bilo što sprovesti u djelo) i u tome je hrabar i dobar, ali valjda namjerno pretjeran do te mjere da prelazi u neobično pitak vulgarizam. Obilato nas i počesto časti neočekivano sočnim psovkama, ludim rješenjima, kaosom, kukavičlukom i maničnošću, a gledatelj se osjeća – dovoljno dobro da prijeđe preko raznih sitnijih i krupnijih mana i prihvati mješavinu nepristojnosti, totalne iracionalnosti, bijesa, frustracije – jer smijeh je lijek.

Šefovi iz dubina pakla vladaju carstvima u kojima im podanici mogu samo lizati pete. I jedna šefica je tu, jasno, kao ustupak ženskom rodu u svijetu uspješnih. Nick Hendricks (Jason Bateman) marljiva je pčelica koja već godinama sretno očekuje promaknuće, ali da… tu je taj jebeni crv od čovjeka, šef br.1, Dave Harken (Kevin Spacey) koji ga trza k’o marionetu, cijelo se vrijeme poigravajući s njim. Smrad ga ucjenjuje na najneočekivanije načine, dovodi ga u neugodne situacije i sramoti pred kolegama da čovjek poželi udavit’ ga kroz ekran. E sad, pčelica broj 2, Dale Arus (Charlie Day) ima, poput svih drugih, cilj u životu, a to je oženiti se i postati suprug, ono kao full time job. Charlie Day je inače pomalo iritantan i treba ga istrpiti jer ima očajan glas dostojan kakvog eunuha i generalno je naporan, no kad se malo „odmaknem“, kao lik je ispao odličan, vrhunski smotan i iščašen iz svih fora, lik kojeg trpiš tek zato što je tu, a inače mu svaka nosi šaku u nos. Zubni je tehničar i totalno ga zlostavlja seksualni predator u liku zubarke Julije (Jennifer Aniston). Kako stvari ne bi otišle u jednoličnost, Kurt Buckman (Jason Sudeikis) za šefa no. 3 ima dušu od duše, Jacka Pellitta (Donald Sutherland, uloga od cca 5 min.), ali nema sreće. No zato iza kuta (muškog WC-a) vreba ljigavi crackhead – šefov sin Bobby Pellitt gdje čovjek skoro mora zaustaviti film ili protrljati oči kako bi ispod tog hoda, pivskog trbuha, tetovaža, ćelavosti i frizurice à la Šaban Šaulić prepoznao Colina Farrella. Jesam vas sad spojlala, ali nisam strašno.

Dečki uvečer otresaju pivce i stres, razglabajući kako se riješiti šefova. U to će na scenu stupiti i Dean Motherfucker Jones (Jamie Foxx), koji im je kratkoročni stručni savjetnik pri rješavanju pitanja tih strašnih šefova. No, jednostavno će doći do previše podudarnosti u cijeloj priči gdje će stvari početi opako izmicati kontroli. Načini na koji se opravdavaju dešavanja, gluposti koje se rade s „neostavljanjem“ dokaza, nespretnost i ponekad ubitačna zbunjenost likova zbilja daju jednu šarenu priču koja je čak i intrigantna koliko je i smiješna, oboje u ne baš očekivanim momemtima. Da, Gregory je poseban, lik no njega će svakako svatko doživjeti kao totalno lud dodatak ionako ludim kompićima.

Trojka prijatelja (Bateman, Day i Sudeikis) savršeno su složan trio i međusobno se kao glumci jako fino nadopunjuju, autentični su i očajni do mjere da su jako realistični (rekoh već, redatelj se na vrijeme odlučio za komediju), no ni manjim ulogama koje pripadaju šefovima nije mane – Kevin Spacey je smrad, živi otrov – ipak je umjetnik u svakoj ulozi i krade film svojim scenama, iako se ne pojavljuje onoliko koliko bi možda htjeli. Colin Farrell je tu samo još jedan šarmantan potez, tatin sin – seronja koji kroz šmrkanje i izdrkavanje nad jadnim Kurtom („I need you to trim the fat…“) ruši vrijednosti očevog carstva i načina rukovođenja poslom. Anistonica, unatoč scenariju koji ju je obdario vokabularom zadnje ranojutarnje kalašture na autobusnoj stanici, uspije ostati big lady, dostojanstvena u sramotama koje sipa iz usta bez ikakvih poteškoća, ogrnuta tek liječničkim ogrtačem i spremna na sva nedozvoljena stredstva kako bi ostvarila svoje seksualne želje. I da, mislila sam da to nikad neću reći – izgleda odlično i prilično fatalno s tamnom kosom, šiškama i… sisama? Valjda ih je nedavno zbavila. Jamie Foxx je (Bog zna da ga ne trpim… ali) svoje minute odradio bez greške. Naletjevši na tri smotana momka koja nisu odrasla po mračnim kvartovima, Motherfucker će im pokazati kako se to bude opak.

Ukupan je dojam dosegnuo nešto što graniči s apsurdom, uz masu spektakularnih trenutaka, uz prijatelje koji ti ne vjeruju da te šefica (k tome zgodna) zlostavlja i „što u tome ima loše, kresni je i gotovo…“. Film ne prodaje tešku psihologiju – likovi su (ne mislim na glumu i dobar feeling kroz film) kukavice, nesposobni i posrani kakvi i jesu, tako da su, dakle, dobri, jer u biti su stvari često takve kakvima su i prikazane.

Smiješno je, na trenutke bizarno, uvrnutih ideja i s neočekivanom eskalacijom u zapletu – no ovi akrobati ne plešu bez mreže. To su igrači koji su zaplivali gdje ne znaju, ne mogu i ne smiju jer šefovi uvijek imaju veće zube. Pobjeda dobivena porazom. Nešto što ćete pogledati, bit će vam savršeno lijepo, ali ga možda nećete pamtiti mjesecima ili godinama (osim ako ne dobije sequel… možda ćemo ga onda i zamrziti).

Leave a Reply

Your email address will not be published.