Kako je divan svijet

[A. Durbala, 73 min, 2014.]

8

REŽIJA

Anatol Durbala

SCENARIJ

Anatol Durbala

GLUME

Igor Babiac, Sergiu Bitca, Igor Caras-Romanov

SAŽETAK

Da nije strasti u snimljenom, želje za posvetom stradalima, i redateljske glave koja nepogrešivo zna što je u kojoj sceni ključno izvući, lako bismo govorili o filmu koji se takoreći samoistrgnuo iz konteksta stvarnosti na čije grozote upućuje.

---

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Jelena Djurdjic

Zasnovan na istinitoj priči, film prati sudbinu Petrua (Igor Babiac),  dvadesetdvogodišnjaka koji je napustio Kišnjev i otišao u Boston na studij. Sudbinu jednoga čovjeka, jednoga dana, kad se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Mi Petrua srećemo u avionu, na putu do rodnog grada, koji posjećuje za vrijeme praznika. Bezbrižan razgovor s taksistom, odlazak do stana i kratak susret s tetkom minijature su prepoznatljive svakom tko se odnekuda vraćao kući. Saznajemo i da mu majka radi u Italiji, a da je djevojka koju voli, Elizabeth, ostala u Bostonu. Sve što želi nakon napornog puta jest čuti se i vidjeti s njom preko Skypea. Otkriva da mu prijatelj nije vratio pozajmljeni monitor i odlazi po njega.

U stanu prijatelja prvi put dobivamo nekakav info o dešavanjima u Moldaviji. Travanj je, 2009., i u offu čujemo kako državna televizija izvještava o prosvjedima pred parlamentom i zgradom vlade na, bar nama u Srbiji, toplo poznat način.  Prosvjednike nazivaju huliganima, njihove tvrdnje o pokradenim izborima vladajuće komunističke partije, nasilje policije nad građanima izostavljaju i naglasak stavljaju na upade u državne institucije, opći kaos i krađe uredskog inventara. Naš junak na to uopće ne obraća pažnju, usredotočen na liniju zapleta monitor-Skype-djevojka-spavanje. Uzima po što je došao i kreće nazad. Na ulici najprije sreće prosvjednike koji bježe pred policijom. Nadolazeći panduri u njemu vide “huligana” koji nosi ukradenu robu, lupaju mu monitor, lupaju njega i privode ga u stanicu.

fak 1

Za suvremeni moldavski film ponajviše se može reći da je nepostojeći. Ni fondova, ni autora. Produkcija ovoga trajala je gotovo dvije godine, nisu dobili ni centa od države i ovo je jedini film snimljen u Moldaviji 2014. Nedostatak sredstava lako je uočljiv, ali ga je još lakše smetnuti s uma. What a Wonderful World eksplozivan je film, nabijen značenjskim i duhovitim dijalozima, fokusiran na sudar suprotnosti bića žrtve i tiranina. U nešto malo preko sat vremena gledamo odličan debitantski  filmski esej o (ne)pravdi, poimanju koncepta slobode i bescjenju ljudskog života.

Trećinu filma zauzima scena ispitivanja “zarobljenika” u policijskoj stanici. Mladića saslušava prototip karijernog i ogrezlog pripadnika struktura državne sigurnosti (sigurno i komotno odigranog od Igora Caras-Romanova), stasalog u onim vremenima borbe protiv unutrašnjeg neprijatelja. U obranu državnog ustroja kreće odmjerenim patronizirajućim tonom, nonšalantno miješajući čaj u šalici. Ispitaniku prilazi prijateljski, prepun razumijevanja i retorike “samo priznaj i slobodan si”. Jedan od Tih, dakle. Petru s druge strane pokušava saznati zašto je uhićen i pretučen. Ostavlja utisak turista iz Amerike, zalutalog u stvarnost Istočne Europe, no njegov pristup svejedno je upečatljiv i nebanaliziran. Dok karaktere protagonista pitoreskno, indirektno i uspješno oblikuje, i kroz njih skicira stanje društva u Kišnjevu (sukob generacija, odnos prema ženama…), autor ne pokazuje interesiranje za prapočetke sukoba ni bilo kakvo ukrupnjavanje problematike, već se dominantno drži jedne ljudske sudbine, dopuštajući tek poneki upliv i impuls sa strane. Može se reći spartanska režija i scenarij, ali može se reći i scenarij bez kompleksnosti, koji za dlaku izbjegava opasnost da prikazanu situaciju svede na iznimku i incident. Cilj je možda bio da se uzdrmaju i oni koji se ne želi miješati, oni pozdravljeni u Nimelerovoj Prvo su došli…, ali ipak smeta, malo, ali smeta, to što glavni junak nije npr. kolovođa prosvjeda, već nevin i neupućen promatrač. Da nije strasti u snimljenome, želje za posvetom stradalima i redateljske glave koja nepogrešivo zna što je u kojoj sceni ključno izvući, lako bismo govorili o filmu koji se takoreći samoistrgnuo iz konteksta stvarnosti na čije grozote upućuje.

a

Naslov filma je, da, pozajmljen od Louisa Armstronga, i melodiju čujemo svaki put kad zvoni Petruov mobitel. Ne znam treba li u tom odabiru učitavati dalje od očiglednog, ali osim te iskričave ironije, ako u sebi otpjevate pjesmu do kraja, čujete Louisa kako objašnjava da će bebe koje sada odrastaju i dolaze u budućnosti uvijek znati više nego što mi znamo. Možda tu Durbala govori o prapočetku sukoba, određujući ga u jazu između generacija i društvu koje može svašta osim mijenjati se.

Jedan komentar za “Kako je divan svijet

Leave a Reply

Your email address will not be published.