Jurski svijet

[C. Trevorrow, 2015.]

4

REŽIJA

Colin Trevorrow

SCENARIJ

Rick Jaffa, Amanda Silver, Colin Trevorrow, Derek Connolly

GLUME

Chris Pratt, Irrfan Khan, Vincent D'Onofrio, Bryce Dallas Howard,

SAŽETAK

Dinosauri. Bum bum.

5,8

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

5,7

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Decadent Sympozium

Mjesec se dana nisam mogao natjerati napisati prikaz. U ovakvim situacijama uvijek nanovo poželim prebaciti se s pisanja na videoprikaze jer mi je nekoliko minuta dovoljno da izrazim zadovoljstvo, bijes ili razočaranje i odem dalje za životom. Ovako kada sjednem i sjetim se kroz koje sve elemente filma moram proći da bih pokušao dokazati koliko je grozan, poput ovog Jurskog svijeta, radije mi se ide vaditi umnjake. Nisam točno siguran kako je ovaj film pogodio plafon milijarde, svaka čast promotorima i organiziranom odvođenju milijuna djece u kina, ali sam siguran da je, barem kad su u pitanju kinofilmovi 2015., ovo najgori film dosad. Pokušavao sam u ovih mjesec dana, također, shvatiti opće mjesto kritike na internetu, ali nije mi pošlo za rukom. Čini mi se da se s Jurskim svijetom ponavlja sindrom Prometeja (2012). Naslov iza sebe ima toliko moćan asortiman fenomena da ljudi naprosto bleje za povremeno izvirućim fragmentima nečega što im grije jedan skriveni mentalni klitoris, a sve ostalo ostavljaju po strani. Žudnja za Gigerovim teksturama ili dinosaurima, na primjer.

U suštini ta su dva filma ista. Tko je gledao jedan ili drugi, ne mora njegov parnjak. Oba se bave legendarnim bićima na koja će ljudske generacije svršavati do kraja čovječanstva, s time da Prometej eksploatira uopće ih ne imajući u filmu, iako je sve o njima, dok Jurski svijet eksploatira do stanja indiferentnosti: Parasaurolophus,  Velociraptor, Stegosaurus, Triceratops, Apatosaur, Pteranodon, Mosasaurus, Brachiosaurus, you name it – they have it. Jer Jurski svijet potpuno je isključio iz ideje pokušaj približavanja njihove veličanstvenosti i stvaranje osjećaja avanture koji se još danas može pronaći u izvornom filmu, ma kako mi pripremni bili za nešto što je 20 godina staro. Klinci u kinu nisu se osjećali ni ugroženima ni prestravljenima, niti ih u bitnom smatrali opasnima: kada dinosaure (Dinosauria) pred kraj filma specijalci gađaju bazukom, klinci se klade kojeg će zdrmati idućeg. Efekt njihove kultnosti uspješno je poništen, kao i Alienov u onom bezobrazluku od serijala Alien vs Predator. Kad ono što izaziva strahopoštovanje postane topovsko meso, jurski svijet postaje običan svijet čovjeka, još jedan u nizu nemaštovitih produkcija ljudske obijesti.

0

Ponešto od toga sam je film pokušao obznaniti, to jest, tobože reći nam da je svijet danas naprosto takav. Kad film radnju stavlja izravno kao nastavak na prve filmove, onda stvara zabavni park s beskonačnim brojem dinosaura koje posjećuju milijuni ljudi godišnje i bacaju im smokiće kao nekad našoj slonici u zagrebačkom zoološkom vrtu, sa zadnjim urlikom tehnomode genskog upravljanja i sferičnih vozila koja omogućuju samostalno surfanje stepama umjetnog svijeta. Park je vrhunac znanstvenog istraživanja i korporativnog kapitalizma, vode ga ekscentrični multitrilijarderi (Irrfan Khan kao Masrani) i voditelji bez života (Bryce Dallas-Howard kao Claire, neprepoznatljiva u filmu i dobra kao i uvijek), ali klincima su već Velociraptor i Diplodocus dosadni, pa su se biotehnolozi igrali kreacionizma i stvorili novu igračku koju su, radi prodaje, nazvali Indominus Rex. S obzirom na to da je animacija manje uvjerljivija od Spielbergova mehaničko-gumenog T-Rexa iz devedesetih, razumijem kako su postali dosadni. Slatki Chris Pratt kao Pokémon trener Owen jednom se prilikom posprdno nasmije imenu, kao što sam se i ja bio čuvši ga, čime je film pokazao određenu kritičku izbrušenost – cijela projekcija zapravo je sasvim realističan prikaz onoga što će se u budućnosti dogoditi jednom kad neki Japanci, Norvežani i Amerikanci zajedno stvore prvog pravog dinosaura spremnog na egzistencijalnu krizu 21. stoljeća, kao i što sasvim precizno preko Indominus Rexa pokazuje na mogućnosti suvremenih umova. Budući da su koze koje umjesto mlijeka proizvode paukovu mrežu već stvorene, žive i ugodno uhranjene, onda je dinosaur s posebnim moćima sasvim normalna činjenica budućnosti. Moram priznati da sam razočaran što su brbljali o „nevjerojatno velikom dinosauru“ predatoru koji je još uvijek manji od stvarnog Giganotosaurusa, ali mi je posebno smiješno bilo, s obzirom na to kakav je scenarij, što nisu pokušali ubaciti zmaja u priču. Stvoriti zmaja, e to bi bila atrakcija! Ali ok je i kad se Indominus Rex oslobodi. Ah, ti kavezi od milijardu dolara.

Dakle, nakon uvodnoga dijela, koji baš pravo bezukusno potroši lajtmotiv originalnog filma, u kojem se upoznamo s parom djece do koje nam tijekom filma nije stalo ni koliko je crno pod noktom – prvo zato jer su bezlični likovi lišeni karakternog razvoja, drugo zato jer glume kao pod prijetnjom zabrane izlaska s frendovima, a treće zato jer nam film pokuša u nasrtljivoj sceni na silu nabiti da im se roditelji rastaju i očekuje od nas samoinduciranje suosjećanja i konstruiranje obiteljskih odnosa (otprilike kao što Bethesda od gejmera očekuje da si sami kreiraju sadržaj igre, ako ovdje u prikazu filma mogu takvu analogiju povući) – nespretnim se čuvarima i trenerima, i voditeljima i nadzornicima Indominus Rex sakrije, a potom i pobjegne, našika se i širi haos. Ali pa, dok se još prva trećina filma može podnijeti, u nekoj mjeri i zato što se čini kao da će film možda iskrojiti i kakvu bioetičku kritiku, jednom kad se stvar krene rasplitati, pretvara se u lanac potpuno iracionalnih scena i odluka, u gensku vrpcu gluposti. Toga ima zaista puno i diferencira se u različite slojeve ili detalje, ali navest ću nekoliko primjera: taj ultrabogat park ima specijalce koji nisu opremljeni i nemaju vozila, pa nakon što prvu skupinu Indominus Rex pojede, drugu do mjesta nesreće odvozi multitrilijarder Masrani, koji je nedavno počeo učiti pilotirati. Ako vam već to nije dovoljno da prekrižite film, onda ću dodati da Masrani, krajnje neočekivano, sruši helikopter ravno u kupolu s Pteranodonima, koji se potom našikaju i šire haos među gostima. U međuvremenu Pokémon trener Owen, koji se praši s Claire, koja cijeli film protrči u štiklama, nalazi ove klince s početka, njezine razmažene nećake koji su se izgubili u parku tražeći čime se to dinosauri šikaju, i dovodi ih na sigurno, da bi ih potom utrpali u kamion i s njima krenuli u lov na Indominus Rexa. Okej?

2

Paralelno, glavni čovjekoliki, zločesti Hoskins (Vincent D’Onofrio), nekakav probisvijet američke vojske opsjednut manjinom svojega kurca, smatra dvije značajne stvari: da američke vojnike treba zamijeniti istreniranim Velociraptorima koji će uništavati protivničku vojsku pedeset puta bolje nego ljudi te da Indominus Rexa treba zaustaviti tako da se na njega pošalju tri istrenirana Velociraptora (otprilike kao da pošaljete jazavčare na mamuta ili nešto) – što oni na kraju i naprave. Taj središnji splet događaja, dakle nešto od čega glava uistinu mora zaboljeti i baš sve što može pokvariti kokice i kolu, na kraju ishodi razbacano, nefokusirano mlaćenje s dotičnim gušterolikim gospodinom i ostavlja malo prostora za dostojanstven zaključak. Nešto najgluplje u filmu što sam vidio zasigurno je morala biti ljudska komunikacija između jednog od Velociraptora i Owena. Pobogu, to nije čak bio ni onaj tip komunikacije kakav simuliraju između ovčara Rexa i njemačkog inspektora Mosera, tu se doslovno činilo kao da su zaboravili staviti titlove. Stoga nakon što se Mosasaurus, Velociraptor i Tyrannosaurus Rex ujedine protiv Indominus Rexa, a film hitro završi wrap-up scenom grljenja sretno-nesretne obitelji, ostavljeni smo još jednoj roli stotine ljudi koji su radili na nepromišljenom akciću infantilnih uzroka i razloga, u kojem sve ono što dinosaure čini kul ne postoji, a sve ono što čini loš film postaje egzemplarnim. Neinspirativna, pretjerano naglašena glazba, glupe ideje za setting i još gluplja egzekucija natopljena bezidejnim rješenjima scenarističkih rupa, izgubljen osjećaj za strukturno pripovijedanje, loša gluma, grozno plasiran humor (još gore nego u Bayevim Ninjama ili Transformersima), ogromne rupe u beskrajno jednostavnoj priči i prokockana kritika otjerale su me iz kina na dva mjeseca.

Mislim, naravno da je u nekoj mjeri – tehničkoj mjeri – film ok snimljen. Snimljen je standardnim kodom američkog kinofilma, nema se tu što analizirati osim repetitivnosti scena (tri, četiri puta Indominus Rex njuška oko likova koji su skriveni iza auta, iza drva, iza motora, iza budžeta…) i aplikacije elementarnih vještina montaže, gdje im uspijeva izgubiti osjećaj za prostor i vrijeme. Jedina kul stvar u filmu, jedini moment pravog gušta, jedina zbilja dobro napravljena scena jest tih sedam sekundi kad se podižu vrata kaveza broj 19 (ili nešto) – iscrpljena, očajna Claire u zraku drži signalnu baklju, crveni plam iskri se u dva sitna oka hladnih zjenica, one izranjaju iz tame u kojoj se iscrtavaju ljeskajući nizovi zuba i prepoznatljiva njuška natopljena kišom istupa na scenu. Kao Ashov Charizard iz plavog horizonta, stara mrcina sijeva pored nje i obrušava se na Indominus Rexa, na nakazu prirode, na čovjekovu grešku koja je svoju sestru proždrla prije njezina rođenja. Šteta što onda Indominus Rex porazi njega, pa dotrči Velociraptor koji se s njim i Owenom udruži, pa onda i njih porazi pa skoči Mosasaur i pojede ga. Mislim… zar vam ništa nije sveto?

1

Stoga ne, ne slažem se s generalnim stavom anglosaksonskog svijeta i njegovih kolonija, film je crkotina kreativnosti, kup kostiju neuhranjene ideje koji se jedva drži na koncu gledljivosti i koju, uz dužno poštovanje, nije nikad trebalo ni snimiti. Film je ispodprosječan prema svim kriterijima, iznimno tupast, a tu i tamo mu se dogodi da ponešto pogodi, otprilike kao fishing u klubu. Baciš li dovoljno puta udicu, nešto i zapne. Gledljivo kad se isključi mozak. I izgubi dostojanstvo.

15 komentara za “Jurski svijet

  • raso says:

    Ne slazem se sa recenzijom, film je sasvim pristojan

  • Anonymous says:

    Smeće od filma. 4/10

  • MACAN says:

    Žalosno je što na IMDB ima ocjenu preko 7,2, što je previše i vara ljude… tj ne sječam se kad sam pogledao neki dobar film… a stvarno svašta mogu progutat….

  • Anton says:

    Sasvim ok blockbuster. Zabavan. Zabavniji od Avengersa.

  • Deckard says:

    Zanimljiv pristup, moram priznati, ali pomalo mi baca na pomodništvo. Naime, cijeli svijet hvali Mad Maxa i, koliko vidim, ocjena mu je 9 iznad recenzije. Zar zaista? U ovom tekstu zamjetih određeni problem s nerazvijenim likovima i oštrim zamjeranjem gomili drugih stvari (napadno ubacivanje priče o razvodu). Kako to da je to u ovom filmu jako velika mana, dok u Maxu to nije ni spomenuto? Jer, budimo iskreni, onaj film je još isprazniji od Jurskog Svijeta, on doslovce stoji na mjestu čim se skine noga s gasa i Miller otvoreno pokazuje da ne zna što bi sa svojim likovima. Koliko vidim, spomenuto je recikliranje originalnog filma (Jurski Park), a, opet, nekako se prešutjelo da je Max reciklaža također prošlog dijela starog serijala. Jurski Svijet je u svojoj osnovi obiteljski film, to nikako zaboraviti, i tu srhu ispunjava. Nadalje, rehabilitira glavne ”zlikovce” prva dva dijela, što je simpatično, ali i podosta originalno (životinje same po sebi nisu zlikovci kao ljudi), a uz podosta drugih stvari, film funkcionira iznenađujuće dobro Napet je, zabavan, pomalo nezgrapan u dijelovima, ali pogledavši ga, ne osjećam se prevarenim za plaćenu kartu. Priznajem, to nije mjerilo kvalitete, ali hvaliti Mad Maxa, koji je puno isprazniji od ovog filma, namjerno mu prešućivati sve mane (na drugo gledanje film doslovno gubi svaku zanimljivost) djeluje ziheraški poradi atraktivnog trenda sveopće hvale dotičnog.

  • Carlito says:

    u principu su vrlo slični, i u jurskom svijetu i u fury roadu pratimo određenu grupu ljudi koju proganja nekakav opasnost i nekako su međ njima najistaknutije dvije figure, “alfa par”, pratt i ona njegova kokara i furiosa i mad max.

    i kada birao između ta dva filma, gledajući sam kraj, mad max tare guzove jurskom svijetu.

    recimo samo po tom detalju se vidi koliko mu je superioran.

    tako da zajebite spike o ispraznom jurcanju od točke A do točke B i nazad.

  • Carlito says:

    jurski svijet također ima jedan veliki plus, a to je taj što dobrano pleše po rubu PG-13 ka R rated. možda je na momente čak i violentniji i brutalniji nego fury road. scene s padom helikoptera pa s onom babysittericom ili sve scene s i-rexom i raptorima su mrak.

  • Jebedo says:

    Fury Road je remek djelo za ovo sranje.

  • DS says:

    @ Deckard:

    #1

    “U ovom tekstu zamjetih određeni problem s nerazvijenim likovima i oštrim zamjeranjem gomili drugih stvari (napadno ubacivanje priče o razvodu). Kako to da je to u ovom filmu jako velika mana, dok u Maxu to nije ni spomenuto?”

    Ne znam što ovaj komentar uopće predstavlja, pa ne mogu komentirati, prosio bih pojašnjenje.

    #2

    “Jer, budimo iskreni, onaj film je još isprazniji od Jurskog Svijeta, on doslovce stoji na mjestu čim se skine noga s gasa i Miller otvoreno pokazuje da ne zna što bi sa svojim likovima.”

    Noga se ne skida s gasa.

    #3

    “Koliko vidim, spomenuto je recikliranje originalnog filma (Jurski Park), a, opet, nekako se prešutjelo da je Max reciklaža također prošlog dijela starog serijala.”

    Nigdje se ne spominje reciklaža. Spominje se da je povezan s prvim dijelom.

    #4

    “Jurski Svijet je u svojoj osnovi obiteljski film, to nikako zaboraviti, i tu srhu ispunjava.”

    Samo ako pretpostavimo da su obitelji umno disfunkcionalnije od pojedinca pa je ocjena 4 postaje 8. Meni se čini da ni jedna obitelj u stvarnosti ne bi htjela za sebe reći da je beskrajno glupa.

    #5

    “Nadalje, rehabilitira glavne ”zlikovce” prva dva dijela, što je simpatično, ali i podosta originalno (životinje same po sebi nisu zlikovci kao ljudi),”

    Takva sugestija je realnija u svim prethodnim naslovima, nego što je u ovom. Baš suprotno, ovaj Jurski svijet najmanje kredita daje neutralnosti dinosaura, i to ponajviše zato što im daje tri puta više inteligencije nego što su je zapravo imali. Trenutno smatram da si film gledao beskrajno površno, I jedan i drugi.

    #5

    “uz podosta drugih stvari, film funkcionira iznenađujuće dobro”

    Kad sa strane ostavimo sve što sam napisao u prikazu, tko bi rekao da ide od početka do kraja!

    “Napet je, zabavan, pomalo nezgrapan u dijelovima, ali pogledavši ga, ne osjećam se prevarenim za plaćenu kartu.”

    Sjedio sam tako jednom okružen jednom obitelji, baš je u to vrijeme bio CSI na telki. Nisu većinom mogli gledati jer sam bio gost, stoga je jedan povremeno pratio što se događa, a oni su sustavno raspravljali o tome tko bi mogao biti krivac i što će otkriti i kakvim će sredstvima doći do relevantnog traga koji će ih odvesti do neočekivanog rješenja. U tom sam trenutku shvatio da su oni i ja dva različita svijeta. Idiotske koncepcije kojima u CSI-u rješavaju slučajeve, očiglednost krivice, očiglednost namještenih dokaza koji služe scenariju epizode, i potpno umjetni dijalozi, to je nešto što ili čovjek mora isključiti iz mišljenja, e da bi mi CSI bio ok, kao što ja moram kad sam navečer skršen i slučajno se nađem pred TV-om, ili je nešto što osoba uopće ne vidi, pa mu se čini kao remek djelo industrije, što su oni vidjeli u tome nakon što sam dodatnim pitanjima ispitao njihove generalne stavove. Njima je CSI isto bio napet, zabavan i ponekad nezgrapan. Kad čovjek pola mozga drži isključenim, hoće to tako biti. Zato su ljudi umirali od smijeha kad sam im na svoj osebujan način prepričavao kakav je film, pa su odlučili otići u kino najest se kokica i zabaviti, što sam podržao. Film je toliko glup da izaziva smijeh, što je super stvar. Svejedno je kao filmsko djelo škart, za razliku od Fury Roada, koji u dvije sekunde jednog kadra napravi više posla na svim planovima filma, uključujući i karakterizaciju likova i njihov razvoj, od jedanaest tisuća ovakvih jurskih parkova. Meni se živo fućka što ti je film bio napet i zabavan, a i ne zanima me što nisi u stanju razlučiti bogatstvo sadržaj Fury Roada, mene zapravo zanima da li ovaj film valja, a on: ne valja.

    @ Carlito:

    “u principu su vrlo slični, i u jurskom svijetu i u fury roadu pratimo određenu grupu ljudi koju proganja nekakav opasnost i nekako su međ njima najistaknutije dvije figure, “alfa par”, pratt i ona njegova kokara i furiosa i mad max. ”

    Reći da su Jurski park i Mad Max slični na ovoj razini je otprilike kao reći da je nogomet na male golove u dvorištu s mamom, tatom i dvoje male djece sličan NBA utakmici jer u oba pratimo grupu ljudi s kapetanom, koja drugu grupu loptom pokušava pobijediti prema pravilima.

  • Carlito says:

    slični su po formi, kako što sam i naveo. to što tebi više imponira NBA okvir je tvoj problem.

  • Deckard says:

    ”Kad čovjek pola mozga drži isključenim, hoće to tako biti.”

    Drugim riječima, kome se Jurski Svijet svidio – taj je lagana kategorija inteligencije?

    No, dobro, vć kad sam tu. Max skida nogu s gasa svako malo, pokušava šupljim i klišej rješenjima pokazati svoje likove i kad dođe do neke točke, vraća se natrag u jurnjavu jer Miller ne zna što bi radio. Dakle, karakterizacija ne postoji, kao ni u Jurskom Parku, ali to tamo nije problem, dok tu jest? Hmmm, zanimljivo rezoniranje.

    Kako moja sugestija može biti primjenjiva na druge nastavka kad su raptori i T-Rex ovdje u pozivinoj ulozi? Jesi ti gledao uopće prethodne dijelove i vidio kakvima su bili prikazani? Da, novi negativac je bezvezna, predimenzionirana DNK-a glupost, ali stari negativci ovdje su na strani dobra, doslovno rečeno. Što se tiče tvog prikaza – pola sam preskakao, isprike za to, jer jednostavno osjetim u tekstu kad se netko nabrusi na neki naslov i onda ide đonom u lice, dok, s druge strane, favoriziranom filmu se sve i svašta gleda kroz prste. Tako da… tebi je sranje, meni se svidio, svi sretni i zadovoljni.

  • Decadent Sympozium says:

    @ Carlito:

    “slični su po formi, kako što sam i naveo.”

    Problem s tim argument je u tome što ga možemo toliko apstrahirati dok ne pokažemo da su svi filmovi slični po formi. Odatle žanrovi i stilovi. Rekao si faktički da osnovni skelet narativa ima donekle slične premise. Dok u stvarnosti nemaju nikakve veze jedan s drugim. Drugim riječima, nisi rekao baš ništa. Onda bi još na temelju toga izvodio preferencija tamo gdje preferencijama nema mjesta. Zašto bi se pobogu razgovarao o tome što se kome sviđa, ne sjećam se odkad gledam filmove da bih se gladio na ono što mi se sviđa, a ne sjećam se zato jer ih ne gledam zato jer mi se nešto sviđa, nego ih gledam jer volim film. I kad pišem prikaz, pišem ga iz perspektive filma, a ne iz perspektive svog pimpeka zalutalog u svijetu zadovoljstava i nezadovoljstava.

    @ Deckard:

    “Drugim riječima, kome se Jurski Svijet svidio – taj je lagana kategorija inteligencije?”

    S argumentima kakve ti daješ – da. Kao što sam istaknuo, nakon što sam prepričao film ljudima se svidjela glupavost i otišli su ga pogledati, što sam podržao. Nitko od njih ne tvrdi, međutim, da je film dobar.

    “Max skida nogu s gasa svako malo, pokušava šupljim i klišej rješenjima pokazati svoje likove i kad dođe do neke točke, vraća se natrag u jurnjavu jer Miller ne zna što bi radio.”

    Sve što vidim su sudovi bez primjera. Tako se mogu do prekosutra raspravljati bez da igdje dođem.

    “Da, novi negativac je bezvezna, predimenzionirana DNK-a glupost, ali stari negativci ovdje su na strani dobra, doslovno rečeno.”

    Na strani protagonista su tako da je jedan odvučen u borbu na silu, a drugi je istreniran. Takva formalnost je zbilja prizemna. Puka instrumentalizacija, svode se na istu stvar kao Jetpack i bazuka u Kick-assu. I imaju isti efekt na gledatelja. Njihova rola nema baš nikakve veze s pozitivnim ili negativnim ulogama, to je jedan stupanj više naše emocionalne povezanosti, da Jetpack govori i ima slatke pandžice za njega bismo rekli da je pozitivac. Jedini negativac filma je onaj vojni idiot, dok je Indominus Rex toliko nedorečen u motivaciji da bismo ga mogli nazvati antagonistom samo formalno, na skici koordinata aktanata, dok je u zbilji samo ako ima dovoljnu razinu inteligencije da o sebi može provesti refleksiju kao onome koji namjerno i neopravdano čini zlo (‘činiti zlo’ u dijalogu traljavo sugeriraju bez popratne razrade). Indominus Rex je prije nesretni slučaj antagonizma u filmu i katalizator cijele radnje. Pri tome je ovaj istrenirani velociraptor, osim što ima suludo neobjašnjivu emocionalnu inteligenciju, također dio hajke protiv nečega što im ništa nije napravilo,. Ustvari je cijeli kompleks hrpa kretena, uključujući i glavne likove, i njegovo ubojstvo uopće nije motivirano sprječavanjem zla koji čini, nego sprječavanjem sranja kojeg su “pozitivci” sami napravili. U tom duhu protagonist je Poketrener, i zbilja jest jer u cijeloj situaciji pokušava napraviti otprilike što bi bilo ispravno, a sve ostalo su sporedni inicijatori čitavog sranja koje se može nazvati pozitivcima samo formalno, nikako u praksi filma. Da je film iole pošten sa svojim likovima, Indominus Rex bi ih sve požderao. Ovako kako se to u filmu događa, možemo jedino govoriti o autorima koji su znali kakva su fora dvije superzvijede svijeta dinosaura, a pogotovo kakva su fora generaciji koja je gledala prvi film.

    “(,,,) jednostavno osjetim u tekstu (…)”

    Jednostavno osjetiš.

    “(….) tebi je sranje, meni se svidio (…)”

    A objektivno je smeće. Tad je stvar ok.

  • Deckard says:

    ”Takva formalnost je zbilja prizemna.”

    A što tek reći na školsku podjelu negativaca u Maxu?

    Negativci- zli, ružni, defomirani, bizarni.

    Pozitivci – Oku ugodni, nimalo defomirani (ne brojim čak ni to što Furiosa nema ruku) nimalo bizarni, i požrtvovani da je to mučno gledati.

    Kako reče Davorin Bogović – Crno bijeli svijet. No, to je Max, to je Miller, to je svjetski hype… to se mora hvaliti.

    Ovo za inteligenciju, pa to je pravi primjer za raspravljanje. Vrijeđanje gomile ljudi, sjedeći na tronu vlastite uzvišenosti. Kakav je osjećaj? Dobar? To što je tebi objektivno drugome je subjektivno, dok je svačiji ukus podložan drugačijim utjecajima. To što ti hvališ Maxa, preskakajući sve stvari (očite – koje i klinac u prvom razradu skuži na prvo gledanje) i želiš biti dio mainstrema je posve OK, svijet je pun takvih ljudi, u tome nema ništa loše. Ja ću pak biti svojeglavi pojedinac (jer mi se na da biti tupi pripadnik većine) i reći da je Jurski Svijet zabavan i dobro napravljen film. Što i jest, činjenična fakta kojoj u prilog ide rezultat box officea (što ne volim potezati često kao neki argument) tako da – hej, svijet je očito pun ljudi lagane inteligencije.

  • DS says:

    Hahaha, ajme.

    Deckard: Prekrasni su, ali ne brojim što Furiosa nema ruku!
    Deckard: Svi su pozitivci požrtvovi do bola, za razliku od horde negativaca koji se cijeli film ne žrtvuju za svog vođu!

    Plx odi sam sebe trolat.

  • Deckard says:

    DS, sat je završen. Kasniš za ostatkom razreda.

Leave a Reply

Your email address will not be published.