Jupiter Ascending [Lana & Andy Wachowski, 2015.]

Piše: Decadent Sympozium

Zlatno je pravilo da se u (američka) kina u prvom i drugom mjesecu uglavnom dostavlja smeće, što je možda mogao bit prvi mig da Jupiter Ascending u nekoj mjeri neće baš potvrditi relativnu kvalitetu njegovih autora, ali je prošle godine u ovo doba došao genijalni Lego, pa sam unatoč negativnim prognozama i ranim recenzijama za Jupiter Ascending razmatrao mogućnost da se možda radi o neshvaćenom naslovu. Nažalost, moj se ogled ipak utopio u moru drugih recenzija koje u presjeku zaista daju objektivnu vrijednost još jednoj velikoj blockbuster pljuvački.

Promatrajući nevjerojatno iskrivljenu jednostavnost kojom Jupiter Ascending pristupa pripovijedanju priče, određivanju rješenja scena i iskorištavanju budžeta, počeo sam razmatrati da se ovdje možda radi o pokušaju eskapističkog filma za mlade a la fantasy filmovi osamdesetih, iako on dakako tako nije bio promoviran. U tom podžanru protagonist(ica), usred bijede i dosade svog života, doživljava nesuvislu, ali prijeko potrebnu avanturu u fantastičnom svijetu pored postojećeg, po mogućnosti zato što je the chosen one, pa se na kraju lanca čudnih događaja prenese poruka mira i ljubavi dok se obznanjuju mračni horizonti života. Vrhunce koje glavni likovi dožive ne uzmu maha u njihovim glavama, već se na kraju filma oni usudom uspijevaju vratiti svom životu s drugačijim pogledima na stvar, ali šire u društvenom kontekstu kao da baš ništa bitno nije bilo, s čime je Jupiter Ascending sasvim u skladu. Možda je to bio cilj. Ako se to htjelo, možda bi se prema filmu trebalo biti nešto manje strožim i pretpostaviti da je u okviru „PG-13“ uistinu namijenjen nekome u osnovnoj školi kao perolaki uvod u neke implikacije sadašnjih biotehnoloških i socio-nadzornih praksi, spram budućnosti koja očekuje nadolazeće generacije, te se pri tome zapravo nije htjelo posvetiti previše vremena filmološkoj strani umjetničkog djela.

2

No, moguće i da griješim, pa samo pokušavam pronaći izliku za reći ‘pa i nije tako loš ako ga pogledamo na ovaj način’. Neovisno o tome tko je njegov idealni gledatelj, ipak je baš s ove filmološke strane nezgodno traljav, pa kad se to pripoji ne naročito naočitoj priči, onda se ne može reći da Jupiter Ascending ima smisla gledati.

Jer što drugačije dosuditi filmu koji kao svoj početak, kao svoj uvod u veliku epiku, ima sljedeće: laki redateljski izlaz naratorom objašnjava nam u kakvim je uvjetima Jupiter (Mila Kunis) došla na svijet i postala što jest prije zapleta filma. Nakon što njezina budućeg oca astrofizičara (zapravo astronoma, ali nema veze…) strankinja (majka) upita zašto se zbog zvijezda vani smrzava, on raskaljena osmjeha i suznih očiju u kameru govori da je svijet prekrasna bajka, a nebo prepuno čuda. U idućem kadru Jupiterinoj majci trlja kremu na trbuh, upadaju lopovi, on se baca u obranu svog teleskopa zbog čega ga upucaju i nestanu bez da su išta uzeli, na što majka, umjesto da možda pozove hitnu il nekog vraga, njemu govori „uvijek ću te voljeti“ i pobjegne u SAD. Stoga su manje od četiri minute filma dovoljne da se uvjerimo u dvije stvari, najprije da nas čeka dva sata skupocjenog trasha, a onda i da su Wachovski iza sebe ostavili nešto sasvim neprimjereno sebi.

3

Nešto finija priča ove bi i takve kadrove i narativne elemente iskupila integriranjem u cjelinu filma. Međutim, priča se prelijeva motivima i elementima koji se u jednom trenutku uvedu, a kasnije ne predstavljaju nikakav konstruktivan moment unutar priče ili samog stilskog prikaza. Općenito, s jedne su strane ubačene mnoge (dobre) ideje koje, u jednu ruku zbog loše dramaturgije i očajne glume što Mile Kunis, a što i svih ostalih izuzev Seana Beana, a u drugu ruku zbog tehničke disipacije narativne snage montaže, gube svoje značenje tijekom filma, opet bilo na način da „ne osjetimo“ što implikacije toga zbilja znače (ili u tom smislu ne osjetimo da likovi osjećaju), bilo zbog toga što nisu nimalo razrađene. Film je u punom smislu smetena šetnja interesima/dosjetki dvoje filozofičnih autora. S druge strane cijeli okvir priče toliko je trivijalizirano stereotipan da već u samim premisama filma uočavate da se nemate čemu zanimljivom nadati. Ne samo da Wachovski koriste ideje koje su sami već nekoliko puta sustavno pretresli, pa je ponovno, na primjer, osovina filma oblik biopolitičkog korištenje ljudske energije u svrhe opstanka, već je njihov istrošen paket ideja i odnosa isprepleten s beskrajno dosadnim tropama: Nitkogović postaje benevolentni vladar svijeta, Slytherini na čelu s Voldemortom (Eddie Redmayne) nastoje prevariti jedne druge oko moći, servirani alfa mužjak iz donje kaste nalazi smisao u ljupkoj princezi, istog alfu mužjaka koji jedini u svemiru trilijardi može poremetiti planove se ne ubije kad treba u svijetu u kojem se žanju čitavi planeti ljudi, nego ga se popularno „baca u egzil“, i tako dalje. Nadalje, vrijedi reći da se u scenarističkom bućkurišu zapravo izgubi sva dinamika i ritmika pripovijedanja te likovi u generalnom smislu izgube podlogu zašto uopće postoje. Primjerice, ovaj the chosen one moment sredinom filma ispadne sasvim nebitan. Recimo to ovako: Voldemort ne treba Harryja Pottera, nego bi samo htio imati njegov štapić u kolekciji. Štapić je Zemlja, a Voldemort tobože ne može steći pravo nad Zemljom, jednim od „najvrjednijih resursa“, bez da Jupiter ne potpiše papir, pa eto ona to odbija i vraća se na Zemlju kao njezina vlasnica koju sada nitko neće dirati. S druge strane, govorimo o čovjeku – Voldermortu, jel – koji je prema uputama filma stariji više tisuća godina, a svoju smrt riskira zbog seljančice, njezina pseta i jedne policijske patrole koja je korumpirana kada paše scenariju, a kada ne paše, onda nije. To je otprilike velika stvar priče u filmu.

Jupiter Ascending je nešto kao simbioza ranih radova iz osnovne škole i nekih spekulativnih dosjetki iz srednje škole, sastavljena u jednom poslijepodnevu i umjetno pokrenuta, a zbog okoline u kojoj nastaje i predatorskih tendencija spram publike, presvukla se u jednu od mnogih vizija galaktičkog mora boja i oblika koji, za razliku od recimo scenografije i arhitektonike u Blade Runneru (1987) ili Avataru (2009), ovdje ne igraju apsolutno nikakvu ulogu doli bezdušnog eye candy efekta. No, rakija varena od ostataka s dna bačve supstancijalno ostaje ista bez obzira nalazi li se u putnoj flašici iz Krapine ili je Yves Saint-Laurent dizajnirao bočicu u sklopu Opium serijala parfema, iako sam siguran da će je neki kupiti i iz nje napraviti idolopoklonstvo jer piše „Yves Saint-Laurent“. Posebno me nasmijao jedan tip koji je napisao da će se za deset godina Jupiter Ascending prepoznati kao nova 2001: A Space Odissey (1968) koju se također ismijavalo pri dolasku u kina. Ipak bih se okladio na suprotno. Za ulog dajem nemaštovitu pozadinsku glazba koja je beskrupulozno pretjerana s obzirom na scene, tome u prilog dodajem očajan pokušaj comic reliefa koji svoj vrhunac nalazi u dočaravanju komplicirane administracije stjecanja plemićkih prava i ženskim uloškom kao privremenim rješenjem za upijanje krvi iz rane, a ostalo ću sačuvati za drugi krug.

5

Općenito, nakon duljeg razmatranja, rekao bih da u odnosu svih elemenata kojima se sama priča pokušava prenijeti vlada fantom ispraznosti, naime kao da je svaki aspekt filma bio pripisan drugom timu koji se ne podnosi s ostalima. Glazba nije u konkordiji s događajima na ekranu, oni su pak ispunjeni vizualnim sadržajem koji nije više od ofarbanih poligona, same su akcijske scene i druge borbe nezanimljive i daleko preduge, što je smiješno s obzirom da se većinu filma samo razgovaraju. Likova je malo, lažno simuliraju „bogatstvo galaksije“ i zauzvrat izgledaju beskonačno usamljeni na ekranu, što se doduše posebno osjeti zbog nezainteresiranosti glumaca za likove. Nema baš nikakve kemije, čak ni između Jupiter i njezina psa Cainea Wisea (Channing Tatum), što posebno grozno izgleda u pomalo otužnoj Jupiterinoj nasrtljivoj potrebi da se s njim spari u prve tri scene u kojima su zajedno.

Rekao bih da od totalne bezličnosti film biva spašen jedino Seanom Beanom. Ne znam kako se njemu da baš u svakom filmu biti dostojanstveno dobar, ali svaki puta kada se nađe u kadru, film dobiva na težini. To pogotovo vrijedi za prvu scenu u kojoj se pojavi, koja je ponešto komična, ponešto mistična, u svakom slučaju jedina donekle zabavna i možda jedina stilski točno dostavljena. Bean također ima nešto osjenčanijeg lika, pa njegove kompetencije ovdje dobivaju nešto malo na značenju, a u drugom smislu njegov lik ima ponešto karakternog razvoja. Nije 50 Shades of Grey, ali eto. Svi ostali likovi definirani su u samom početku, beskrajno površni i duboko lažno motivirani, a što su likovi sporedniji, to su iritantniji. Zapravo, možda je to nepravedan sud jer mi se činilo da je Tuppence Middleton, kao jedna od Voldemortovih konkurencija, njegova sestra Kalique, mogla nešto napraviti sa svojim likom da je dobila ikakvu smislenu funkciju osim kratke ekspozicije velikih istina budućnosti. Ali što očekivati od filma u kojem se glavna zločesta familija preziva Abrasax (pravilna verzija prijevoda za Abraxasa).

1

Nije na odmet reći da, bez obzira što je film scenarijem, neadekvatnom glumom i potpunom bezdušnošću uništio mogućnost da se u bitnom zahvati i osjeti što su možda htjeli dati i pokazati, svejedno će oni skloni interpretiranjima i filozofičnim ogledanjima pronaći zanimljivih detalja u njemu. Naprimjer, koliko god oligarhična vladavina nad planetima, koja ovisi o potpisu na ovom ili onom intergalaktičkom formularu, bila amaterski prikazana, same ideje načelno nisu daleko od istine. Isto vrijedi za ideje genetičkih modifikacija i druge biotehnologije i tehnike, bez obzira koliko je sramotno površno to dovedeno u priču, koliko likovi i svijet ispaštaju zbog neprožetosti u priči, koliko film ispada brutalno trivijalan u trošenju motiva, npr. kada se Jupiter prepozna kao nasljednica ili kada Voldemort konačno pred kraj filma poentira ono što tobože cijelim filmom hoće reći: da sve u svemiru postoji radi zločestog profita, što načelno Jupiter ni ne dokaže nevaljalim jer u bitnom smislu sve što poduzme ima veze s njezinim vlastitim probitkom. Samo neka interprete računaju na to da sve što su izvukli van iz filma pripada njima, a ne filmu. Na kraju, kada film završi tako da Caine zračne rolšuhe zamijeni kibernetičkim anđeoskim krilima, kao u svakoj porno fantastici nakon Twilighta,  pa oni sretni plove toksičnim zrakom američkog velegrada, ne možete a da vam  kino ne prisjedne. Svaka čast za neke ubačene filozofijsko-sociološke, odnosno antropološke probleme, ali film je gluplji od onog tko je sastavljao VIP ložu na inauguraciji predsjednice Grabar-Kitarović.

23 komentara za “Jupiter Ascending [Lana & Andy Wachowski, 2015.]

  • Sani says:

    Ja bih također istaknuo i krajnje iritantno preglumljavanje oskarovca Redmayne-a.

  • Gjuro says:

    Film je govneto na svim razinama.

  • Srle says:

    “biti nešto manje strožim ”

    Uvati se ti malo pravopisa i Ilijade i Odiseje, pa zhvatschi.

  • Mario says:

    Očekivao sam govno od filma, a na kraju sam se čak na par trenutaka i ugodno iznenadio. Vizualno gledajući ima par predivnih scena i prava šteta što film nije 3D. Scenarij i glumci apsolutna katastrofa, ali kad sam na kraju vidio da je S.Bean preživio u filmu napokon sam mogao otići doma i bez briga spavati. Nije mi jasno samo da li očekujemo nastavak ili je to kraj filma? Sve u svemu 6/10

  • Sven Mikulec says:

    Srle,

    mislim da je biti manje strozim sasvim ok.

  • petar says:

    Gledao sam film u kinu (2d verzija) te mogu reci da je najvise sto me zapanilo bila kreacija vizualnih efekata. Na trenutke su zvucni efekti bili mrvicu prenaglaseni, ali vizualno je film izgledao jako dobro. Gluma je malo neupecatljiva kao i sama rezija. Prica je mozda i oke medjutim lose je izvedena. Sve u svemu neka ocjena koju bih dao je 6/10

  • DS says:

    Ne zna ni da to što hoće nema veze s pravopisom, a kamoli što drugo. “Uvati” se osnovne škole, pusti Ilijadu za obrazovane. :)

  • Srle says:

    S cime ovo ima veze: “film biva spašen jedino Seanom Beanom”?
    Ili ovo: “Bean također ima nešto osjenčanijeg lika,”?
    Tebi hrvatski strani jezik?
    Ovdje je vec ocito da ti djelovanje lijekova popusta:”same su akcijske scene i druge borbe nezanimljive i daleko preduge, što je smiješno s obzirom da se većinu filma samo razgovaraju”
    Dakle, ne brini za moje ispusteno “h”. Za Ilijadu imas pravo – uhvati se Kolindine biografije.

  • Dora Eva says:

    Što se tiče jezičnih problema…

    STROG

    Padeži pridjeva: strog, strogoga, strogomu, strogoga, strogi, strogim, strogom

    Stupnjevanje pridjeva: strog, stroži, najstroži

    Kombinacija što se tiče uparabe: manje ili više – može se biti manje ili više strog, ne manje ili više stroži.

    U okviru ovoga, konstrukcija “manje stroži”, može se tumačiti kao svjesna ili nesvjesna laž. Stupnjuje se prema strožemu od strogoga, no ta se činjenica nastoji umanjiti stupnjevanjem od maloga prema najmanjemu.

  • zirafa says:

    pitam se da li se srleetov ego dobro napapao za kasni ručak? nadam se da je za večeru VIŠE STROzI prema samom sebi pa ne jede poslije šest. 😀

    da li je točno ili netočno sasvim je nebitno jer nas to ne koči u shvaćanju cjelokupnog teksta, ali šta’š kad moraš utazit glad. 😀

  • zirafa says:

    bokte, promakao mi cijeli obrok! srle, lakšu hranu nutricionisti predlažu navečer, ako baš morate jesti. 😀

  • Hamvašž says:

    Gramatičari, kao borci za istinu iskaza, i silni im pripadajući retoričar-jezičari, su rak rana slobodnog društva.

  • DS says:

    forum.hr

    Inače, baš mi se svidio film!

  • neox29 says:

    DS, uvijek kada čitam tvoj tekst, svaki put nekako osjećam onaj style_over_substance pristup. No dobro. To ne mora da je tako. Zanima me ima li kakva tvoja recenzija koja je manje više pozitivno ocijenila filmić?
    Iako mi je Matrix najdraži film ikad, ovaj uradak Wačovskih neću gledat…
    Živio!

  • DS says:

    Kad ljudi kazu style over substance postoje tri ishoda:

    1) Autor ne zna napisati.
    2) Citatelj ne zna procitati.
    3) Oboje.

    Sve dok se ne ponasas kao Srle, rado ekspliciram ‘supstanciju’ bilo koje odabrane recenice. Rado bih pisao 50str o svakom filmu, ali nemam vremena. S druge strane, ovo ‘supstancija’ povlaci za sobom tekstove koji imaju niz kategorickih tvrdnji, sto rijetko kad ima veze sa stvarnoscu. Gotovo svaki film ima dobre i lose aspekte. Ako ti izmice supstancija, to je zato jer supstancija ne postoji. Postoji samo fluidnost kvaliteta, a to je posebno tesko i izloziti i shvatiti u citanju. To je jedan od razloga zasto prezirem sustav ocjenjivanja i ovdje ga imam iskljucivo radi FAK-a. Takoder s odmakom vremena mijenjam misljenje o filmovima, a s time mijenjam vec zadane ocjene.

    Ima puno filmova koje sam ocijenio visokom ocjenom. Stovise, prema statistici faka koju vodim, s obzirom na omjer filmova i ocjena, benevolentan sam, jedino je Stojijljkovic benevolentniji. Buduci da 95% pisatelja ogleda ili nije u stanju dati ispod 7.5 ili nije u stanju dati iznad 4.5; rekao bih da nas dvoje imamo, barem interno, najjasniji pristup filmu. Problem s ovim silnim prigovorima na ocjene sam objasnio vec tisucu puta, no uglavnom se svodi na jaz izmedu prozdiratelja informacija koji se bazdare na crno-bijeloj kategorizaciji i fluidnosti kvaliteta koje iznosi slojevan tekst.

  • neox says:

    Ne volim taj postmoderni-filozofski, relativizirajući, fragmentirajući diskurs koji danas opisuje cjelokupnu stvarnost koja je i sama takva – dakle tekuća! Fizičari bi kazali, ona koja je (sub)kvantnomehaničkih kvaliteta, neodređujuća unutar klasičnih spoznajnih instrumenata…

    Keep it up…

  • DS says:

    Nažalost nije to pitanje ljubavi.

  • denis says:

    Iskreno, uopće mi nije jasno zašto se još piše o ovom filmu. Prije cca tri mjeseca pročitao sam – čuo – pšregledao iz više izvora da je film loš. I preskačem ga. To je to.
    Ima toliko zanimljuivih filmova o kojima vrijedi pisati :)

  • shiboleth says:

    Fakat prevelika i prezahtjevna kritika za ovakav film. Besciljno doigravanje s producentskim novcem i to bez ikakva smisla… To je sve…

  • DS says:

    Svida mi se ova fraza “doigravanje producentskim novcem” jer se radi o milijunima.

  • Vlado says:

    Film je zbilja glup i negledljiv. A što se tiče Srletove opaske, iako izrečena na bezobrazan način, sasvim je na mjestu. Svaki pridjev ima komparativ i superlativ, pa tako i strog. Postoji samo stroži, najstroži i manje strog. Manje stroži, osim što je gramatički neispravno, potpuna je besmislica. Možeš ti “eksplicirati supstanciju rečenice” do mile volje, ali to je neosporna činjenica, koju bi netko tko se bavi pisanjem, bilo profesionalno ili amaterski, trebao uzeti u obzir. Nije sramota pogriješiti, još manje priznati pogrešku, ali eto što se dogodi kad se banalna gramatička pogreška ide pravdati ekspliciranjem supstancije i umjetničkim slobodama. Inače, ovo je dobronamjerna, a ne zlonamjerna napomena jer kritike smatram dobrima, inače ih ne bi ni čitao.

  • jelena says:

    prva u tekstovima volim da izmislim reč, promašim zarez, ili napišem nepravilan raspored u rečenici, jer mi je tako ono što šatro objašnjavam zvučnije, ili jednostavno tačnije (mada sven to često ispravi 😀 ). tako da ‘manje strožim’ je naravno neispravno gramatički, ali može imati poentu drugačiju (da ne napišem ‘drugačiju poentu’).

    recimo, ako prema filmu kritičari, ili publika, ili DS, treba da se postave negde između strogo i strožije, onda je (mom) uhu prijalo da čuje kako ‘manje’ otpada od ‘strožžije’

  • DS says:

    zaboravit nikad Nemoj[mo] kolika gramatike film za važna jest.

Leave a Reply

Your email address will not be published.